Kako očuvati mentalno zdravlje djece i mladih tokom pandemije COVID-19

Piše: Mirela Kukan

U Sarajevu je od 2. do 4. decembra održan Drugi kongres dječje i adolescentne psihoterapije, koji je, sasvim logično u ovim okolnostima, posvećen mentalnom zdravlju i psihosocijalnoj dobrobiti djece i mladih u kontekstu globalne zdravstvene krize

Cijeli svijet dobro je upoznat sa simptomima i posljedicama Corona virusa na fizičko zdravlje pojedinca. Međutim, efekti pandemije COVID-19 na mentalno zdravlje još se ne mogu precizno sagledati. Posve drugačiji način života, socijalna distanca, izolacija, strah i neizvjesnost koju nosi ova nova bolest ostavljaju trag na psihičkom zdravlju, čega nisu pošteđeni ni najmlađi. Kako očuvati mentalno zdravlje i psihosocijalnu dobrobit djece i mladih u kontekstu aktuelne globalne zdravstvene krize, pitanje je koje sebi postavljaju roditelji, ali i brojni stručnjaci.

Savim logično u ovim okolnostima, organizator Drugog kongresa dječje i adolescentne psihoterapije, koji je održan u Sarajevu od 2. do 4. decembra, za glavnu temu ovog događaja odabrao je „Značaj i mogućnosti psihosocijalne podrške u zaštiti djece i mladih, u doba i poslije Covid-19 pandemije“. O značaju brige za mentalno zdravlje spomenutih kategorija, razgovarali smo s psihologinjom i psihoterapeutkinjom Senkom Čimpo, jednom od moderatorica Kongresa.

Da li se psiholozi, pedagozi i socijalni radnici u praksi već susreću s psihološkim problemima kod djece i adolescenata uzrokovanim pandemijom COVID-19? Možete li ih opisati?

– Naravno, kroz praksu su se pokazali različiti problemi djece, adolescenata i njihovih porodica koji su uzrokovani ili pojačani okolnostima koje je donijela pandemija. To znači da je za one najranjivije, odnosno one koji su se već suočavali s nekim poteškoćama, pandemija donijela dodatni teret, ali i to da se značajan broj djece i mladih usljed neizvjesnosti, straha, promijenjenog životnog konteksta suočava sa različitim poteškoćama u ponašanju, spavanju, učenju, zatim s anksioznim i depresivnim simptomima, ali i povećanim stopama nasilja u porodici i vršnjačkog online nasilja.

Za kratko vrijeme život djece i adolescenata se u potpunosti promijenio. Izgubili su svakodnevnu rutinu, ne idu u školu, nastava je posve drugačije organizirana i prepuna novih izazova, ne druže se s vršnjacima kao nekad, ne odlaze na treninge i druge vannastavne aktivnosti, njihov društveni život odvija se većinom na društvenim mrežama… Kako im roditelji, ali i nastavnici, mogu pomoći da prođu kroz sve ove situacije sa što manje stresa?

– Roditelji, ali i svi odrasli iz okruženja djece i mladih, jesu ti koji određuju kontekst, obezbjeđuju rutinu i granice. U tom smislu je važno uspostavljanje i održavanje rutine koliko god je to moguće, planiranje vremena za školske i druge obaveze, ali i odmor, druženje i razonodu s jedne strane, te priliku i dozvolu za razgovor o svemu onome što ih tišti, brine, ljuti i rastužuje u vezi s pandemijom, s druge strane. To u praktičnom smislu znači spremnost odraslih da se s djecom i adolescentima bave svim onim što vole, što ih ispunjava i povezuje, onako kako su to radili i do sada ili u nešto drugačijem obliku, ali i da potraže podršku stručnjaka kad god misle da je to neophodno ili su u dilemi kako postupiti.

Kome se roditelji i nastavnici mogu obratiti za pomoć i u kojim slučajevima? Šta može biti alarm za to da dijete/adolescent treba stručnu pomoć u spomenutim okolnostima?

– Roditelji i nastavnici se za pomoć i podršku stručnjacima mogu i trebaju obratiti svaki put kada su u dilemi kako postupiti, odnosno kada primijete da je funkcioniranje djece značajno promijenjeno, bilo da su to učenje, nedostatak kontakata, spavanje, apetit ili bilo šta drugo. Djeca, adolescenti i odrasli koji ih okružuju za pomoć se mogu obratiti stručnom timu škole, centrima za mentalno zdravlje, centrima za socijalni rad ili nekom od savjetovališta. Svi oni, u skladu s preporučenim i propisanim mjerama, svoje usluge i podršku nude i putem telefona i video-poziva kada to nije moguće direktno.

