Škola za 21. stoljeće: Izum koji čekamo

Piše: Redakcija

Godine 1986. tadašnja TV Beograd, u okviru svog dječijeg programa, snimila je seriju “Vukov ćošak”. U jednoj od epizoda, strašni učitelj sirotog Maksića ismijava i omalovažava pred cijelim razredom, viče na njega i naziva ga tikvom, sve zbog poslovice “Dva lokvanja oko panja”. Generacije koje su gledale sukob Maksića i njegovog učitelja i danas imaju traume od ovog programa, no on je prikazivao kako je zaista bilo u našim školama, ne tako davno. Ni danas u suštini nismo daleko odmakli, samo su škole ljepše okrečene

Srednja škola koju sam pohađao između 1997. i 2001. bila je jedna od onih ustanova s uzornom prošlošću, ali tankom sadašnjošću. Zbog strašnog i devastirajućeg rata, koji je tek bio završen, školski kadar se sastojao i od ljudi koji su nastavničke fakultete završavali tokom samog rata. Loš kvalitet znanja tih nastavnika je bio više nego očigledan, a njihovi časovi dosadni i ispunjeni suhim, zastarjelim informacijama, naučenim napamet. Sjećam se jednog časa geografije u kojoj je kolegica iz odjeljenja odgovarala lekciju o privredi u BiH. Njen referat, koji je uključivao i kompanije koje su nastale nakon rata, poput “Fruteka” iz Čelića, profesorica je naprasno prekinula.

– Ne zanima me kakvo je sada stanje. Odgovaraj onako kako u knjizi piše – odgovorila cinično profesorica geografije, upisujući jedinicu kolegicu i ne mareći za negodovanje ostalih koji su glasno komentirali da nema smisla učiti o FAMOS-u, Šipadu, UNIS-u ili Azotu u Vitkovićima, ako takve firme više i ne postoje.

Neomiljena nastavnica geografije, koja je taj posao radila jer boljeg kadra bilo, ipak je u svojim rukama imala neoboriv argument zbog čega se u školi uči onako kako u knjizi piše, a ne onako kako je zaista realno stanje. Argument se zvao Nastavni plan i program, ta sveta knjiga našeg školovanja koju nikada nismo vidjeli niti smo je ikada čitali, niti smo imali neku viziju kako NPP izgleda, ali smo znali da postoji sa samo jednom svrhom, a to je da nam zagorča život. Osim famoznog NPP-a, postojali su i Zavod za udžbenike, Pedagoški zavod, Ministarstvo obrazovanja, famozno nastavničko vijeće, uprava škole, zbornica, dnevnici, pismene zadaće, uplatnice za razne troškove, roditeljski sastanci i famozne ocjene kao krajnji i jedini cilj trošenja četiri najbolje godine u životu jednog mladog čovjeka.

Ne samo da je škola bila očajno opremljena i da tokom četiri godine školovanja nismo vidjeli epruvetu, globus ili mikroskop (na časovima biologije bi lekciju naziva „Tkivo pod mikroskopom” ilustrirao rukom crtani crtež okačen na tablu), a da računare na časovima informatike nismo smjeli dirati bez striktnog odobrenja profesora, nego se ni sami nastavnici, kojima je nad glavom visio Damoklov mač NPP i prosvjetnih inspekcija, nisu previše trudili da nastavni proces obogate nečim novim, nekom novom metodom i da na taj način podstaknu kreativnost u našim mladim, hormonima natopljenim vijugama. I danas, kada se susretnem s nekadašnjim kolegama i kada razmjenjujemo uspomene od prvog do četvrtog razreda, zaključak je jedan i iza njega ostaje gorak okus poraza: tokom četiri godine školovanja u gimnaziji nismo gotovo ništa novo naučili, samo smo ponavljali lekcije iz viših razreda osnovne škole, od periodnog sistema elemenata preko lekcije u kojoj se spominje da je glavni grad Namibije Windhoek, sve do priče o diobi ćelija i razmnožovanju insekata.

