S historijom ne treba zbijati šalu: demokratija je rođena u Grčkoj prije 2500 godina. U toj zemlji, u gradu Atini, ona je umrla u ljeto 2013. godine. Umrla je u onom trenutku kada je jedna evropska vlada odlučila ugasiti javni rtv servis i tako svojim građanima uskratiti pravo na istinu
Od nekadašnjih velikih država Starog istoka nije do danas ostalo mnogo, tek poneka oronula građevina ili statua koja viri iz pijeska Nubije ili Iraka. Stari Egipat, Hetitska država, Asirija, Babilon, Sumer, Elam bili su moćni politički faktor s jakom infrastrukturom, uređenim poreznim i pravosudnim sistemima i vrlo jakim vojskama. No, sve države Starog istoka će biti klasične despotije, s vladarom koji je bio personifikacija lokalnog vrhovnog božanstva, te gospodar života i smrti za svoje podanike, čije ime, imetak i mišljenje vladarima-despotima nije ništa značilo. Zato mi ne znamo kako su se zvali obični građani Babilona, Starog Egipta ili Perzije, ali znamo da su nekada postojali ljudi koji su se zvali Platon, Aristotel, Hipokrat, Zenon, Homer, Herodot, Pitagora ili Fidija. Znamo da su se bavili umjetnošću, filozofijom i naukom i znamo da su živjeli u na prostoru nekadašnje antičke Grčke.
Ipak, i velike države Starog istoka ostavile su iza sebe brojne tragove, razne dokumente i natpise na ostacima nekada veleljepnih građevina, no osim imena vladara i njima odanih saradnika, mi danas ne znamo kako su, zapravo, živjeli i ko su bili obični građani nestalih carevina. Tek su u Staroj Grčkoj kao društveno značajan faktor pojavljuju srednja klasa i građani. Tako historija zna za nekadašnjeg stanovnika Atine, reformatora i političara Klistensa, čovjeka koji je uspješno reformirao atinsko društvo, te ga transformirao od rodovsko plemenske zajednice pod vlašću tirana u društvo relativno slobodnih pojedinaca. Zabilježeno je i to da je Klistens unaprijedio teritorijalno-administrativnu podjelu Atine, formirajući prvi put u historiji ljudskog roda ono što se današnjim birokatskom rječnikom naziva „jedinica lokalne samouprave”. Ona se u drevnoj Atini zvala „dema” a na njenon čelu je bio „demarh”, predstavnik biran od lokalnih stanovnika.
Tako je rođena demokratija, najkontroverznija pojava u historiji ljudskog društva, ideal u koji se svi, baš svi kunu, uključujući i diktatore i nacionaliste svih boja, ali niko, zapravo, ne zna kako ona izgleda i koji je njen konačni oblik.
– Niko i nikada neće zaustaviti Rusiju na putu jačanja demokratije i osiguravanja ljudskih prava i sloboda – rekao je svojevremeno Vladimir Putin, gospodar života, smrti i svega onoga što stane između to dvoje.
Riječi su jedno, djela su drugo, a na toj vagi Putin i njegova velika zemlja ne stoje baš najbolje kada je riječ o tasu s demokratijom. Putina optužuju za progon, zatvaranje i ubistva političkih protivnika i novinara, poput slučaja ugledne ruske novinarke Ane Politkovskaje, koja ja 2006. ubijena u liftu moskovske zgrade u kojoj je živjela.
Prodaja javnog servisa
No, čak ni kontroverzni Putin nije bio spreman na tako „hrabar” potez, onakav kakav je povukla grčka vlada. Jednim potezom pera, 11. juna prošle godine, grčka vlada je ukinula tamošnji javni rtv servis, poznat kao ERT. Kao razlog je navedena štednja, no svako iole pismen zna šta stoji iza ovog poteza. Bio je to pokušaj da se ušutka glas javnosti i bijes običnih građana zbog katastrofalne vladine politike koja je nekad prosperitetnu zemlju dovela do bankrota.
