Kažu da ima muških kojima žensko na nos izađe. Naravno da ima. Toliko su slatkohrani da nemaju karaktera. I onda dara prevrši mjeru. Baš k’o što je bilo s junakom ove priče.
Iznenada je umro za volanom s ljubavnicom kao suvozačem koja se dala u bijeg prije nego je i pokušala pozvati hitnu. Hladno je nestala u grmlju, trčala preko neke poljane, tražeći dobro mjesto da se sakrije. I da sa sigurne udaljenosti na miru posmatra šta se zbiva. Tako je i bilo. Vidjela je i hitnu, i policijska kola, i još jedno privatno vozilo. Valjda je taj hudnik prvi naišao, i kako nalaže savijest, odmah pozvao pomoć. Sjela je na kamen, zapalila cigaretu i daleko od sebe odbila prvi dim. Kao što će i sve što je za nju učinio odbiti. Daleko. Nepovratno. Onda će, bezbeli, kao svi oni što nemaju ni trunke savjesti u sebi samo reći: A, šta ćeš. Suđeno tako!
Švalerka vazda dobro prođe. Ova naša se s prvim mrakom zaputila prema cesti gdje je stopirala nekog starohana, i sretno se dočepala sigurnosti svog, tek renoviranog i namještenog stana. Od kredita što ga je, sada već bivši, podig’o i otplaćiv’o. A, on je bio mahalsko dijete. Onako, finćukast, crnjomanjast. Nije loše izgled’o, samo mu je falilo malo visine i bio bi pravi mačak. Znam da su neki govorili da je k’o Džej, skakuće baš k’o čigra, onako mrven, uvijek u pokretu.
Obična, radnička Titina porodica. Fabrika, birtija, avlija, dernek s rajom, meze… Neizbježna sevdalinka, žene svakog profila i godina. Bitan je miris ženke. Takav mu je bio i otac, kažu. Mati je radila u fabrici čarapa, iz smjene u smjenu. Mršava k’o drvo rezdelije iz avlije. Njih dvojica su je u crno zavili zbog rakije. Deveralo se, i izdeveralo, što narod kaže. Kad je ovaj naš ljubavnik stas’o za srednju školu, bez puno razmišljanja su ga odmah dali na zanat. Da što prije do hljeba dođe. Pa da se oženi, zasnuje porodicu. Da se skrasi. Završio je jedva, ali ga je stara zaposlila. Čim se okrenuo, odmah je počeo zagledati radnice, i ubrzo post’o vrlo popularan među fabrikušama, kako ih je mahala oduvijek zvala. Smjenjivale su se, „jedna za drugom, takav život je moj“, kao da je pjev’o onu Čolinu. Svađale se, čak i tukle oko njega. Bio je to pravi cirkus uz buku mašina. On je zavadio cijelu smjenu.
Jednog ponedjeljka, šef je doveo novu. Onako, srednja žalost, ali povučena cura koja nije gledala ni desno ni lijevo osim u svoju mašinu, glavu ne dižući. Prebacivala je normu, iz dana u dan, a druge su je fino prihvatile. Naš Romeo se dao na posao. Udvar’o joj se, prič’o viceve, namigiv’o. Kad god bi ga pogledala dok bi prolazio, slao joj je pusu. Nije joj bio mrzak. Naprotiv. I njoj je proradio damar. Malo po malo, puče priča da su njih dvoje u vezi. Tako i bi. Nije prošlo ni šest mjeseci, obznaniše da će se vjenčati.
I tako: provela se i svadba, uselili su u kuću njegovih roditelja. Sve bi bilo fino i krasno, da on nije nastavio po starom.
Rakija, kasni dolasci, švaleranje s kojekakvim goblenima. Mladu ženu doslovno je zarobio u kuću da se druži s njegovom majkom i sluša recepte, gleda mustre za pletivo i vez. Jedini izlazak joj je bio do fabrike i nazad. Ubrzo su do nje došle priče.
Naoko, mirno ih je podnosila, ali se duboko u sebi zarekla da tako neće moći. Počele su žestoke svađe, jednom je čak i šamar primila, ali i – uzvratila. Onako pijanog ga je tim šamarom odmah oborila. Pri ateriranju je okrznuo tvrdu hoklicu pored stola, i povrijedio arkadu. Jeste da je bilo krvi, ali najgore od svega bilo je to što se der’o kao da ga neko guli.
Ni to ga nije opametilo. Nastavio je po starom. Olinjali vučko ćud ne mijenja.
I onda ga je zadesila sudbina. Ona s početka priče.
On od slatkoće ispustio dušu. Džanteslin u milisekundi. Švalerka pobjegla. A na ženu se opet blam sručio. Mahala ispirala i ispirala usta, pa onda i zašutjela.
Sve dok se nije saznalo da je rahmetlija ostavio iza sebe fabričke dionice.
Žena jedno vrijeme tugovala, a onda se uz dionice malo smirila.
I nastavila po starom. Kuća, fabrika – fabrika, kuća.
Sve je isto. Samo njega nema