“Skenderija”, pet Domova mladih, Zadar i velika sportska dvorana Krešimira Ćosića, sportska hala u Makarskoj, Zagreb, Stora teatar u Goeteborgu, gdje je učinjen presedan i samo za jednu predstavu koja dolazi iz BiH otvoren i njegov treći balkon, Stockholm, Sydney…, samo su neke od “Ja, mahaluša” uspješnica u proteklih pet godina. U velikom intervjuu za “Azru” autorica Indira Kučuk-Sorguč i glumica Nela Đenisijević govore o važnom jubileju.
Razgovarala: Amela Keserović
Foto: Admir Kuburović
U subotu, 12. marta, u Kamernom teatru 55 u Sarajevu predstava “Ja, Mahaluša”, autorice Indire Kučuk-Sorguč obilježit će petu godišnjicu uspješnog igranja u BiH i inozemstvu. Više od 110.000 posjetitelja, koji su širom svijeta gledali kabaretski komad koji na duhovit način progovara o uvijek zanimljivim muško-ženskim odnosima i koji je dobrim dijelom u velike sale uveo teatar i učinio ga dostupnim širokom krugu ljudi, govori o velikom uspjehu jedne nezavisne pozorišne trupe iz BiH.
“Skenderija”, pet Domova mladih, Zadar i velika sportska dvorana Krešimira Ćosića, sportska hala u Makarskoj, Zagreb, Stora teatar u Goeteborgu, gdje je učinjen presedan i samo za jednu predstavu koja dolazi iz BiH otvoren i njegov treći balkon, Stockholm, Sydney…, samo su neke od “Ja, mahaluša” uspješnica u proteklih pet godina.
– Kada smo počeli raditi predstavu, imala sam jak unutarnji poriv da napravimo nešto što je istinski vrijedno. Uvijek smo igrali na dostojanstvenim mjestima, mjestima koja pripadaju nama, ali i mjestima koja mi možemo oplemeniti svojom kabaretskom pričom. Krenuli smo u cijeli projekt iz najplemenitijih pobuda, i svugdje gdje smo igrali ostavili smo veliki trag. Sada, kada se odmaknemo i pogledamo pet godina iza sebe, vidimo da smo napravili uistinu veliku priču. Nerijetko čujem kako se preuzimaju svi ti izrazi koje mi koristimo u našem projektu, koje sam prva koristila i vodila bitke s ljudima da im objasnim šta je mahala. Sad ih svi prihvataju zdušno, što je, naravno, satisfakcija, i to nikako ne može biti loše, jer proizveo si takvu vrstu energije, da su te gledale sve generacije, a ne da slavoljubivo kao pojedini mladi reditelji, glumci itd., pričaš kako te nije briga što nemaš publike u teatru!? – kaže Kučuk-Sorguč na početku intervjua za “Azru”.
Pomaganje Sirijcima
Sedam dana nakon što u Kamernom teatru 55 odigra 193. “Mahalušu”, glavna glumica Nela Đenisijević pakuje kofere i s porodicom se seli na novu adresu. Ona i suprug Thomas Deleu sa sinom će jedan određeni period živjeti u Thomasovoj rodnoj Belgiji. Ovu pauzu i Nela i Indira doživljavaju privremenom, i jednom vrstom sporazumnog dopusta. Vrijeme će pokazati na koji način će Nela nastaviti svoj glumački poziv u Belgiji, te kakve će biti njene privatne obaveze na novoj adresi, ali sve su prilike, da bi Belgija u narednom periodu mogla biti i sjajna polazna tačka za internacionalna gostovanja komada “Ja, mahaluša”.
– Dugih pet godina našeg projekta moj suprug je, uistinu, zdušno podržavao naše aktivnosti i bio je desna ruka svih naših gostovanja i turneja. Znao je čuvati dijete po 12, osam, sedam noći i prolaziti sam s njim i temperature i prehlade, a meni slati želje za sretan put i poruke podrške. Nakon tih pet godina došlo je vrijeme da ja podržim njega, da kažem: da, moja karijera sada može na jedan mali standby.