– Ovo je puč, puč koji ne pogađa samo radnike ERT-a, nego grčki narod u cjelini, koji plaća taksu za državnu televiziju i koji ima pravo na objektivno i pluralističko informiranje. Lažu narod govoreći im da ukidaju signal zato što previše troše novca. Govore laži i odlučuju da ugase državnu televiziju kao da je njihova. Gase glas grčkog naroda u cijelom svijetu, što je ERT, i to tako što zaobilaze Parlament – rekao je za AJB Aleksis Tsipras, lider opozicione stanke Syriza.
Za one koji malo pažljivije posmatraju sve što se dešavalo u vezi s grčkim javnim RTV servisom, gašenje tamošnje državne medijske kuće nije samo lokalni obračun vlasti s nepoćudnom javnosti. Gašenje grčkog javnog RTV servisa i to korištenjem državne sile, zapravo je mnogo opasniji i dalekosežniji fenomen od pukog gašenje jedne firme i ostavljanja 2800 radnika bez egzistencije. Bio je to pucanj demokratiji u potiljak i što je još gore, takvo nešto se nije desilo u nekoj nestabilnoj zemlji Latinske Amerike ili na Bliskom istoku. Desilo se to u Evropi, u zemlji koja je član Evropske unije i NATO-a. Kao i bezbroj puta do sada, ta ista Evropa i dobro plaćene birokrate iz Bruxellesa su ostale nijeme na skandalozni potez grčkih vlasti. Još 2011. Jose Manuel Barosso upozoravao je na mogućnost pojave diktatura na jugu Evrope.
– Pogledajte, ako oni ne mogu izaći na kraj s paketima pomoći za suzbijanje siromaštva, ove bi zemlje mogle prestati postojati u smislu onoga što mi znamo kao demokratija. One nemaju šansi – rekao je Barosso sredinom 2011. godine.
Zemlje na koje se odnosilo ovo apokaliptično proročanstvo bile su Barossov rodni Portugal, Španija i Grčka, sve tri zemlje s vrlo tankom tradicijom demokratije, ljudskih prava i medijskih sloboda, ali s dugim decenijama koje su obilježile fašističke dikakture i represija prema svemu što miriše na pluralizam i slobodu mišljenja. Dvije godine kasnije, kada grčka vlada ukine vlastiti javni RTV servis i tako vlastitim građanima ukine pravo na istinu i tačnu, nepristrasnu informaciju, Barosso će šutjeti. Tri godine kasnije, kada raštimana i prezadužena Grčka preuzme predsjedavanje EU, Jose Manuel Barosso, šef Evropske komisije, održat će hvalospjev Grčkoj i njenom premijeru Antonisu Samarasu.
– Dok su u prošlosti mladi Evropljani ubijali jedni druge u kolosalnim ratovima, sada, zahvaljujući evropskim integracijama – oni zajedno glasaju, odlučujući tako o vlastitoj budućnosti. Zato učinimo ovaj glas za Evropski parlament još jednim važnim momentom za osnaživanjem. Usput dvije grčke riječi: Evropa i demokratija – mi dugujemo našim grčkim precima. I zapamtimo šta je naš cilj. Šta su stvarni temelji evropskih integracija. I kakve su opasnosti koje sobom nosi dezintegracija. Na tom putu, pustite nas da radimo da postignemo rezultate koji zaista nešto znače, uz puni pragmatizam. Pragmatizam – još jedna grčka riječ – rekao je Barosso 15. januara ove godine u Evropskom parlamentu.
