Prenosimo drugi dio odlomaka romana „Zemlja drugih“, autorice Lejle Slimani
Prvi dio knjige “Zemlja drugih“, temeljen na istinitoj priči njene bake, čitaocu omogućava da s humanošću i tačnošću doživi jedno vrijeme i one koji su ga iskusili – sve one rastrgane između duge tradicije i težnje za savremenošću.
Godine 1944. Mathilde, mlada žena iz Elzasa, regije na sjeveroistoku Francuske, zaljubljuje se u Amina Belhaža, marokanskog vojnika koji se bori u francuskoj vojsci. Nakon oslobođenja, kao mladenci odlaze u Meknesu, garnizonski grad na sjeveru Maroka, u kojem dominiraju bijeli doseljenici i gdje se sistem kolonijalne segregacije strogo primjenjuje. Tada počinju poteškoće s kojima će se ova porodica morati suočiti. Po cijenu mnogih žrtava, Amin uspijeva vratiti svoju kamenitu i neplodnu zemlju.
Kad je Mathilde upitala od čega je umro svekar kojeg nikad nije upoznala, Amin je dodirnuo svoj trbuh i kimnuo glavom u tišini. Kasnije je saznala šta se dogodilo. Kadur Belhaž je nakon povratka iz Verduna patio od hroničnih bolova u želucu, i nijedan ljekar, marokanski ni evropski, nije mu uspio pomoći. On, koji se hvalio da je čovjek od razuma, ponosan na svoje obrazovanje i talent za strane jezike, puzao je po podu, posramljen i očajan, u podrumu neke iscjeliteljice. Vračara ga je pokušavala uvjeriti da su na njega bacili čini i da je taj bol djelo nekog moćnog neprijatelja. Dala mu je presavijen papir u kojem se nalazio prah žut poput šafrana. Još iste noći, popio je lijek razmućen u vodi i umro u roku od nekoliko sati u strašnim mukama. Porodica nije voljela govoriti o tome. Bilo ih je stid očeve naivnosti i okolnosti u kojima je umro, jer se časni oficir ispraznio u dvorištu kuće, umazavši govnima svoju bijelu galabiju.
Na taj dan, u aprilu 1947. godine, Amin se nasmiješio Mathilde i zatražio od kočijaša, koji je trljao bosa, prljava stopala jedno o drugo, da ubrza. Seljak snažnije ošinu mazgu i Mathilde poskoči. Smetala joj je njegova nasilnost. Coktao je jezikom: “Džiha”, i šibao bičem po leđima životinje. Bilo je proljeće i Mathilde je bila u drugom mjesecu trudnoće. Polja su bila prekrivena nevenima, sljezom i boražinom. Prohladni vjetar njihao je stabljike suncokreta. S obje strane ceste nalazili su se posjedi francuskih kolonista koji su tu živjeli posljednjih dvadeset, trideset godina i čije su se plantaže, blago se spuštajući, pružale sve do horizonta. Većina ih je dolazila iz Alžira, a vlasti su im dodijelile najbolju zemlju i najveće površine. Amin jednu ruku ispruži pred sebe, a drugu prisloni na čelo, kako bi zaštitio oči od podnevnog sunca i osmotrio ogromno prostranstvo koje se pred njim pružalo. Kažiprstom je pokazao supruzi aleju čempresa što je okruživala imanje Rogera Marianija, koji se obogatio zahvaljujući proizvodnji vina i uzgoju svinja. S ceste se nije mogao vidjeti ljetnikovac, pa čak ni nasadi vinove loze. Ali Mathilde je vrlo lako mogla zamisliti bogatstvo tog seljaka, bogatstvo koje ju je ispunjavalo nadom u vlastitu sudbinu. Spokojna ljepota krajolika podsjetila ju je na gravuru koja je stajala iznad klavira njenog profesora muzičkog u Mulhouseu. Sjetila se šta joj je rekao: “To je u Toskani, gospođice. Možda jednog dana odete u Italiju.”
Mazga se zaustavila i počela pasti travu koja je rasla uz put. Nije imala ni najmanju namjeru penjati se uz padinu koja se uzdizala ispred njih, prekrivena velikim bijelim kamenjem. Bijesan, kočijaš se uspravio i zasuo životinju udarcima i psovkama. Mathilde je osjetila kako joj naviru suze. Pokušala se suzdržati, pa se privila uz muža koji je njenu nježnost smatrao neprikladnom.
“Šta ti je?”, upita Amin.
“Reci mu da prestane udarati tu jadnu mazgu.”
Stavila je ruku Romu na rame i pogledala ga poput djeteta koje pokušava odobrovoljiti ljutitog roditelja. No, kočijaš postade još grublji. Pljunu na zemlju, podiže ruku i reče: “Hoćeš li i ti da dobiješ bičem?”
(Oprema teksta je redakcijska)