Radenko Pavlović (66) rođeni je Sarajlija, koji je još kao mladić napustio rodni grad, te zbog ljubavi prema baletu krenuo u svoju životnu avanturu. Danas je jedan od najuspješnijih edukatora, koji je stvorio najveća svjetska imena baleta. Tokom svoje baletne karijere proputovao je cijeli svijet, bio zapažen u Zagrebu, Londonu, New Yorku, a danas je odlučio da se nakon nekoliko decenija vrati u rodni grad. U Americi je postigao zavidan uspjeh, te osnovao baletnu kompaniju koja je izrodila brojne talente. Za naš magazin Radenko se prisjeća svojih početaka, uspjeha u karijeri, ali i otkriva razlog povratka u Sarajevo.
Na početku razgovora Radenko se prisjetio trenutka kad je shvatio da je balet njegova velika ljubav i strast.
– Balet me oduvijek fascinirao. Fascinirao me je atletizam muškaraca. Bila je audicija u Narodnom pozorištu za malu djecu, bile su tu razne djevojke i ja. Moji roditelji nisu ni znali da sam otišao na tu audiciju, dok im poslije toga nisam rekao. Naravno, primljen sam. Moj otac nije znao dvije-tri godine da ja idem na balet. Nakon nekog vremena s baletom odlazim u Zagreb. U to vrijeme Vesna Butorac, koja je bila primabalerina u Zagrebu, vidjela me i pitala zašto ne dođem u Zagreb. Naravno, prihvatio sam i otišao u Zagreb u školu, a zatim su me pozvali i u Hrvatsko narodno kazalište. Mnogo sam radio i samo sam vidio cilj, govorio sebi da mi ništa neće stati na put. S osamnaest godina sam postao solist. U međuvremenu sam bio na relaciji London-Zagreb.
Kada ste otišli u London, jeste li mislili da ćete tamo ostati i ostvariti karijeru?
– Bio sam prvi stranac koji je uključen u časove baleta u Engleskoj, koji su bili isključivo za Britance. Dok sam boravio na školovanju u Londonu, na čas nam je došao Rudolph Nureyev, koji je tada bio ikona baleta. On je sjedio, posmatrao čas i svi smo morali ostati poslije časa. Pokazivao nam je neke varijacije i mene izabrao da za balet „Raymonda“ igram glavnu ulogu. To je bila velika čast, pogotovo jer sam ja tamo bio stranac. Poslije toga sam se vratio u Zagreb, ali su mi rekli da, ako želim da budem prvak, moram biti član političke partije. Kako me nije interesovala politika, tada sam rekao da odlazim u Ameriku da malo vježbam, ali znali su da se više neću vratiti. Imao sam ogromnu sreću da mene izaberu kao gostujućeg baletana. Toliko je važno gdje si i u kojem trenutku si, da te neko vidi.
Na koji način odlazite u Ameriku i kakve uspjehe tamo bilježite?
– Prvo sam živio u Londonu, a zatim u New Yorku. Bio sam šokiran kada sam shvatio da u New Yorku kvalitet života nije baš dobar. Jedva sam čekao da odem iz njega. Ja volim New York, ali živjeti tamo ne želim ni u ludilu. Zahvaljujući prilici koju sam dobio, u Atlanti sam igrao Princa u „Labuđem jezeru“, igrao sam Alberta u „Žizeli“, radio sam i „Orašara“, koji je vrlo komercijalan u Americi. Za praznike smo imali po 53 predstave mjesečno. Imali smo dnevno po tri predstave. Mislio sam da ću poludjeti od muzike. Moram reći da sam imao vrlo bogatu karijeru, kojom se ponosim, a potom sam postao direktor, otvorio baletnu kompaniju. Dovodio sam plesače iz Japana, Koreje, Evrope. Energija je bila jako dobra. Na sceni je vrlo važno da imate različitosti. Dobijete jednu posebnu energiju da se to apsolutno osjeti. Ljudi se varaju kada misle: „Ma šta publika zna“, ali publika sve jako dobro zna.
Jeste li se susretali s predrasudama kada ste došli u Ameriku?
– Ne. Mnogo sam vjerovao u sebe, radio sam s 10-12 plesača koji su osvajali svjetske nagrade, a među njima je bio Brookyn Mark, jedan od najboljih plesača na svijetu. A, na početku su mi rekli da ne gubim vrijeme s njim. On danas gostuje širom svijeta i svjetska je zvijezda. Veoma sam ponosan njime i nadam se da će ga jednog dana pozvati i u Sarajevo da gostuje. Njegovi skokovi su nešto nevjerovatno, kao da se zaustavi u zraku.
Kada se pročulo za Vas ovdje, jeste li dobijali pozive ili počasti koje zaslužujete?
– Direktor Beogradskog baleta, pozvao me da učestvujem u žiriju, gdje su najveća imena svjetskog baleta, a pitao me je da držim vježbe u Beogradskom pozorištu. Na Balkanu nisam bio od 1984. godine i ovo je prvi put da sam tu. Kada sam došao u Beograd, bili su vrlo korektni prema meni i držao sam dva časa na dan. Džindo, koji je bio direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, zvao me dok sam još bio u Americi. Stalno sam bio u kontaktu s njim. Držeći vježbe, dobio sam poziv od Dine Mustafića, kojeg izuzetno cijenim i koji me zamolio da popravim balet. Dogovorili smo se da ćemo to i napraviti. Ovo su stvari koje se trebaju čuvati, ali se moraju i mijenjati. Ne možemo zapaliti muzej i Mona Lisu. Moramo mladima pokazati šta je balet, pokazati nove stvari. Dino je vidio koliko sam ja oduševljen time što on želi da donese nešto novo u Sarajevu. Kao što sam vidio, mnogo baletnih kuća s ovih prostora donose balete koji su metropolitski, dovode nove koreogafe i vidim da Dino to želi. Naravno, to je i razlog zašto želim da ostanem ovdje.
Kada ste došli u Sarajevo?
– U Beogradu sam bio u septembru, a u Sarajevo sam došao u oktobru. Kada sam došao u Sarajevo, danima sam jeo ćevapčiće, burek i baklavu. Nigdje na svijetu nema hrane kao u Sarajevu. Ja sam se rodio ovdje, ali sam vrlo mlad otišao. Ovdje su razne kulture, različiti ljudi, ali su zajedno. Zbog tih raznih kultura desila se i simbioza, što je prelijepo.
Ratne godine u Sarajevu ostavile su posljedice na kulturu. Jeste li bili upućeni šta se ovdje dešava i kako danas na to gledate? Da li je začuđujuće što danas, nakon toliko godina, i dalje osjetimo posljedice ratnih okolnosti?
– Gledao sam jedan fenomenalan dokumentarni film, a radnja je za vrijeme rata i kako je balet radio tokom rata. Ja sam skoro plakao. To je ta ljubav prema baletu, bez obzira na to što su mogli da poginu. Ljudi nisu imali šta da jedu, ali ipak su išli da vježbaju, svaki dan. Jedno je vidjeti, a potpuno drugo je doživjeti te stvari. Ali, Sarajevo je predivno. Ovaj dio od Titove, prema Ferhadiji… Sarajevo je prekrasan grad. Veoma mi je drago što sam se vratio. Više od pola svog života proveo sam u Americi. Interesantno, kako ciklus života ima smisla i danas vidim kolika je to istina. Rodiš se, pa ideš, ideš, pa dođeš na početak. Kada sam otišao na grob svog oca, sjedio sam pola sata. Dok sam bio u Americi, nisu mi odmah rekli da je preminuo, jer su znali da se ne mogu brzo vratiti. Ovo je bio prvi put da sam otišao na očev grob. A prošlo je skoro 40 godina. Vratite se, ipak, u neku realnost. Onda ova zgrada pozorišta, predivna je. Od djetinjstva je gledam i perspektiva ove zgrade dok sam bio dijete i sada je neuporediva. Sada je gledam iz nekog skroz drugačijeg ugla. Ovo je toliko divna zgrada, prepuna historije i zaista zaslužuje taj status.
Šta se novo radi u Sarajevskom baletu?
– Trenutno rade novi balet, koji obilježava jubilej Narodnog pozorišta. Sve institucije u pozorišu obilježavaju ovaj događaj.
– Sarajevski balet je imao specifičan i veoma dobar repertoar koji je sadržavao najveće balete poput „Labuđeg jezera“, „Giselle“. Ostali baleti su bili ispod njih. Ovo sve što se desilo s Coronom unesrećilo je mnoge baletne radnike. Međutim, vidi se povratak za dva mjeseca i jako sam sretan zbog toga. Želim vratiti Sarajevskom baletu sjaj koji zaslužuje, te pomoći ovim mladim, talentiranim ljudima koji mogu postići velike uspjehe.