Barosso i briselsko društvo su tako zaboravili šta su pričali ne tako davne 2011. i na šta su tu upozoravali, potvrdivši da je demokratija lijepa na riječima, no da je pragmatizam nešto što stvara opipljivu vrijednost, recimo novac kojim će Grčka vratiti planine svojih dugova. Da sve bude bizarnije, politička partija grčkog premijera Antonisa Samarasa, onog koji je ukinio državnu televiziju ERT i formirao NERIT ili Novi grčki javni RTV servis, pod direktnom kontrolom vlade, zove se Nova demokratija i djeluje na principima „konzervativizma, liberalnog konzervativizma, ekonomskog konzervativizma, pro europizma. Nova demokraija je neoliberalna partija političkog centra čiji će lider učiniti sve što Bruxelles od njega traži. Na drugoj strani, Bruxelles će zažmiriti na oba oka kada je nestanak grčkih, demokratskih institucija u pitanju. Grčki dugovi su bitni, grčki javni RTV servis i demokratija nisu. Zato sada režim u Atini može da radi šta želi, bez straha od sankcija. Grčka je u dubokoj krizi, koja nije samo ispraznila novčanika i javne fondove, ona je u krizi koja se manifestira u svim sferama života i gdje su mediji i novinari prva i lako ranjiva meta.
– Grčki medijski sistem je jako patio od početka krize 2011. godine. Na jednoj strani, novinari su bili redovita meta neonacističkog nasilja u režiji desno-radikalne partije Zlatna Zora, čiji utjecaj raste u zemlji. Novinari su se morali suočiti s različitim oblicima cenzure koja nastoji limitirati njihovo pravo na ograničavanje određene informacije. Kostas Vaxevanis, urednik sedmičnika „Hot doc”, koji je objavio “Lagarde listu”, predstavljajući imena osumnjičenih za izbjegavanje poreza, odličan je primjer za to. Izveden je pred sud 10. juna, dan prije nego što je ERT ugašen – kaže kolumnistica „Huffington posta” Athena Tacet.
Glas običnih
I za nju i njene kolege iz struke, situacija je kristalo jasna. Iz vladine priče o reformi grčkog javnog rtv servisa, ocijenjenog ekonomski nerentabilnim, s previše uposlenih i premalim auditorijem, te s optužbom da se pod političkim uticajem određenih krugova krije, zapravo, udar na demokratiju.
– Da li to grčka vlada misli da može ekonomisati na demokratiji… S ekonomskom krizom koja trese zemlju koja je rodila demokratiju, zatvaranje ERT-a pokazuje nazadak za slobodu informacija, onako kako to zagovara član 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Vladine metode su nevjerovatne – kaže Christophe Deloire, generalni sekretar Reportera Bez Granica.
Tako je još jednom postalo jasno da demokratija nije nešto što se podrazumijeva, nešto što se jednom postigne i traje. Ponavljamo, demokratija je neprekidan proces i stalna borba sa silama reakcije.
– Grčki primjer je podsjećanje na to da zapadni demokratski principi za koje pogrešno vjerujemo da su urezani u kamenu, nisu besprijekorni i neraskidivi. Naprotiv, posljedice grčkog ekonomskog sunovrata u odnosu na demokratiju su perfektna ilustracija kako je demokratija zaista krhka – kaže novinarka Athena Tacet.
Tako nam je historija pokazalu svu svoju neukrotivu ćud i nepredividivost. Jednog dana, neke nove generacija će iz svojih virtualnih udžbenika učiti kako je demokratija kao vlast i glas naroda nastala u Atini 501. godine prije naše ere i da je umrla u istom gradu, u ljeto 2013. godine. Ožalošćenih je bilo, samo njih niko ništa nije pitao. Glas običnih i malih više nije bio važan.
Hrvatska: Rat novinarima
Nama susjedna Hrvatska ima vrlo restriktivne zakone kada je riječ o medijima i njihovom radu. Hrvatsko zakonodavstvo tako je uvelo i pravni institut sramoćenja. Sramoćenje je u Hrvatskoj krivično djelo.
– Tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, kaznit će se novčanom kaznom do 180 dnevnih iznosa … Tko djelo iz stavka 1. počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba, kaznit će se novčanom kaznom do 360 dnevnih iznosa – stoji u članu 149 hrvatskog KZ-a.
Bilo je jasno da zakon kreiran u vladi Zorana Milanovića ima za metu samo jednu grupu, novinare i medijske kuće. Zakon je tako otvorio sezonu „lova” na novinare.
– Riječ je o jednoj od skandaloznijih zakonskih odredbi kakve novinari stariji od mene ne pamte ni u vremenima Franje Tuđmana i znatno represivnijih političkih okolnosti u Hrvatskoj. Odredba o „sramoćenju” propisuje mogućnost da se novinar osudi čak i kad je napisao potpunu istinu! To je na svojoj koži osjetila Slavica Lukić, koja je osuđena jer je izvještavala o milionskim poslovima između privatne korporacije Medikol i Republike Hrvatske, te jer je napisala da se rečena tvrtka nalazi u finansijskim problemima. Premda su se ovi navodi pokazali istinitima, nadležni sudac osudio ju je jer osobno nije vidio nikakav javni interes (!) u njezinom izvještavanju. To u prijevodu znači da je pitanje javnog interesa u Hrvatskoj predano na arbitrarno prosuđivanje nadležnom sudskom tijelu, odnosno sucu kao individui, što otvara enorman prostor za opasne manipulacije i faktično otvaranje lova na novinare koji zadnja dva desetljeća (istinito) pišu o pretvorbi i privatizacijskoj pljački, ratnim zločinima ili državnoj korupciji. Samo je pitanje vremena kad će subjekti njihovog novinskog izvještavanja, koji su možebitno osuđeni za navedene ili neke druge krimene, podizati tužbe zbog „sramoćenja”. Trenutno se u Hrvatskoj vodi 130 sličnih postupaka. Ne poduzme li nešto aktualna vlada po ovom pitanju, istina će doslovno ubiti novinarstvo u Hrvatskoj – kaže za Media.ba Hrvoje Šimičević, urednik portal H – Alter.
Mađarska: Tišina kao strategija
Mađarski premijer Victor Orban jedan je od najkontroverznijih evropskih političara, posebno kada su mediji u pitanju. Njegovi sporni „medijski zakoni” oštro su kritizirani u Bruxellesu, a EU je u julu 2013. donijela i posebnu rezoluciju u vezi sa stanjem medija u Mađarskoj, navodeći da je „javni RTV sistem kontroliran od centraliziranog sistema koji donosi odluke ne osvrćući se na javnost. Orbanova vlada je rezoluciju nazvala „nepoštenom političkom osudom”.
Kako je biti novinar i koliko je današnja Mađarska demokratska zemlja, najbolje znaju samo tamošnji novinari.
– Politički pritisak je oduvijek bio činjenica u javnim medijima. Ali, uvijek je bilo džepova profesionalizma, otoka slobode. To je ono što se sada promijenilo. Jedna partija sada kontrolira sistem – kaže za „Reuters” Attila Mong, nekadašnji voditelj državnog radija, inače sklonjen iz etera nakon što se pobunio zbog zakona o medijima koje su usvojili premijer i njegova partija Fidesz.
Slučaj Jamesa Risena
James Risen je ugledni američki novinar, član redakcije „New York Timesa” i dobitnik Pulitzerove nagrade. Njegova knjiga „Država rata”, u kojoj je objavio razgovore s nekadašnjim CIA operativcem Jeffreyem Alexanderom Sterlingom, uzdrmala je Ameriku i Bijelu kuću. Američki sudovi su više puta pozivali Risena da svjedoči u Sterlingovom slučaju, no on je to odbijao, tvrdeći da će radije u zatvor nego otkriti svoje novinarske izvore. Risen je i veliki kritičar Baracka Obame, smatrajući ga neprijateljem slobode i demokratije.
– Ljudi ne vjeruju da Obama želi slomiti medije i „zviždače”. Ali, on to radi. On je najveći neprijatelj slobode štampe danas – tvrdi Risen.