Bio je to 31. decembar prošle godine. Jedan sasvim apokaliptičan dan, s mnogo scena koje u čovjeku, sklonom razmišljanju, otvaraju brojna pitanja. Prvo pitanje koje mi se nametnulo jeste – jesu li ljudi zaista normalni? Kako objasniti ljude koji se velikom brzinom uparkiravaju ispred trgovina, utrčavaju unutra, probijaju se glavom, ramenima, rukama i nogama, viču, svađaju se s onima koji su se tu našli na istom zadataku, svađaju se s ukućanima koji putem telefona ultimativno traže nešto čega nema. Svađaju se i sa samima sobom, pitajući se zašto im sve to treba.
“Kupuj, troši i šuti”, govorilo im je šesto čulo, plašeći ih da će se javno osramotiti ako kažu da je Nova godina dan kao i svi drugi.
Pitao sam tog ponedjeljka one koje sam uspio uhvatiti za rukav, dok su jurili pretovareni novogodišnjom logistikom, čemu se oni to raduju na prelazu između 31. decembra i 01. januara. Pogledali bi me očima kakvim bi se gledao stanovnik Marsa, koji se slučajno zatekao ispred sarajevskog trgovačkog centra, iz kojeg su preplašeni kupci iznosili sve što je bilo jestivo. Pokretom ruke bi mi preporučili da se presaberem i odjurili do nekog mjesta gdje bi se još nešto moglo kupiti.
Lijepo je veseliti se, ali zašto za sebe i drage ljude odabrati samo jedan dan u godini? Zašto se sjetimo dragih ljudi samo jednom u godini, na njihov rođendan? Zbog čega se rodbine sjetimo samo tokom vjerskih praznika, a majki, sestara i kolegica samo na 8. mart? Nije problem radovati se. Problem nastaje kada se radujete, a da ne znate zbog čega. Radujete se prema nečijem diktatu.
– I ljudi su se klanjali i molilli neonskom božanstvu koje su sami napravili, a znak je bljeskao upozorenje da su znakovi proroka napisani na zidovima stanica i oronulim dvoranama – pjevali su Simon&Garfunkel u sjajnom filmu s Dustinom Hoffmanom iz 1968.
Meni neće “neonska božanstva” određivati kada ću biti radostan i tražiti prinošenje žrtve u vidu kolica napunjenih stvarima koje mi ne trebaju. Ja uživam u svakom danu provedenom na ovom svijetu, radujem se kada hoću, tugujem isto tako. Uživam u lijepim danima, uživam u poslu kojim se bavim, uživam u razgovoru s dragim ljudima, izmišljanju recepata za piletinu i šetnji praznim ulicama u kasne sate. Meni je svaki dan praznik, sviđalo se to nekome ili ne.