Djeca danas imaju pristup svim informacijama o pandemiji i bolesti COVID-19. Sve te brojke i sama bolest znaju biti zastrašujuće i za odrasle. Šta djeca i mladi trebaju znati o Corona virusu, kako ublažiti strah koji osjećaju?

– Djeca i adolescenti imaju potrebu i pravo da budu informirani o onome što se dešava, a to još od predškolskog uzrasta znači, prije svega, informiranost o svemu što svako lično i ponaosob treba ili ne smije raditi (lična higijena, distanca, rukovanje, …). Informacije trebaju biti prilagođene uzrastu, ali i ograničene na način da dolaze iz provjerenih izvora i da njima ni djeca ni odrasli nisu izloženi neprestano. Za strah koji osjećaju i iskazuju ili ga neko od odraslih prepoznaje kroz povlačenje, ljutnju, somatizacije ili bilo koje druge promjene u ponašanju i reagovanju treba napraviti siguran i otvoren prostor za iskazivanje i razgovor. To znači da i odrasli svoj strah prepoznaju i imenuju. Tako pokazuju djeci i adolescentima da je strah primjeren i neminovan, ali zajedno iznalaze i strategije za suočavanje sa strahom, uporedo podržavajući stav da život ne staje onda kada postoji bojazan za razbolijevanje ili kad do razbolijevanja dođe.

Šta kada do zaraze djeteta ipak dođe, kako mu u psihološkom smislu olakšati ovo saznanje i osnažiti ga?

– Nasreću, Corona virus je kod djece uglavnom zabilježen kao asimptomatski ili s blažim simptomima. To su podaci i informacije koji umiruju i djecu i odrasle. Djeci treba poslati jasnu poruku da roditelji i zdravstveni radnici čine sve što mogu i prate liječenje, te u isto vrijeme ih ohrabriti da se, osim dovoljno odmora, igraju, zabave, budu u kontaktu s prijateljima i članovima porodice i tako lakše prebrode period liječenja i izolacije. To, s druge strane, ne znači da ne treba biti prostora za razgovor i o stvarima koje ih brinu, frustriraju, plaše ili ljute, ukoliko se nešto od toga dešava.

Jedna od tema o kojoj se mnogo piše za vrijeme pandemije Covid-19 jeste nasilje u porodici. Rizici i prilike za zlostavljanje u ovakvim okolnostima su mnogo veći, a prilika za prepoznavanje nasilja, prevenciju i intervenciju mnogo je manje. Šta stručnjaci koji se bave psihosocijalnom zaštitom djece mogu učiniti u ovakvim okolnostima? Daje li Kongres neke preporuke u vezi s ovom temom?

– Neka od kongresnih predavanja su bila posvećena upravo temi nasilja u porodici, otežanih prilika i mogućnosti za prepoznavanje i reagovanje, ali i sistemskih mogućnosti i potreba za unapređenjem. Stručnjaci moraju biti posebno osjetljivi na bilo koje naznake, poruke ili pitanja klijenata, potražiti mogućnosti da s njima razgovaraju u privatnosti, te bilo koju sumnju prihvate ozbiljno i reaguju na adekvatan način.

Izazovi za stručnjake

Kongres je ove godine okupio brojne predavače i paneliste, među kojima su bili psihoterapeuti, psihijatri, psiholozi, ljekari različitih usmjerenja, te ostali stručnjaci iz oblasti zdravlja, obrazovanja, socijalne zaštite i pravosudnog sistema iz BiH, Hrvatske, Srbije, Velike Britanije, Italije, Rumunije i Sjedinjenih Američkih Država.

– Plenarna predavanja, okrugli stolovi i prikazi praktičnih primjera su namijenjeni upravo svim stručnjacima koji rade s djecom i mladima, trebaju znanja i podršku, ali mogu i podijeliti svoja iskustva drugačijih i novih modaliteta tokom pandemije, izazova s kojima su se susreli i načina na koje ih mogu prevazići – istakla je Čimpo.

Organizator Kongresa je Bosansko-hercegovačka integrativna dječja i adolescentna psihoterapijska Asocijacija (BHIDAPA). U skladu s epidemiološkim mjerama, učesnici su kongresne aktivnosti pratili putem Zoom aplikacije.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti