Bosanskohercegovački glumac Ermin Bravo (43) ovog ljeta radi punom parom. Njegova je karijera u kontinuiranom usponu, gradi je pedantno i minuciozno. Nedavno je odigrao Othella na Brijunima u režiji ukrajinske rediteljice Oksane Dmitrijeve. U Sarajevu prima novu klasu glumaca na Akademiji, radi kao reditelj na novoj, dokumentarnoj predstavi “UP” s mladima s Downowim sindromom u kojoj izvođači prepričavaju svoja iskustva, dok će seriju “Znam kako dišeš” Jasmile Žbanić i Damira Ibrahimovića predstaviti na glavnom programu 80. izdanja Venecija Film Festivala.Uskoro s emitiranjem kreće i serija koju je snimao u Srbiji – “Poziv”u režiji Marka Đilasa. Na jesen, pak, putuje s predstavom beogradskog Ateljea 212 “Kao i sve slobodne djevojke”, kreće s festivalom Bitef u Beogradu, a završava u pozorištu Maxim Gorki u Berlinu. Film “Hotel Pula” otvorio Pulski filmski festival, a zatvorio Sarajevo Film Festival.
Premijerom filma “Hotel Pula” Andreja Korovljeva na Pulskom filmskom festivalu publiku je, poprilično, oduševila najviše njegova glavna uloga, koja srećom po našeg glumca nije autobiografskim elementima inspirisana. Naime, igra lika koji za vrijeme posljednjeg rata postaje bosanskom izbjeglicom u Puli, skupa sa svojim teretima iz prošlosti koje nam film polako otkriva, te postavlja pitanje – s čim mi odlazimo, dolazimo i možemo li pobjeći od sebe i svoje prošlosti, između ostalog?
“Zanimala me je izbjeglička tema, ali i ljubavna priča koja može biti tumačena kao kontraverzna. Za mene je to priča dvoje okrnjenih bića, ona iz disfunkcionalne porodice, on s ratnom traumom pružaju jedno drugom utjehu i nadu. To je osnovna potreba za kontaktom. Kao glumac uvijek se utkam u ulogu i privatno. Sve vrijeme rata sam bio u Sarajevu i dijelim sjećanja i iskustvo s dijelom ove filmske priče. Razgovarao sam s puno ljudi koji su se osjećali, kao i moj lik, krivima što su ostali živi”, prisjeća se pripreme ove uloge naš glumac.
Kao sarajevski mladić, ostao je u ratom ranjenom Sarajevu gdje je prvo studirao glumu na Akademiji scenskih umjetnosti, a potom i postao profesor glume na istoj. Mogli ste ga primjetiti u kultnim filmovima Jasmile Žbanić – “Na putu” u kojemu glumi uz Leona Lučeva i Zrinku Cvitešić, te filmu ” Grbavica” gdje su mu partneri Leon Lučev i Mirjana Karanović – oba se filma bave recentnom ratnom traumom. Uz mnoge nagrade koje je dobio u svojoj karijeri, koja traje više od dvadeset godina, posebno se ističe nagrada za najboljeg glumca na Wine Country filmskom festivalu, u San Franciscu za ulogu u filmu “Remake” Dine Mustafića, kao i Cinema for peace nagradu za ansambl filma “U zemlji krvi i meda” Angeline Jolie.
U zadnje vrijeme se i kao građanin aktivirao oko izbjegličke krize koja je zadesila Europu, a posebno Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.
“Ako su europske vrijednosti ne puštanje ljudi da se spase ili uopće omoguće živote sebi i svojoj djeci, trebamo li zastupati te vrijednosti?”, zabrinuto se pita glumac, te nastavlja: “Hrvatska je širokih ruku primila bosanske izbjeglice devedesetih, i to je bio izvrstan primjer solidarnosti. Ova je situacija zbog drugih rasa i religija dobar test svakoj demokratiji koja voli vjerovati da je dosegla neke razine očekivane uljudnosti”.
Jedna od stvari koje film “Hotel Pula” propagira jest opomena da možda u životu uglavnom (ipak?) biramo stvari i iskustva, pa je naš glumac odgovorio na pitanje slaže li se s tom idejom i uvjerenjem, iz svog vlastitog iskustva.
“Rekao bih da ipak da. Istina je, puno je toga u životu do okolnosti i lako je reći ´što se nisi sam izborio´. Čini mi se ipak da unutar i najgorih okolnosti, čovjek može izabrati barem način na koji gleda na stvari. Stvari su onakve kakve jesu, a mi im svojim subjektivnim viđenjem dodatno upisujemo značenje.”, kaže naš glumac za Gloriu.
Tragom filmske teme u kojoj je inkorporisana i ljubavna priča, našeg glumca pitamo kako vidi i doživljava govor o ljubavi u javnosti, kao privatna osoba. Može li ljubav ispuniti naša velika očekivanja koja imamo od nje?
“Nikada nisam i neću svoj privatni život izlagati oku javnosti, toliko privatnosti u ovom poslovnom izlaganju sam sebi odlučio dopustiti. Ljubav može sve, ako ljubav daš, tako nekako”.
Jedna od najljepših stvari koje je doživio u glumi jest istinska, potpuno emotivna i intelektualna razmjena s partnerima, odnosno kolegama. U privatnom životu to je “porodica koju biramo”.
“To su moji prijatelji, koji su najvećim dijelom i moje kolege s kojima dijelim svjetonazor”, tvrdi ovaj svestrani glumac.
Ipak, porodica mu je najvažnija: “Porodica je uvijek važna. Ona je ishodište odgoja, formiranja karaktera i najveći izlaz iz svih problema koje imamo sa sobom, ali i s drugima”, odlučno odgovara Ermin Bravo.