Kad um šapuće, a tijelo vrišti: Psihoterapeut Vanja Tolj o borbi s anksioznošću i depresijom

1,7K

Tiha borba. Izraz s kojim smo se svi barem jednom susreli. Ali šta se događa kada te unutrašnje borbe postanu glasne i počnu utjecati na naš svakodnevni život? Upravo o najčešće skrivenim sukobima s anksioznošću i depresijom razgovarali smo s Vanjom Toljom, socijalnim radnikom, psihologom i psihoterapeutom.

Spoj znanja i razumijevanja

Kako kaže, njegov put ka psihologiji i problemima s kojima se ljudi nerijetko suočavaju nije krenuo iz teorije, već iz života.

– Kroz rad u socijalnom radu susretao sam se s ljudima čije su rane bile nevidljive. Na papiru su imali dom, posao, porodicu, a iznutra su se borili s anksioznošću, depresijom, osjećajem da ne vrijede. Shvatio sam da to nisu samo problemi, to su mjesta gdje čovjek zaboravi ko je – započeo je Tolj u razgovoru za “Azru”.

Unatoč priznanjima i diplomama, smatra da pomoć drugima najviše vrijedi. Zbog toga je i odabrao ovaj poziv s ciljem da pruži podršku onima kojima je potrebna.

– Ljudi često nose osmijeh, a iznutra vode rat. Moj pristup je spoj stručnog znanja i ljudske topline, da osoba ne osjeti samo terapiju, nego i iskreno ljudsko razumijevanje. Vjerujem da se iz najtežih stanja može izrasti, ako imate pravu podršku i nekoga tko vas vidi iza simptoma – rekao je psihoterapeut.

A koji su to simptomi i šta najčešće uzrokuje anksioznost i depresiju, objasnio nam je u nastavku. Naprije se osvrnuo na razlike između ova dva termina, koja se često poistovijećuju.

– Anksioznost je, pojednostavljeno rečeno, stanje stalne pripravnosti, mozak i tijelo očekuju opasnost i kad je nema. Depresija često nastaje nakon dugotrajnog izlaganja stresu, osjećaja bespomoćnosti, gubitka, neispunjenih očekivanja ili unutarnjih sukoba koji iscrpe emocionalne resurse. Kod depresije se energija povlači prema unutra, čovjek gubi volju, interes i snagu da se poveže sa sobom i drugima – objasnio je Tolj te istaknuo šta ih najčešće prouzrokuje:

– Najčešći uzroci anksioznosti mogu biti kombinacija više faktora, dugotrajan stres, trauma iz djetinjstva, gubitak sigurnosti (emocionalne ili materijalne), porodični obrasci u kojima se potiskuju emocije, pa i biološka predispozicija. Razlika je što je anksioznost stanje prevelike ‘unutarnje buke’ i pretjerane buduće brige, dok je depresija često ‘tišina’ i osjećaj praznine u sadašnjosti. Kod mnogih ljudi ta dva stanja se isprepliću, dugotrajna anksioznost može iscrpiti organizam i dovesti do depresije, a depresija može pojačati anksiozne misli.

Psihoterapeut pojašnjava da je riječ o najčešćim globalnim psihičkim stanjima, a da ni na Balkanu situacija nije naročito bolja.

– Procjene govore da u svijetu više od 300 miliona ljudi pati od depresije, a anksioznih poremećaja je čak i više, gotovo 400 miliona. U praksi, to znači da gotovo svaka porodica poznaje barem jednu osobu koja se s tim bori, iako se o tome još uvijek često šuti. I da, uočava se velik porast ljudi koji traže pomoć – rekao je Tolj.

Male promjene, veliki simptomi

Ipak, ističe da to što se sada o ovim temama otvorenije govori ne znači da je svijest dovoljno porasla.

– Nažalost, mnogo ljudi još uvijek mentalne poteškoće vidi kao ‘slabost’ ili nešto što se rješava prešutno, dok se izvana održava slika kako je sve uredu. Savremeni način života, pritisci ekonomije, porodična očekivanja, naslijeđena balkanska uvjerenja i nerazriješene traume iz prošlosti stvaraju kombinaciju koja ozbiljno narušava psihičku stabilnost. Ono što se posebno vidi u našem podneblju jeste da ljudi nose teret generacijskih rana, neizgovorenih gubitaka i nerealnih očekivanja okoline – objasnio je stručnjak te dodao da je stvarni izazov preći iz pričanja u aktivno iscjeljivanje.

Kao što smo naveli na početku, ova borba najčešće počinje tiho, stoga ju je teško odmah prepoznati, samim tim i reagovati. Nekada, ljudi i ako postanu svjesni, odbijaju priznati i potražiti pomoć.

– Većina ljudi misli da anksioznost i depresija počinju velikim slomovima, suzama ili danima provedenim u krevetu. Istina je da se uvuku tiho, gotovo neprimjetno, kroz male promjene koje lako opravdamo umorom, obavezama ili lošim danom – rekao je Tolj.

Onda se počinju javljati i prvi fizički simptomi.

