Bliži se 8. mart, datum kada je Željko Smardžić tradicionalno nastupao pred publikom, a u ovom periodu karata za njegov koncert već ne bi bilo. Ipak, jednom je prekinuo tu tradiciju, sada sticajem okolnosti i ne može da bude drugačije, a povod za razgovor s njim svakako je pozitivan, iako je za 24sedam govorio i o teškim životnim trenucima.
Samardžić je, bez obzira na to što je prinudno na pauzi, u interakciji sa publikom i kolegama na društvenim mrežama, od kojih je dobio pohvale za novu pjesmu koju završava. A kaže da će ih u narednom periodu biti još.
– Riječ je o jednoj zimskoj baladi koja miriše na ravnicu, tamburaše, liciderska srca i, naravno, kao i u većini mojih pjesama – ljubav. To je pjesma koja se odavno vrzma po mojim planovima i po pravilu dolazi sa zimom i, evo, baš ove, negdje oko Svetog Jovana smo je obukli, što se kaže u našem muzičarskom žargonu, u pravo ruho i skoro da je spremna da izađe u javnost. Još samo da završimo spot. Nekako mi taj video uvijek ispadne problem. Inače je januar bio po mojoj zamisli prava mjera za izlazak.
Vaši obožavaoci su dobro odreagovali. Može se reći da ste uspjeli da zadržite svoj, već dobro prepoznatljivi, stil?
– Da, nisam odolio i objavio sam na Instgramu samo komadić nezavršene strofe iz mog studija. Reakcije na to su bile baš jake, pa mi se čini da se publici dopada već “na prvo slušanje”. Nisam siguran da je ovo balada u mom stilu. Otpjevao sam je možda više u fazonu Leonarda Koena, sa puno emocije i bez pretjeranih pjevačkih izleta. Ali, to mi je upravo bio izazov. Neki koji su svraćali u studio su rekli da ih podsjeća na atmosferu iz Balaševićevih pjesama. I u pravu su. Uvijek sam cijenio taj Đoletov čudesni talenat kojim boji i slika svoje pjesme.
Kako će se balada zvati i da li je to jedna od onih uz koje može da se zaplače?
– “Oprosti ako tražim previše”. Mislim da je jedna od onih uz koju može da se zaplače, ali i popije koja više, pa možda i polomi neka čaša.
Šta, inače, radite i kako ste? Da li Vas je ovo (ne)vrijeme natjeralo da postanete u neku ruku prije vremena penzioner ili Vam prija što imate priliku da odmarate?
– Snalazim se kako znam i umijem. Jedno vrijeme sam odmarao i uživao dok se nisam umorio od toga. Višak slobodnog vremena ponekad zna biti veći teret od manjka, pa sam morao da se prilagođavam novim okolnostima. Možda sam se sad već navikao na nerad. Mislim na ono što radim čitav život, a to su koncerti, putovanja i sve što to podrazumijeva. Više vremena provodim u kući, ali u posljednje vrijeme i u studiju. Radim na, za sad, pet, šest novih pjesama. Ovih dana sam odlučio da povedem računa i o ishrani, jer su sve ove “ključne nedjelje” i karantini ostavili teške posljedice… Možda petnaestak kilograma viška na meni.
Da li zapjevate supruzi u kući i zasvirate gitaru? Kako se njoj dopada Vaša nova pjesma i da li umijete da priredite romantično večer?
– Rijetke su moje pjesme koje se njoj ne dopadaju. Mi smo nakon toliko godina zajedničkog života prestali da se razlikujemo. Pijemo isto zaslađenu kafu, volimo ista jela, isto vino uz ribu, a drugo onako solo dok divanimo ili uživamo u romantičnim trenucima. Tako nam se slaže i muzički ukus.
S obzirom na to da imate hašimoto, da li ste osjetili više strah zbog pandemije? Čuvate li se pretjerano ili se trudite da vodite normalno život?
– Shvatio sam da je ovaj virus podmukao i opasan i da po mene može biti koban ukoliko se ne budem pazio i pridržavao mjera koje ljekari preporučuju. Nažalost, mnogi meni bliski i dragi ljudi su inficirani, a neki tragično završili. To me je nekako dodatno uozbiljilo u namjeri da se sačuvam od korone. Nedavno sam se i vakcinisao i sve u svemu nadam se da će ovi dani i mjeseci srušenih planova i noći bez zagrljaja uskoro postati ružna prošlost. Moram priznati da mi nedostaje život na kakav sam navikao i nadam se da ovo neće još dugo potrajati.
Volite da uživate na čamcu. Da li imate neki drugi vid zadovoljstva sada?
