Foto: Goran V. Popovski
Sanja Vučić više nije samo prepoznatljiv glas s Eurosonga ili iz popularnih sastava – danas je autentična autorica, solo umjetnica i žena koja je muzički identitet izgradila mimo svih pravila.
Uprkos životnim izazovima, borbi za zdravlje i sopstveni prostor pod svjetlima reflektora, pjevačica je zadržala snagu i unutrašnju motivaciju da ostane dosljedna sebi. U iskrenom razgovoru za “Azru”, govori o usponima i padovima, pisanju kao terapiji, životu izvan kalupa i važnosti slušanja vlastitog tijela.
Vaš glas i umjetnički izražaj poznati su po izuzetnoj raznolikosti. Šta je najviše utjecalo na razvoj muzičkog identiteta koji imate danas?
– Uh, šta sve nije! Od jazza koji me prvi očarao, do metala koji me oslobodio, pa do popa i folka u kom sam ostala. Ali najviše, život sam. Sve što je utjecalo na moje emocije, sve što me lomilo i gradilo, pretočilo se u ono što danas zovete moj muzički identitet. Volim da eksperimentišem i ne volim kalupe. Glas mi je kao kameleon, ako osjećam, on to i ispriča.
Imali ste priliku da dva puta nastupite na Eurosongu, u potpuno različitim postavkama. Kako biste opisali razliku između ta dva iskustva i što ste iz njih ponijeli, i kao izvođač i kao osoba?
– Iz oba iskustva sam izašla bogatija. Kao izvođač sam ojačala tehniku, kondiciju i prisustvo na sceni, a kao osoba, naučila sam koliko je važno ostati svoj u različitim sistemima i okruženjima.
Možemo li Vas ponovo očekivati na istoj sceni?
– Ne isključujem tu mogućnost, ali jedino ako osjetim da imam pjesmu i koncept koji u potpunosti predstavljaju mene kao umjetnicu. Više ne bih išla ‘zato što treba’, nego samo ako me nešto istinski vuče.
Ogoljena, ali svoja
Nakon zapažene karijere u grupama ZAA i Hurricane, odlučili ste zakoračiti u solo vode. Što je bio ključni impuls za tu promjenu i kako danas doživljavate tu fazu karijere?
– Znate ono kad vam srce kaže: ‘E sad je red na mene’? E, to. Volim timski rad, ali nekad moraš čuti sopstveni glas, bez filtera. Solo faza mi je kao da sam skinula šminku i pogledala se u ogledalo, ogoljena, ali konačno ja. Pišem, pjevam, dišem, i nema ko da mi kaže: ‘To ti ne stoji’. Jer, stoji mi sve što osjećam. Moram priznati da se ovako najbolje osjećam tako da sam zadovoljna trenutnim stanjem.
Sada Vaše autorske pjesme odišu snažnom porukom. Na koji način pristupate pisanju
– Kao terapiji. Kad pišem, pišem jer ne mogu da šutim. Inspiracija može biti stih iz dnevnika, razgovor s taksistom, slom, euforija, bilo šta. Ne planiram, ne forsiram. Kad dođe, dođe. I ne pitam se je li komercijalno, nego je li istinito. Ako nije, brišem.
Postoji li pjesma koju ste napisali za nekog drugog, a da ste je priželjkivali zadržati za sebe?
– Jao… Ima ih! Ali to je kao kad napišeš pismo i odlučiš da ga pošalješ. Kad jednom ode, više nije tvoje. Ali nekad, iskreno, poželim da ukradem sebi nazad bar jedan refren (smijeh). Svakako mi nije žao, jer su svi izvođači iznijeli na najbolji mogući način sve što sam za njih napisala.
Novi projekti bilježe sjajne reakcije. Šta nas očekuje u budućem periodu?
– Ljetna sezona i dalje traje, tako da nema stajnja kad su nastupi u pitanju. Jako volim da se družim sa svojom publikom, pa mi prija ovaj ubrazan tempo. Naravno, bit će i novih pjesama, ali ne bih još ništa da otkrivam.
Zdravlje kao prioritet
Otvoreno ste govorili o zdravstvenim izazovima koje ste imali sa štitnom žlijezdom. Kako se taj period odrazio na Vaš pogled na život, karijeru i brigu o sebi?
– Taj period me naučio da ne potcjenjujem signale, da cijenim zdravlje više od rasporeda, i da ti karijera ili bilo koja druga stvar ništa ne znači ako ti nemaš sebe. Sada prvo slušam sebe, pa tek onda sve drugo. Ono što stalno govorim, jeste da zdravlje uvijek treba da nam bude na prvom mjestu i apelujem na ljude da uvijek, kada osjete da možda imaju neki zdravstveni problem, obavezno odu na pregled.
Šta biste poručili onima koji se bore sa istim ili sličnim zdravstvenim problemima?
– Niste sami. Niste slabi. I nije sramota reći ‘ne mogu danas’. Tražite pomoć, pričajte, slušajte tijelo. Samo polako, i sa sobom kao prioritetom.
Gdje uspijevate pronaći motivaciju i snagu kada je možda i izgubite?
– U muzici, u ljudima koje volim, u danima kad mislim da sam na dnu, pa ipak ustanem. I u onoj tvrdoglavoj misli: ‘Neće me slomiti’. Nekada mi snagu da i pas na ulici koji maše repom bez razloga. Nekada pjesma. Nekada tišina. A najčešće, intuicija. Ona rijetko laže.