– Prvo krene lupanje srca. Bez razloga. Sjedite, pijete kafu, a srce lupa kao da ste istrčali maraton. Ubrzo se pojavi dezorijentiranost, osjećaj da ste odsutni, da svijet oko vas prolazi kroz maglu, a vi ste samo promatrač. Sljedeće se javi plitko disanje ili nemogućnost da udahnete do kraja. Mišići vrata i ramena su stalno napeti, a tijelo se ponaša kao da ste u opasnosti, iako opasnosti nema. Dolazi nagli umor, ne onaj od fizičkog rada, nego onaj što vas presječe usred dana i ostavlja bez snage i volje. Noću ne spavate kako treba ili ne možete zaspati, ili se budite bez razloga u tri ujutro. Počinjete izbjegavati ljude. Otkazujete dogovore, tražite izgovore. Stvari koje su vas nekad veselile sada su teret. Čak i kada ste s drugima, osjećate prazninu, ništa vas istinski ne dira – pojasnio je detaljno psihoterapeut.

S vremenom se može pojaviti i razdražljivost na buku i glasove, a onda možda i, kako kaže Tolj, najopasniji simptom – emocionalna utrnulost:

– Ne radost, ne tuga. Ništa. To su znakovi koje ljudi najčešće ignoriraju, uvjereni da će proći sami od sebe. A istina je – što ih duže gurate pod tepih, to se više šire.

Ovakva stanja izazivaju niz zabluda, a ljudi nerijetko pokušavaju sami pronaći dijagnozu i okidače pripisivajući to kao slabost karaktera. Sve to može još intenzivnije produbiti agoniju.

– Mnogi misle da osoba može samo prestati misliti o tome ili se trgnuti, a zapravo se radi o ozbiljnim psihološkim i često biološkim stanjima koja zahtijevaju razumijevanje i podršku – dodao je Tolj i istaknuo da se ovaj problem treba riješiti kombinacijom razumijevanja uzroka, psihoterapije, ponekad medikacije, ali i promjene životnih navika i odnosa prema sebi.

Suptilan okidač

Uz sve ove simptome mogu se javiti i napadi panike za koje je karakteristično ubrzano lupanje srca, osjećaj gušenja ili nedostatka zraka, vrtoglavica, drhtavica, znoj i nesvjestica.  Stručnjak pojašnjava kako takvi napadi nisu fizički opasni po život, iako tako izgleda. Ipak, ostavljaju snažan psihički trag i često pokreću strah od ponavljanja, što još dodatno hrani anksioznost.

– Napadi panike često ne dolaze iznenada niotkuda. U većini slučajeva postoji okidač, ali on može biti suptilan, dugotrajni stres, konflikti u porodici, finansijski pritisci, neočekivane promjene u životu ili čak prisjećanje na prošle traumatične situacije. U BiH, gdje su mnogi odrasli odrastali u okruženju punom neizvjesnosti, neriješenih trauma i ‘navikni se da je život težak’, tijelo i mozak često ostaju u stanju stalne pripravnosti. To znači da situacije koje bi za druge bile rutinske, poput gužve u prodavnici, vožnje po autoputu, javnog nastupa ili čak razgovora sa nadređenim, mogu postati okidači za napad panike – ispričao je Tolj te naglasio da je riječ o reakciji tijela i psihe koja se umorila te traži pomoć.

Ukoliko se pojave ovakvi simptomi, važno je reagovati, naročito ako potraju određeni vremenski period i ako primjećujete da se strah i tjeskoba uvlače u svaki dio dana.

– Kada osjećate da vas život polako guši, da stvari koje radite više ne nose zadovoljstvo, da se borite s unutrašnjim nemirom i fizičkim napetostima, to je znak da je vrijeme za stručnu pomoć. Priznati sebi da vam treba podrška nije slabost, to je hrabrost i prvi korak ka povratku kontrole nad vlastitim životom – poručio je psihoterapeut.

Važan apel

Za kraj, važno je uputiti važnu poruku za sve one koji su se možda pronašli u ovim riječima, ali i za društvo u cjelini. Jer samo na taj način možemo olakšati borbu te shvatiti važnost mentalnog zdravlja. Danas više nego ikad, potrebna je svijest da niko ne mora biti sam sa svojim problemima, i da psiha zaslužuje jednaku pažnju i brigu kao i tijelo.

– Moramo stvoriti prostor u kojem ljudi ne osjećaju strah, sram ili krivicu da priznaju da im je potrebna pomoć. To znači otvoreno razgovarati, slušati, umjesto osuđivati; nuditi podršku, a ne jeftine savjete; i prepoznati da traženje stručne pomoći nije slabost, nego znak snage. Pozivam sve, ako osjećate da se borite sami, nemojte čekati da prođe. Obratite se psihologu, terapeutu, osobi od povjerenja. Ne čekajte dok simptomi postanu neizdrživi. vaša borba nije privatna sramota, vaša borba je signal da vam treba podrška, i ima ljudi spremnih da je pruže. Javite se, i nemojte čekati – poručio je Vanja Tolj.