On je osam godina volonter, humanitarni radnik u BiH. Radi kao dječiji prihoterapeut, tačnije muzikoterapeut. Šest godina je radio muzičke radionice u Srebrenici, tri godine je na Kliničkom centru Koševu, na Odjelu dječije psihijatrije, mnogo je dao za BiH, a budući da ga niko ne hvali, niti on sam voli hvaliti sebe, ja ovoga puta koristim priliku da kažem koliko se ponosim njime. Samo je u “Avazu” izašla jedna kratka crtica, informacija, i gotovo nigdje drugdje, o tome kako je neposredno nakon 11. jula prošle godine, u Flamanskom parlamentu u Bruxellesu, organizirao o svom trošku i svojoj organizaciji izložbu “Život Srebrenice danas”. On zaista tiho i diskretno godinama podržava ovaj grad. I kao što je prije nekih osam godina osjetio da bi mogao dati nešto od sebe u BiH, sada osjeća da treba pomoći drugima. Nije imao mira dok sebi nije našao angažman u Centru za sirijske izbjeglice na belgijsko-francuskoj granici. Prekjučer smo dobili informaciju da je francuski Kale centar, u kojem su do sada bile smještene izbjeglice, razmontiran, ti ljudi se kreću prema Zeebruggeu, to jeste Brugesu na moru, koji već čeka svoje prve izbjeglice. Svekar, inače psiholog, već se prijavio da radi s volonterima i da ih obučava. Naša porodična kuća je u kopnenom dijelu Brugesa, i sada moja porodica baš kao što je bila uključena u život Srebrenice, uključena je u život sirijskih izbjeglica. Takav je moj Thomas, i on i Indira imaju jedan svoj vrlo specifičan odnos, i razumiju se, i u malo riječi ispoštuju i proprate, tako da je ta vijest dočekana s tihom, ljudskom podrškom, što se mora nije teško, idemo tamo gdje njega srce vuče, moje je sada da krenem za njim, a ova produkcija, odnosno projekt “Ja, Mahaluša”, uvijek je imao razumijevanja za razne humanitarne aktivnosti, humanitarne projekte, tako da ako može neko od nas da bude direktno uključen u nešto takvo, oni su tu samo da to podrže, to im je važnije od bilo kakvog odlaska na ljetnu ili bilo kakvu drugu turneju – kaže Nela.
Osim što je došla do srca brojne publike, “Ja, mahaluša” je postala istinski bh. brend i priča koja je poslužila kao poligon za razvijanje sjajnih prijateljstava između autorice i svih drugih protagonista. U šali kažu kako je ovo predstava od dva braka i troje djece. Nela se udala i rodila sina, a i njen kolega sa scene Nenad Tešić, također je zaokružio svoju porodičnu priču.
– U ekipi, bez kojih se jednostavno ne može, jesu i naš Rade Jagličić, tata-mata za sve, od vožnje do namještanja scene, te moj suprug Fahro, koji uskače kad je najguravije – pojašnjava Indira.
Momenti s publikom
Kada se izanalizira petogodišnja “Ja, mahaluša” priča, nije neobično što priču i o bh. mentalitetu, ovdašnjem humoru, muško-ženskim zavrzlamama iz mahalskih i gradskih sokaka, razumije publika u Tuzli, Mostaru, Bihaću, ili bilo kojem drugom dijelu u kojem živi bh. svijet. No, “Mahalušu” razumije i uslovno rečeno hladniji Zagreb, publika koja o svemu ima i odgovarajuće predznanje.
– Zagreb je zaista veliki uspjeh. Mi smo tamo dva puta igrali, i imali tri predstave. I dan-danas me zovu i pitaju kad ćemo opet igrati. Od Histriona sam dobila milion poruka. Sada zbog Nelinog odlaska pokušavamo da nađemo neki model kako da dođemo opet u Zagreb. Obišli smo cijelu Dalmaciju, glavni grad Hrvatske, i istinski smo najljepše trenutke doživjeli tamo, naravno nakon ovih naših prostora, jer ljubav koju dobiješ kod svoje kuće, za mene je najdragocjenija. Ali, odmah poslije je to publika u Splitu, Zagrebu. Koliko oni na kraju predstave pokazuju svoje zadovoljstvo, to je nevjerovatno. Nela je izašla na šest ili sedam biseva, mogla je izlaziti na još, ali ni ona nije mogla da oćuti da se to događa, ostala je iza zavjese, jer nije više mogla da pojmi da se to događa. Mi smo, uistinu, svih ovih godina imali samo lijepe momente s publikom. Imali smo publiku svih generacija, pune sale, publiku koju čine razne profesije, možda nisam u pravu, ali ja to kompariram s filmom, ono što gleda film, to gleda i našu predstavu. Svako kome se sviđa film koji je komunikativan, zabavan, ali opet s nekom težinom poruke koju nosi. Imamo našeg velikog fana koji je gledao 70 puta predstavu, našeg profesora Mirsada Čeligiju, koji je dobio zahvalnicu od nas. U ovih pet godina napravili smo neke stvari koje su više od igre – govori Kučuk-Sorguč, ne krijući sreću zbog nove stranice koju će na jedan period otvoriti Nela Đenisijević, koja je na daskama koje život znače utjelovila lik “Mahaluše” što će sigurno obilježiti njenu glumačku karijeru.
