Zala Djuric, kćerka Branka Đurića Đure i Tanje Ribić, proteklih dana ponovo je glavna tema regionalnih medija. Ekranizirala je novu pjesmu „Balance“, čiji je i autor. Da kojim slučajem karijeru gradi u nekoj drugoj sredini, bila bi bez sumnje nova Rihanna ili Dua Lipa. Nedavno je napunila 24 godine, njena interesovanja su u vezi s muzikom i glumom, poput interesovanja roditelja. Osim pjesama, izdala je i prvu knjigu za djecu „Samorog Samo“. Na početku razgovora za „Azru“ otkriva o čemu nova pjesma govori i zbog čega je napisana na engleskom jeziku.
– Tekst za pjesmu sam napisala ja, a melodiju poznata slovenska pjevačica Neisha. Pjesma govori o tome da bez tame nema svjetla, te da na kraju uvijek pobijedi svjetlo. Samo ljubav. Na engleskom je napisana zato što mi je prvi stih na pamet pao na engleskom, pa sam tako i nastavila pisati. Ne taktiziram kad pišem. Tako mi na desktopu stoje pjesme na engleskom, slovenskom i bosanskom jeziku – objašnjava Zala.
Spomenuli ste da je videospot Vaša i tatina ideja?
– Da, ja sam smislila većinu scenarija za videospot, ali mi je falilo ono nešto, da poveže sve. Pošto mi je tata genije za te stvari, pozvala sam ga i objasnila moju ideju za spot i kako mi nešto fali. Odmah kad sam završila sa svojim monologom, tata je našao rješenje i na pitanje je odgovorio s lahkoćom, kao da sam ga pitala koji mu je broj cipela.
Koliko tata ima utjecaja na Vaše životne odluke?
– Tata ne želi utjecati na moje životne odluke, uvijek mi je dozvoljavao da radim šta želim, dok to radim s ljubavi u srcu. Ali on utječe na moje odluke nesvjesno, jer ga beskrajno volim i poštujem, te, kada ne znam kako bih reagirala u nekoj situaciji, pomislim “kako bi to uradio moj tata.”
Vrijeme je pandemije. Kakva je trenutno situacija u Sloveniji?
– Sada gotovo sve već možemo raditi, osim putovati i snimati. To je nešto što najviše volim. Nedostaje mi posao.
Kako provodite vrijeme, šta kao porodica najviše radite?
– Trenutno vrijeme provodim u Ljubljani, ali vikendom često idem kod porodice na more. Nikada nismo imali toliko vremena za druženje i stvarno smo zahvalni za to. Ako se predugo družim s njima, počnu me boljeti trbušni mišići od smijeha. Kad smo zajedno, mnogo se smijemo, kuhamo i bavimo se sportom.
Svađate li se?
– Vrlo rijetko, ali kad dođe do toga, situaciju brzo riješimo iskrenim razgovorom. Kada ne bi bilo nikakvih konflikata, kakva bismo bili porodica.
Šta pomislite kad pogledate u majku?
– Pomislim na mir, dom, milinu, ljubav, svijet.
Kad ste posljednji put plakali?
– Na početku pandemije, kada sam čistila svoju dječiju sobu, pa me uhvatila nostalgija. Vratila sam se mislima u neka drugačija, jednostavnija vremena.
Šta Vam predstavljaju mišljenja drugih ljudi?
– Ako bih rekla da me ne interesiraju mišljenja drugih ljudi, slagala bih, jer sam u takvom poslu koji traži povratnu informaciju, volim povratne informacije, ali isto tako trebam biti oprezna i pametno prepoznati mišljenja iskrenih i dobronamjernih ljudi, a ne onih koji izviruju iz tuđeg ega. Ove druge pokušavam ignorirati, ali to nije uvijek jednostavno.
Čemu se ovoga ljeta najviše veselite privatno, a koji poslovi Vas čekaju?
– Najviše se veselim snimanju filma „Dedek gre na jug“. To je drugi dio kultnog slovenskog filma „Babica gre na jug“. Igram ulogu bosanske ciganke Esme. Režiser filma je Vinci Vouge Anzlovar, koji je izvanredan u tome što radi, a isto tako je i vrlo dobra osoba. Nadam se da će se granice što prije otvoriti, te da ćemo moći skupa proslaviti rođendan moje nane u Sarajevu ili u Sloveniji.