Na časovima likovnog nismo učili crtati ili vajati, nego smo slušali lekcije o poznatim, davno preminulim slikarima. Na časovima muzičkog, na kojima nismo vidjeli niti jedan instrument, nismo učili pjevati, nego smo učili o periodima historije muzike, stilovima koji su obilježili neku epohu i poznatim muzičarima iz te iste epohe. O časovima plesa, drame, govorništva, kreativnog crtanja ili nečega uz što bi se moglo dodati prefiks „kreativni”, nije bilo govora. Zastrašujućuje i porazno je koliko je birokratije, koliko institucija, pravila i pravilnika u vezi s radom jednog učenika, a koliko se malo posvećuje razvijanju njegovih socijalnih vještina, njegovom oblikovanju u budućeg odraslog građanina i radnog čovjeka, te koliko se malo, čitaj ništa – nije posvetilo razvijanju naših kreativnih vještina.

 Skolastika: Slušaj pa ispričaj

Na svu sreću, mi smo bili pametna, inteligentna, liberalna generacija, vrlo sretna, jer je preživjela rat i dočekala dan kada se ulicom može slobodno šetati, te hrana kupiti u prodavnici. Bili smo pametniji od većeg dijela naših nastavnika, koristili smo internet, čitali novine i zanimljive knjige, te imali aktuelnije informacije od onih koje su nam davali zastarjeli, davno štampani udžbenici. Mi smo izrasli u jednu od najboljih generacija koje je naša škola imala, te smo postali ugledni novinari i urednici, arhitekte, inžinjeri informatike, ljekari, traženi ekonomisti, ugledni pravnici i, prije svega, dobri porodični ljudi i korisni članovi društva.

No, nisu sve školske generacije imale tu snagu i kreativnu energiju da razbiju mermernu ljusku koju su im nametnui školski sistem i škola kao institucija. Taj sistem školovanja je vrlo jak i vrlo star, stariji od gotovo svih država i društvenih sistema današnjice. Zove se skolastika i nastao je u ranom srednjem vijeku kao potreba za održanjem crkvenih dogmi, bile one religijskog tipa ili dogmi u vezi s činjenicama iz životne realnosti, poput Ptolomejeve teorije o Zemlji kao centru Svemira, bavila se i takvim pitanjima kao što je „koliko đavola može stati na vrh igle”. Čuvena je skolastička teorija o Buridanovom magarcu koja kaže da će magarac umrijeti od gladi ako ga stavite na jednaku udaljenost između dva plasta sijena, jer, eto, neće znati na koju stranu da se okrene.

– Skolastičke instrukcije bi se sastojale od nekoliko elemenata. Prvi je bio „lectio”: Učitelj bi čitao tekst u koji se nije sumnjalo, uz vlastiti komentar, ali postavljanje pitanja nije bilo dozvoljeno. Nakon ovoga bi slijedio „mediatatio” u kojem studenti ponavljaju odgovarajući tekst. Konačno, i fazi quaestio student bi mogao postavljati pitanja koja bi ga mogla zaintrigirati tokom faze “meditatio”. Evantualno bi se mogla razviti diskusija kao metod ispitivanja, nezavisno od onoga što je bilo poznato kao „lectio” i nezavisno od onoga što su pripovijedali tekstovi u koje se nije smjelo sumnjati. Postajao je i element s nazivom Disputationes, kao način da se razriješe kontroverzna pitanja – objašnjava Wikipedija metode kojima se služilo skolastičko školstvo srednjovjekovne Evrope.

Skolastika se klela u Aristotela i tradiciju aleksandrijskih učenjaka, no to je bilo samo formalno. Iz gornjega pasusa jasno je na koji način se odvijao nastavni proces u školama mračnog srednjeg vijeka: predavač/učitelj bi ispričao lekciju, a studenti bi je već sutra morali reproducirati u istoj formi kakvu bi čuli iz usta svog učitelja. Skolastika ne samo da nije postavljala pitanja, već i na postavljena nije postojao niti jedan odgovor.

