Jedino savršenstvo je ono što zaista jesmo, jer možemo se srediti za druge, ali kakvi smo kada smo sami? Je li nam stvarno frizura besprijekorna i je li stvarno sjedimo uvijek u nekom damskom položaju i je li stvarno uvijek stavimo ruku na usta kada zijevamo? Moj tata je rekao jednom mom momku, koji je želio da me ženi: “Može, ali ako poneseš i viklere s njom”
Piše: Sanja Šarić @sanja_yoga_saric
Jutros me inspirisala slika moje učiteljice yoge, moje prve i najdraže, koju je stavila na IG i komentar: “Moja praksa ima mnogo sjena.” Šta vidite na slici, šta vam govori, na čemu ste se zaustavili, koje su vam misli i pitanja prošli kroz glavu? Meni prvo ljepota i art, a onda “nesavršena” manikura. Poznajući Andreu, znam da je ona zaista slikala svoje obrise, ona nije obraćala pažnju uopšte na to da li su joj “sređeni” nokti ili ne, jer to je ONA. Kada bi ih “sredila”, to bi učinila zbog drugih. Biti ono što zaista jesi, jedna od najdubljih tema za rad sa sobom. Zašto ljudi rade ono što nisu… da se svide drugima. Iz straha, da ih ne izgube, iz straha da se ne sruši cijeli njihov “savršeni” svijet. Sve ono s čime se svakodnevno i programski poistovjećujemo, čime smo bombardovani, slike, reklame, sve je tako “idealno”, “savršeno” i tako ponekad dosadno.
Nokti nisu moj prioritet i neće biti
Šta vidite na slici, šta vam govori, na čemu ste se zaustavili, koje su vam misli i pitanja prošli kroz glavu? Meni prvo ljepota i art, a onda “nesavršena” manikura
Jedna blogerka je izjavila da prvo na ženi gleda nokte na rukama i da ne postoji nikakav izgovor zašto nisu “idealno” i uvijek sređeni. Evo kod mene nisu. Zato što volim da kuham, čistim, slikam, sadim cvijeće… rukama. I zato što mi je dan prepun toga i još svega drugog. I eto ti nokti uvijek ostanu nekako “nesređeni”. Nekada su super, nekada ne, pa šta. Oni su ono što ja jesam. Mogu oni biti uvijek “savršeni”, ali će to iziskivati mnogo vremena i stresa i oduzimati mi vrijeme od onoga u čemu savršeno uživam. Pokušavala sam i jednostavno sam ih uvijek nekako stavljala na kraj. Jer toliko toga želim uraditi, a očito oni moj prioritet nisu i neće biti. Sređivala sam ih na kraju spremanja, koliko puta u autu, čak i lakirala. I redovno pokvarila lak i onda bih imala veći stres od toga, da idem tamo negdje s pokvarenim lakom. Jeste adrenalin, ali ne treba mi. I ne treba mi da ih ne pokazujem i da se za njih stidim. Neko zaista vječno ne pokazuje nokte iz osjećaja stida, ali i neko “ne pokazuje zube”, osmijeh ili ljutnju, jer se kontroliše, jer ne smije, jer je uvijek taaako “savršen”, “savršeno miran”, “savršeno lijep”.
Možemo prevariti druge, ali nikada sebe
Jedino savršenstvo je ono što zaista jesmo, jer možemo se srediti za druge, ali kakvi smo kada smo sami? Je li nam stvarno frizura besprijekorna i je li stvarno sjedimo uvijek u nekom damskom položaju i je li stvarno uvijek stavimo ruku na usta kada zijevamo. Moj tata je rekao jednom mom momku, koji je želio da me ženi: “Može, ali ako poneseš i viklere s njom”. U to naše vrijeme Madonne bilo je popularno uvijati kosu na viklere, tako da su oni postali dio mene, moj kućni look i imala sam ih u nekoliko varijanti, tople, metalne, spužvaste, a moj dragi tata, esteta, bio je prosto na njih alergičan i govorio je da je dama sređena i u kući!
Sređenost znači srediti sebe iznutra, pa ako nam zaista jesu prioritet nokti, koje ćemo sređivati u miru, a ne u nemiru, onda je to to. Sve što je umjetno je prikrivanje onoga što ne volimo, često i umjetni nokti
Možemo prevariti druge, ali nikada sebe. Možemo provoditi povremeno vrijeme s drugima, ali sa sobom smo uvijek, 24 sata dnevno. Sređenost znači srediti sebe iznutra, pa ako nam zaista jesu prioritet nokti, koje ćemo sređivati u miru, a ne u nemiru, onda je to to. Sve što je umjetno je prikrivanje onoga što ne volimo, često i umjetni nokti, ali kada zavolimo naše zaista kakvi jesu i u miru stavimo umjetne, onda je to ono što je naše. Kada sam počela nositi sočiva, silno sam željela u nekoj boji, plava i zelena, moja vječna želja. U optičarskoj radnji sam “slučajno” naišla na prodavačicu koja mi je ponudila desetak boja da probam. Probala sam sve i na kraju je pogledala i rekla: “Znate šta, meni se moja boja očiju najviše sviđa!” S osmijehom i šutke je samo klimnula glavom. Poslije toga sam počela sretati ljude koji su mi govorili: “Bože, kako imaš prelijepu boju očiju!” Zagledala bih se onda u ogledalo i zaista vidjela tako prelijepu i neobičnu žuto-zelenu boju i tako slatke tačkice u njima. Hvala toj “učiteljici” iz radnje, koja me podsjetila na savršenu ljepotu.
Hvala, draga Andrea, što si me Ti podsjetila na savršenu nesavršenost, opuštenost i autentičnost, koja vodi ka istinskom miru i koja je velika Ljubav prema sebi i prema životu. A kako onda možemo voljeti nekoga, ako u potpunosti ne volimo sebe? Nesavršeno!
(Autorica je instruktorica yoge. Poslije polovine života provedenog u Pragu, gdje je počela svoj put yoge, dolazi u svoje Sarajevo i posvećuje joj se potpuno)