Na “Ja, mahalušu”, kažu na kraju naše sagovornice, nije stavljena tačka, već tri tačke!
Nikad nisam htjela da prizivam fukaraštinu i ugursuzluk
Mi smo sve ove godine unosili glamur u sva naša slavlja, godišnjice, jubileje… Glamur nas je pratio od početka zato što sam, uistinu, smatrala da svemu treba dati neku dozu luksuza i raskoši. Nikad nisam htjela da prizivam fukaraštinu i ugursuzluk, zato sam znala i posuditi novac, ali da se osjećamo komforno i zadovoljno, da nikome nismo muhtać. Nanosali smo se i večernjih toaleta i nadobijali cvijeća i poklona, petu godišnjicu proslavit ćemo sami s našim najbližim, da se potpuno opustimo i prisjetimo svih nevjerovatnih zgoda i anegdota – otkriva Indira.
Nelino pismo
– Na jednom od tih naših brojnih putovanja shvatim da sam uz tu ulogu, taj tekst i tu predstavu, nepovratno i u paketu, dobila Neshu i Indiru, i da su oboje, nepovratno i u paketu, potpuno ludi. Što njih dvoje čvrsto vjeruju za mene. Slušam ih i gledam tako u tom autu, svađaju se nešto oko Željka Joksimovića i Gorana Bregovića, za koje (by the way) Indira tvrdi da su majstori svog zanata, a Nesho obični obmanjivači širokih narodnih masa. Nesho je cugnuo i pospan je od proba, djece, socijalnog života i tijesnog kostima, Indira je u pms-u, izašla joj nekakva ćiba za koju ona vjeruje da je kolosalnih razmjera, kosti joj je pojela coca-cola pa sad mora piti neke alge koje je zaboravila, helem nejse svađaju se oni tako, drve i mlataraju što rukama što kosom, i ja shvatim: Evo ovi ljudi, ovo dvoje luđaka, ova što je ovo napisala i ove plakate polijepila između ostalih i na Dom mladih, i na Skenderiju, i po Stockholmu i po Sydneyu, i ovaj pretalentovani čovjek koji je dvije stotine puta izašao sa mnom na scenu, odigrao i poklonio se, ovo dvoje su ta moja kulminacija, taj moj čekani vrhunac, ta karijera koju krvavim radom zidam od diplomiranja 2004. godine. Ovo dvoje i njihova brbljanja će, vjerovatno, biti to što će mi prvo pasti na pamet kad jednog dana, nekad i negdje, na tren zatvorim oči i pomislim: Sarajevo, scena, igra, aplauz, ovacije, smijeh… Bosna, kuća, kofer, aerodrom, karta, sjedište… Najmanje dvadeset pojmova na koje će mi prva, najbrža i najdublja asocijacija biti njih dvoje – emotivne su rečenice koju je u poruci Indiri i Nenadu na Indirin rođendan ispisala Nela, obavijestivši ih da će ih privremeno napustiti i otići na svoj zasluženi dopust.
“Ja, mahaluša” na Danima Balkana u Münchenu
Prije 193. igranja u Kamernom tetaru 55, “Ja mahaluša” gostuje u Njemačkoj, gdje će igrati na Danima Balkana u Münchenu. Ovo je prvi put da na ovoj prestižnoj festivalskoj manifestaciji igra i jedna bh. predstava.