Činjenica da je do posljednjeg dana trudnoće bila aktivna i u pokretu, govori o tome kako Šejla nije bila ni teška ni zahtjevna trudnica. Nervozu, razdražljivost i sve ostale tegobe o kojima su joj pričale majke iz okruženja, na svu sreću, nije iskusila. Sve je bilo isto osim, kako kaže, stanja na vagi. Posljednji mjeseci za zaobljenim stomakom prošli su joj u isčekivanju, ali poroda se nije plašila.
– Nisam se plašila, jer sam se vodila jednom rečenicom: „Kako su svi, tako ću i ja”. Na pamet mi nisu padale loše stvari, samo lijepe. Osim toga jako je važan, po meni ključan, izbor doktora koji će vas voditi i koji će vam pružiti maksimalnu podršku. Od momenta kada su došle na red prve kontrole na klinici Jezero, moj izbor je bio dr. Vahidin Katica. Nikada do sada nisam srela nekoga ko je toliko požrtvovan, stručan i uz to, toliko susretljiv kao on. Ništa mu nije teško, tu je za sve što vam treba i dostupan je 24 sata. Uz takvog doktora ne bojite se poroda. Iznimno sam mu zahvalna što je bio uz nas u našim najvažnijim i najljepšim trenucima.
Usljed samog toka poroda Šejla je morala biti podvrgnuta postupku carskog reza, pa je svog sina, kojem su dali ime Arman, vidjela tek treći dan nakon poroda.
– Prirodni porod tekao je sporo, tako da sam morala na carski. Jedva sam čekala kada će mi ga sestre donijeti u sobu. Trenutak kada sam ga ugledala ostat će vječno urezan u moje misli – ističe novopečena majka.
Arman je centar našeg svijeta
Proces prilagodbe na novog člana porodice nije bio dug, jer su se Šejla i Emir odlično snašli i uklopili u novu ulogu. Od prvog dana prisutan im je osjećaj kao da je njihov sin oduvijek bio s njima, a za prve lagodne dane Šejla zahvaljuje svojoj porodici. Ipak, postoji i nešto što je čini tužnom.
– Najveća podrška i pomoć svakako je moj muž Emir, a tu su i svi naši uži članovi porodice, koji stvarno pomažu. Ipak, izdvajam svoju sestru, koja je objeručke prihvatila ulogu tetke. Kada pogledam svu pomoć oko sebe, ne mogu a da se ne osvrnem na jedan nedavno pročitani, jako emotivni tekst o samohranim majkama, koji me poprilično rastužio. Naveo me na razmišljanje o tim ženama koje sve moraju same. Nekoliko meni bliskih, mladih žena je baš u takvoj situaciji i kada pomislim da one nemaju nikoga, baš mi bude teško, jer je svaka pomoć dobrodošla. Takvim ženama se divim, jer tek sada znam šta sve moraju same. Svaka im čast.
No ona, na svu sreću, ima veliku podršku svog supruga, koji je od prvog dana uključen u sve. Šejla ističe kako Emiru ništa nije teško te da je vrlo brzo naučio sve ono što Armana čini sretnom i zdravom bebom.
Kada je riječ o pogledima na život, lijepa mama ističe kako se sve promijenilo s rođenjem djeteta. Drugačije gleda na ljude oko sebe. Onog momenta kada je osjetila prvi bol na dan poroda postala joj je jasna jedna stvar, a to je da žena treba biti uvijek u vrhu.
– Nikada, nijednoj majci na ovom svijetu, niko ne treba i ne smije da kaže nijednu ružnu riječ. Sve majke treba da su sretne i voljene, da se svi prema njima odnose s dubokim poštovanjem, i to nije fraza. To je za mene, od dana poroda, jedina istina i jedina pravda. Rastužuje me činjenica da to, nažalost, na ovom svijetu nije tako.
Ne žalim za svojim slobodnim vremenom
Vremena, kao i sve žene koje imaju malu bebu, Šejla, nažalost, nema mnogo, ali je slobodne minute odvojila za razgovor s nama. Ističe kako ne žali za danima u kojima je mogla odmarati, a želja da svoje vrijeme i ljubav pokloni onome ko je najviše treba i zaslužuje, jača je od svega.
– Cijela godina je pred nama. Imamo toliko sati i minuta u kojima ćemo uživati zajedno. O povratku na posao još ne razmišljam i sva pažnja mi je usmjerena na Armana.
Oni koji su imali priliku vidjeti Šejlinog i Emirovog sina kažu da se ne mogu odlučiti na koga potpuno liči. Lijepa mama nije od onih žena koje vole čuti kako je beba ista ona, pa za kraj ističe:
– Mislim da je uzeo podjednako od nas dvoje.