Stari Grci, posebno njihovi slavni filozofi, nikada nisu vjerovali u postojanje dogmi, apsolutnih istina, onih za čiji se opstanak skolastika svojski trudila, ne libeći se da u pomoć pozove i inkviziciju. Skolastika, za razliku od nauke iz zlatnog doba Aleksandrije, nije priznavala i poznavala metode eksperimenta i praktičnog ispitivanja onoga što nas intrigira. Laboratorijski eksperiment su u naučnu praksu uveli srednjovjekovni alhemičari, oni koji su u tajnim radionicama, uz pomoć knjiga preživjelih iz doba antike ili prokrijumčarenih iz arapskog svijeta, onog koji je tada imao veličanstvene, milionske gradove, velike univerzitete, biblioteke, i naučne institute, pokušavali od kamena dobiti zlato.

Nije teško povući paralelu između onoga što je rečeno na početku ove priče i kratkog hommage skolastičkim metodama obrazovanja. Škola u koju sam išao od 1997. do 2001. bila je zasnovana na skolastičkim metodama slušanja profesora i egzaktnog ponavljanja onoga što su profesori ispričali. Profesori su imali i svoje posebne metode kojima bi uočavali razliku između učenika koji bi zaslužio peticu i učenika koji bi zaslužio trojku. Za peticu bi se moralo stajati mirno, gledati u jednu tačku, napamet naučene lekcije reproducirati brzo, bez zamuckivanja i poštapalica. Učenik koji bi, ipak, tačno prenio napamet naučene činjenice, ali bi njegov glas drhtao ili bi bio nervozan, dobivao bi nešto nižu ocjenu, trojku ili četvorku. Seminarski radovi, istraživanja, grupni rad postojali su tek pro-forme, dok o radu i istraživanju u laboratorisjkim uslovima nije bilo ni govora. Škola je, nažalost, imala opremu, imala je epruvete, globus i mikroskop, ali zaključane u nekom od školskih ormara. Oni koju su vodili tu školu, ljudi iz rodbinsko-interesnog klana porodice Izetbegović, zapravo, ništa lošeg nisu vidjeli u tome da se u njihovoj školi nastava odvija na način vrlo sličan kao i prije 100 ili 500 godina.

Što je još strašnije, ne samo da se tako radilo, razmišljalo, ocjenjivalo i nove generacije učilo u toj sarajevskoj gimaziji, tako je bilo i u svom osnovnim školama koje sam pohađao, tako je bilo i na fakultetu koji sam uspješno završio prije osam godina. Tako je bilo uvijek i svugdje, u svim obrazovnim ustanovama za koje sam znao, isod svakog školskog krova se živjelo i radilo po principu: nauči napamet, ispričaj to što brže, dobij ocjenu, što prije zaboravi to što si naučio, pa ukrug. I to nije samo ekskluzivitet ove siromašne, periferne zemlje, takav je manje-više obrazovni proces u cijelom svijetu, s razlikama tek u nijansama.

Škole kakve danas poznajemo su, zapravo, nasljednice crkvenih učionica iz srednjeg vijeka. I današnja škola, kao uostalom većina institucija modernog doba (sudstvo, zdravstvo, porezi, informiranje, graditeljstvo) duguje svoju formu nekada premoćnoj crkvi koja je jako dobro znala koliko je oblikovanje mladih glava bitno za držanje crkvenog stada na okupu. Tek će francuska revolucija svijetu iznjedriti instituciju javnih, svjetovnih, besplatnih škola za svako dijete. No, od tada do danas nismo daleko odmakli.

– Nešto vas iznenadi kad se preselite u Ameriku ili kad putujete svijetom. Svi obrazovni sistemi na svijetu imaju istu hijerarhiju predmeta. Svi. Bez obzira u kojoj zemlji. Očekujete da će biti drukčije, a nije. Na vrhu su matematika i jezici, onda društveni predmeti, a na dnu umjetnost. Svugdje na svijetu, i gotovo u svakom sistemu, postoji hijerarhija i u umjetnostima. Likovni i muzički odgoj uobičajeno imaju viši status od glume i plesa. Ne postoji obrazovni sistem na svijetu koji djecu poučava plesu svaki dan na isti način kao što ih poučava matematici. Zašto? Zašto ne? Mislim da je to jako važno. Mislim da je matematika jako važna, ali je i ples. Djeca plešu sve vrijeme, ako im dozvolimo. Svi bismo mi to radili, da smijemo. Svi imamo tijela, zar ne? Ili sam nešto propustio? Iskreno, ono što se dešava je to da, kako djeca odrastaju, sve više ih obrazujemo od pojasa naviše. A onda se koncentriramo na njihove glave. I to pretežno samo na jednu stranu (mozga, lijevu) – kaže Ken Robbins ugledni i kontrovezni britanski profesor.

