Saša Džino (33) mladi je bosanskohercegovački pisac i umjetnik, koji se odlučio baviti pisanjem netipičnih žanrova za naše prostore – horora i naučne fantastike. Završio je Likovnu akademiju u Sarajevu, ali ljubav prema književnosti je pobijedila. Saša je samoizdavač svih pet knjiga koje je do sada objavio. Nedavno je pristigla i nova knjiga iz “Fildžana punog opskurnosti”, a riječ je o naučnofantasičnom romanu “Jugoslavija 2080”. Saša nam otkriva odakle inspiracija za knjigu i kako je publika do sada reagirala na njegova djela.
– Zaljubio sam se u taj svijet izmišljenih priča, koji me je sve vrijeme golicao i neodoljivo mamio. Trideset slova, beskraj kombinacija stvaranja riječi, slika i čitavog univerzuma u mojoj i u glavama drugih ljudi, slast gradnje likova i čitava igra njima, šta bi uradio taj i taj lik u toj i toj situaciji, pri tome sve vrijeme razmišljajući šta će doživjeti ili pomisliti čitalac kada bude to čitao. Likovna umjetnost je nešto sasvim drugo, neka druga vrsta univerzuma. Sada se likovnom umjetnošću uglavnom koristim za reklamiranje svojih knjiga. Bez reklame si potpuno nevidljiv – kazao je Saša.
Prepoznatljivi ste po svojim horor i SF romanima i zbirkama priča. Odakle poriv da se profilirate u tim žanrovima?
– Prvo sam se isprobao u hororu, pa sam krenuo u naučnu fantastiku. Volim razmišljati o strahovima i šta je ljudima sablasno, jezivo, šta ih uznemiruje, te kako strah utječe na čovjeka. Naučna fantastika ima osnovno pitanje: šta bi bilo kad bi bilo. Šta će se desiti za deset, dvadeset, trideset ili sto hiljada godina? Ima tu nešto duboko zanimljivo, jer čovjek sav svoj život provodi u razmišljanju o budućnosti.
Vaša djela spajaju horor i humor, SF i sarkazam. Koliko se to naslanja na svakodnevicu u BiH?
– Mnogo. Žanr je okvir, a sadržaj je domaći život. Kolažiram razne psihološke profile, karaktere i obrasce ponašanje iz okoline. Mislim da je naš narod preinteresantan za probrati likove iz njega i smjestiti ih u neke fantastične situacije.
Jesu li, prema Vašem mišljenju, pisci u Bosni i Hercegovini dovoljno cijenjeni i može li se živjeti od pisanja u BiH?
– Teško, ali nije nemoguće. Vidio sam nekoliko primjera pravog domaćeg bestselera od kog su se neki obogatili. Za kvalitetom i originalnošću uvijek postoji apetit, čak i u ovom našem finansijski ograničenom i ojađenom društvu.
Objavili ste do sada pet knjiga, odlučivši se za samoizdavaštvo. Koje su prednosti, a koje mane samoizdavaštva?
– „Fildžan pun opskurnosti“ se zove moje carstvo, ono je nezavisno i nikome se ne mora pravdati, nikoga moliti i ni za šta se ponižavati. Ja vladam kao car u tom „Fildžan carstvu“ i nikome se ne klanjam. Moji čitaoci su moja armija, iz dana u dan sve brojnija.
Nedavno ste objavili i novu knjigu, SF roman „Jugoslavija 2080.“. Šta Vas je inspiriralo za ovo djelo?
– Ideja se javila u trenutku kad sam se osjetio zarobljen u vremenu tehnoloških ograničenja. Prodavao sam knjige na ulici, gledao zgrade s trulim fasadama i stare tramvaje kako se ljuljaju na korodiranim šinama, pitajući se kako ova Bosna da sustigne moderni svijet, šta bi je potencijalno moglo vratiti u civilizacijsku utrku. Tako je javilo to jugoslavensko rješenje: utopističko buduće društvo s ponovno ujedinjenim državama, nova Jugoslavija. Odlučio sam da ozbiljno proširim znanje o prethodnoj Jugoslaviji, zarovivši se u historijske knjige. Nove ideje su nezaustavljivo dolazile kako sam čitao, a onda sam u cijeli taj historijski bućkuriš NOB-a i komunizma ubacio i svemirske brodove i laserske puške i sve fetiše ljubitelja naučne fantastike.
Iako je prošlo malo vremena od objavljivanja knjige, kakve su reakcije publike?
– Prerano je o tome govoriti. Mogu samo reći da je potražnja velika, veća nego i za jednu moju prethodnu knjigu. Nevjerovatno sam sretan i privilegovan da postoje ljudi koji vole čitati moje knjige, neki prate moj rad od početka i kupuju svaku sljedeću knjigu. To mi je dovoljna potvrda da se u mom radu krije nešto vrijedno interesovanja. Svim tim ljudima sam nevjerovatno zahvalan. Počastvovan sam.
Nedavno ste učestvovali i u projektu pravljenja stripa. Kako je došlo do suradnje s Markom Gačnikom i Damirom Arsenijevićem?
– Pisao sam scenarij za strip o HAK-u, nekadašnjim divovima jugoslavenske hemijske industrije. Damir me je pozvao u taj projekt i ja sam ga s posebnim ćejfom odradio s Markom, koji je čitavu priču nacrtao. Strip je još jedna od formi koje me zanimaju.
Osim pisanja i crtanja, postoji li još nešto bez čega ne možete zamisliti dan?
– Najviše čitam. Pisanje i slične aktivnosti ne radim svakodnevno, dok je knjiga u ruci skoro svaki dan.
Ko je Vaš omiljeni pisac i zašto?
– Philip K. Dick, jedan od najvećih vizionara naučne fantastike, koji ni danas nije izgubio na svježini, jer mi i živimo u onome što je on maštom dobacio iz prošlosti.
A omiljena knjiga?
– U posljednje vrijeme sam reprizirao neke knjige Kormaka Makartija i njegov “Krvavi meridijan” me na drugo čitanje oduševio. Pošto sam još pod dojmovima, ona mi je trenutno u top pet. Ili možda njegova knjiga “Satri”, nisam siguran.
Ko je Vaša najveća podrška?
– Moja Šejla.
Imate li već imate u planu nešto što možemo očekivati u skorijoj budućnosti?
– Prvi put sam odlučio pisati komediju bez upliva fantastike o domaćoj metal sceni. Ali, to je na samom početku. O tom potom.