– Imao sam sreće, pa sam ljeto ili veći dio ljeta proveo na moru u svojoj kući. Tamo je uz more sve drugačije i nisam imao mnogo kontakta s ljudima, pa sam bio opušten. Družio sam se s morem, ribama… Bez opasnosti od virusa. To jeste moja pasija i tako najbolje punim baterije. Još malo pa ćemo izaći iz ove zime, a nadam se i pandemije.
Na dan smrti Kemala Montena 21. januara ste se prisjetili “svog brata po duši”. Zbog čega ste ga najviše tako doživljavali?
– Zbog toga što je Kemica, kako smo ga zvali od milja, obilježio jedan divan period mog života. Bio je veliki autor, pjevač ali i drag prijatelj. Uradili smo jedan zajednički duet “Nek živi život”. Kada smo snimali pjesmu kod Nikše Bratoša u Zagrebu, on je na svoj simpatičan način promijenio jedan dio Marininog teksta, koji kaže: “Najbolje su godine za nama”. Rekao mi je: “Ma kakvi, najbolje su godine pred nama”. I tako je snimljeno. On je bio vedar čovjek i oko sebe je uvijek zračio takvu energiju. Pun duha i šarma. Dugo bi mogao da se prisjećam i prepričavam njegove šale.
Kolegama stalno dajete bezrezervnu podršku putem društvenih mreža u raznim situacijama. Da li se s nekim i čujete i šta Vas je posebno “uzdrmalo” posljednji put?
– Uvijek mi je drago kad imam priliku da podržim ili pohvalim moje kolege. Pogotovo mlađe koji dolaze i krče svoj put. Nažalost, u posljednje vrijeme je bilo mnogo više loših nego dobrih vijesti. Neki meni dragi ljudi, kolege i prijatelji su se odjavili i napustili nas. Tužno je, ali takav je život. Što reče moj omiljeni “mornar”, “da nije crne, ni bijela ne bi vrijedila”.
Neke Vaše kolege trenutnu situaciju upoređuju sa ratom, čak govore da ovako nije bilo ni za vrijeme bombardovanja. Vi ste pravi rat doživjeli, pa da li se slažete s njima?
– Količina zla, razaranja i ljudske nesreće koju proizvodi rat je ipak neuporedivo veća. Mada, ima smisla kad se kaže da nam se dešava neka vrsta rata i borbe sa “nevidljivim protivnikom” .
Možda se ta teza odnosi više na finansije?
– Očigledno je da je ova pandemija izazvala veliku krizu i da je mnoge ljude to koštalo posla i dovelo u pitanje njihovu egzistenciju.
Neda Ukraden često apeluje da je muzičarima teško jer jako dugo ne rade, pojedinci zaista govore da nemaju ni za račune. Kako je kod Vas? Da li biste otvoreno mogli da kažete “da, i ja sam svu ušteđevinu potrošio”?
– Ja sam dobro i ne žalim se. Ali ne mogu, a da ne iskažem zabrinutost za mnoge moje manje poznate kolege koji se teško snalaze i pokušavaju da pronađu način da prehrane svoje porodice. Mislim da javnost ima pogrešnu predstavu o našoj branši. Uglavnom je gledaju kroz poznata pjevačka imena. Ali, mi smo u manjini. Veliki je broj muzičara, tehničara, tonaca… Kao i njihovih porodica, koje direktno zavise od angažmana. Njihovi honorari nisu toliki da bi mogli uštediti za ovako dug period bez posla i mnogi se nalaze u nezavidnoj situaciji.
Osim rata u kome ste umalo izgubili život, doživjeli ste i gubitak sina. Da li spadate u one ljude koji pričaju o svom bolu ili držite patnju u sebi?
– Svi imamo neke svoje muke. Sve nas pritiskaju tereti na kojima piše naše ime i prezime. Ljudi rijetko žele da pogledaju na život iz tuđih cipela. Ja sam od onih koji ne vole da druge opterećuju, a i s godinama se čovjek nauči kako da nosi svoj bol.
Da li ljudi koji su imali teške životne okolnosti, postaju vremenom jači ili ranjiviji?
– Pa, teško je na to pitanje odgovoriti. Pretpostavljam da većinu ljudi život nauči kako da se postave u nekim teškim situacijama. Kažu “ono što te ne ubije, ojača te”.
Vode se razgovori o mnogim društvenim temama. Kada ste se zapitali “kuda ide ovaj svijet”?
– Iskren da budem, malo mi je muka od tih i takvih razgovora o gorućim društvenim temama u kojima ljudi obično ne slušaju druge ljude. Dok jedan govori, drugi sprema “svoju istinu” da mu je ispljune pravo u lice. A onda se zamijene. I tako u nedogled ili dok ne zaključim da je daljinski upravljač moje spasonosno oružje. Mislim da bi nam malo više empatije i kulture u javnom prostoru pomoglo.
Izvor: 24sedam.rs
(A.K.)