Ken Robbins jedna je od najzanimljivjih figura današnjice kada je obrazovanje u pitanju I to zbog jedinstvenog stava po pitanju škola u modernom svijetu. Robbinsov stav je neprikosnoven: današnje škole ubijaju kreativnost u djeci. Kreativnost za ovog profesora na čijim se predavanjima traži karta više i čija online predavanja dostižu gledanost pop – zvijezda, nije tek floskula.

– Vjerujem da je kreativnost danas jednako važna u obrazovanju kao i pismenost. I trebamo se prema njoj jednako odnositi – smatra Ken Robbins koji vjeruje da se obrazujemo da ne „budemo kreativni” i da to nikako ne može biti dobro za budućnost ljudskog društva i čovječanstva uopće.

Robbins možda nema potpuna rješenja za školu budućnosti, no on zna gdje leži problem. On se nalazi u činjenici da je sadašnji školski sistem, zapravo, formiran početkom 19. stoljeća, još u vrijeme prve industrijske revolucije i za njene potrebe.

– Javne škole nisu samo formirane u interesu industrijalizma – one su kreirane kao slika i prilika samog industrijalizma. U mnogo vidova on reflektira fabričku kulturu za koga je i formiran kao podrška. Ovo je istinito, posebno u srednjim školama s edukacijom formiranom po principu proizvodne trake i efikasne raspodjele rada. Škole dijele kurikulume u specijalizirane segmente, neki učitelji instaliraju matematiku u sve učenike ostali instaliraju historiju. Oni organiziraju vrijeme u standardnim jedinicama vremena, što označava školsko zvono, baš kao što tvornica označava početak rada i kraj pauze. Učenici se educiraju u serijama, prema njihovoj dobi i najvažnije zajedničko im je isti datum proizvodnje. Svi oni dobivaju standardizirane testove, uspoređuju se jedni s drugima, prije nego ih se pošalje na tržište rada. Razumljivo, analogija nije baš ista, i da ignoriraju mnogo toga u sistemu, ali je vrlo blizu – smatra Robbins.

Jedno je jasno: obrazovni sistem sa početka 19. stoljeća, iz doba kada je vijest o smrti Goethea iz Weimara u Frakfurt putovala 14 dana, nikako ne može odgovarati potrebama sofisticiranog, informatičkog doba prve polovine 21. stoljeća. Kakav je taj obrazovni sistem budućnosti, ni sam Robbins ne zna niti se trudi da predoči na svojim izuzetno zanimljivim predavanjima. Razlog je jednostavan, niko ne zna šta, zapravo, budućnost nosi.
– Obrazovanje mi je jako važno, mislim da nam je svima. Ono nam je svima iskonski važno, dijelom jer očekujemo da će nas ono odvesti u tu budućnost, koju još ne možemo pojmiti. Razmislite, djeca koja kreću u školu ove godine ići će u penziju 2065. Niko nema pojma – uprkos svim stručnjacima koje smo slušali ovih dana – kako će svijet izgledati za pet godina. A ipak se očekuje da ih obrazujemo za taj svijet. Mislim da je nepredvidljivost golema – vjeruje Robbins.
Dvojbe nema: u 21. stoljeću nam trebaju škole iz 21. stoljeća. Tokom proteklih 200 godina, otkako smo ušli u industrijsko doba, iz temelja smo promijenili načine na koje putujemo, metode liječenja, online spremanje hrane, komuniciranje, trgovanje i poslovanje, no obrazovani sistem nismo, bez obzira što su današnji desetogodišnji klinci informatički pismeniji od svojih roditelja, pa i srednjoškolskih profesora informatike. Škola i njeni zastarjeli kurikulumi zaista u djeci ubijaju kreativnost, jer im škola ne može ponuditi ništa što oni već ne znaju. Zbog čega se onda čekalo tako dugo na korjenite promjene obrazovnog sistema? Možda stoga jer je obazovanje fundament cijelog sistema, države, ekonomije, uprave i kada njega promijenimo, promijenit ćemo i sve ostalo, cijelu filozofiju postojanja ljudskog roda. To je već korak od sedam milja na koji svijet još nije spreman, no jednog dana i on će se morati preći. Povratka više neće biti.

