Dok su 11. jula 1995. godine, srpski agresori u Srebrenici i oko nje sijali smrt, na istim mjestima rađali su se novi životi. To, na svu sreću, nisu mogli zaustaviti. Djeca rođena tog i nekoliko dana kasnije, nedavno su postala punoljetni građani BiH. Među njima je i Emir Sulejmanović, čije ime je već poznato u svijetu košarke. Majka Vahdeta rodila ga je 13. jula 1995., u šumi, pored jednog velikog kamena, pod kišom granata i metaka. Bez pomoći ljekara i babice. Svi su se negdje borili za goli život, baš kao i njen muž Nedžad. S njom je bio stariji sin Semir, kao i mnogo djece i žena iz ovog kraja. Jedna od njih prerezala je i zavezala pupčanu vrpcu dječaku koji će uskoro obući dres jednog od najuglednijih košarkaških klubova Evrope, “Barcelone”. Dane do odlaska u Španiju Emir provodi kod familije u Podlugovima pored Sarajeva. Uživa u odmoru i vremenu koje provodi s dragim ljudima, ali ipak jedva čeka da se nađe na “Barcinom” parketu, gdje će pokazati šta zna i naučiti još mnogo toga.
Četiri zemlje, osam jezika
Skauti ovog kluba zapazili su ga na turniru Eurolige u Španiji, gdje je proglašen najkorisnijim igračem (MVP).
– Bilo je i drugih zainteresiranih klubova, ali sretan sam što, ipak, idem u “Barcelonu”, to mi je omiljeni klub. Nadam se da ću tamo moći napredovati. Dat ću sve od sebe – kaže Emir.
Španija će biti četvrta evropska zemlja u kojoj će provesti dio života, a tamošnji jezik, osmi po redu kojeg će učiti. Osim maternjeg, bosanskog jezika, u potpunosti ili većim dijelom naučio je finski, švedski, engleski, njemački, slovenski i italijanski. A evo i kako.
Nakon Srebrenice, majka ga je uspjela iznijeti na slobodnu teritoriju, u Kladanj. Tamo je proveo prvih 16 mjeseci života, sve dok iz Finske nije stigla sretna vijest. Njegov otac je živ i podnio je zahtjev za spajanjem porodice. Nedžad je uspio preživjeti srebrenički pakao, ali je zajedno s brojnim muškarcima iz ovog kraja završio u logorima Šljivovica i Mitrovo Polje u Srbiji. Spasio ga je Crveni križ, koji ga je prebacio u Finsku. Sulejmanovići su na okupu bili u oktobru 2006. Nedžad je tada prvi put vidio svog mlađeg sina.
Međutim, sreća porodice Sulejmanović nije potrajala dugo. U decembru 2010. godine Emirova majka je iznenada preminula. Imala je samo 30 godina. Bio je to ogroman šok za sve.
Fudbal ili košarka
– Nikad nije bila bolesna. Za vrijeme rata dr. Ilijaz Pilav joj je u Srebrenici operisao slijepo crijevo i to je bilo sve. Jednog dana zaboljela ju je glava, vrat, otišli smo doktoru, ali je nakon nekoliko sati umrla. Zašto? Ne znam. Dijagnostika je jednostavno zakazala. Ostali smo sami nas trojica, u Finskoj, bez familije, pomoći s bilo kakve strane. Bilo je teško. Malom je bilo pet, a starijem 12 godina. Ali, moralo se ići naprijed, zbog djece. Oni su mi bili sve. Zbog njih čovjek dobije neku snagu. Bio sam im i otac i majka, kuhao, prao, vodio ih u školu, predškolsko, na treninge… Posao sam morao napustiti, nisam mogao sve stići. Živjeli smo neko vrijeme od socijalne pomoći. Usmjeravao sam djecu u sport, da ih sačuvam od ulice. Emir je u šestoj godini počeo trenirati fudbal. Dvije-tri sezone je bio najbolji u ligi. Stariji Semir je već bio u tom sportu. I obojici je dobro išlo – priča Nedžad.
Kompletan tekst možete pročitati u printanom izdanju magazina “Azra” ( br. 856)