Priča o Shakespeareu

Profesor Kenn Robbins tokom svojim predavanja često pravi zanimljiva poređenje. Omiljena tema mu je Shakespeare.

– Do prije pet godina živio sam u Stratford-on-Avon. Od tamo smo se preselili u Los Angeles. Možete zamisliti kako je to glatko prošlo. Zapravo, živjeli smo u mjestu Snitterfield. A tamo je rođen Shakespeareov otac. Je l’ vas zapanjila nova pomisao? Mene jest. Nikad niste razmišljali o tome da je Shakespeare imao oca. Zar ne? Zar ne? Jer ne razmišljamo o tome da je Shakespeare bio dijete. Shakespeare od sedam godina? Nikad mi to nije palo na pamet. Mislim, jednom je morao imati sedam godina. I bio je na nečijim časovima engleskog, zar ne? Nije li to nezgodno? “Moraš se više truditi!” korio ga je otac pred spavanje. “U krevet sad.” reče otac Williamu Shakespeareu. „I prestani pisati. I prestani govoriti tako čudno. Zbunjuješ ljude.”

Čudesna djeca Summerhilla

Nisu sve škole iste, sa zvonom, dnevnik i popravnim ispitima u augustu. Jedan od najzanimljivijih alternativnih škola nalazi se u Britaniji. Škola Summerhill osnovana je 1921. u Suffolku, a pokrenuo ju je napredni pedagog Alexander Sutherland Neill.

– Držim da je cilj života pronaći sreću, a to znači pronaći ono što vas zanima. Obrazovanje bi trebalo biti priprema za život. Naša kultura u tome nije imala mnogo uspjeha. Većina onoga što adolescenti rade u školi je traćenje vremena, energije i strpljenja. To je otimanje prava mladima da se igraju, igraju i igraju – govorio je on.

Uprkos kritikama i problemina s vlastima, škola i danas radi i izaziva veliku pažnju pedagoške zajednice, a vodi je Zoë Neill Readhead, kćerka osnivača škole.

Waldorf škole

U najpopularnije alterantivne škole spadaju i one bazirane na waldorfskoj pedagogiji. Prvu takvu školu osnvao je 1919. Rudolf Steiner u Stuttgartu.
– Ova pedagogija zauzima posve drugačije stajalište od klasične pedagogije, čije se metode primjenjuju u državnim vrtićima i školama. Glavni cilj ove pedagoške metode je težnja za usklađivanjem djetetovog „duhovnog i zemaljskog dijela”, kroz mnogo veću slobodu u odgoju. Njemu se pristupa kao pojedincu čiji se razum, emocije i htijenje nastoje oplemeniti i razviti kao cjelovito biće. Stečeno znanje se ne provjerava pismenim i usmenim ispitivanjem i ne vrednuje se brojčanim ocjenjivanjem, već waldorfski učitelj djecu ocjenjuje pismeno, na kraju svake školske godine. U ovoj školi nema ni ponavljanja razreda. Odgoj i nastava se ne razlažu na teoriju i praksu, zbog čega nema odvojenog učenja zasebnih predmeta, već se nastava odvija po takozvanim „epohama”: jedan predmet ili tema se obrađuju dvaput godišnje, u trajanju od tri do četiri sedmice – piše hrvatska Wikipedija.

 Lumiar škole iz Brazila
Jedna neobična inovacija stiže i Brazila. U ovoj zemlji postoje tri škole nazvane Lumiar, u kojoj ne postoje lekcije, niti zadaće. Učenici rade na projektima u saradnji sa svojim mentorima. Klasičnih učitelja u ovom tipu škola više nema.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti