Prenosimo odlomke romana „Zemlja drugih“, autorice Lejle Slimani (III)
S raspoloženjem se promijenio i krajolik. Stigli su na vrh brda sa stjenovitim padinama. Nije više bilo ni cvijeća, ni čempresa, tek poneko stablo masline koje je uspjelo preživjeti usred tog kamenjara. Brdo je ostavljalo sterilan utisak. Više nismo u Toskani, pomislila je Mathilde, nego na Divljem zapadu. Sišli su s kola i otišli do malog neuglednog zdanja, čiji se krov sastojao tek od običnog komada lima. To nije bila kuća, nego niz malih, mračnih i vlažnih prostorija. Jedini prozor, postavljen vrlo visoko da se zaštite od najezde štetočina, propuštao je tek slabu svjetlost. Mathilde je na zidovima primijetila zelenkaste mrlje od nedavnih kiša. Bivši stanar živio je sam; njegova žena se vratila u Nîmes nakon što je izgubila dijete, i on više nije imao volje da tu kuću učini toplim mjestom, prikladnim za život porodice. Mathilde je, uprkos blagom zraku, osjetila drhtavicu. Planovi o kojima joj je Amin pričao, ispunjavali su je tjeskobom. Isti takav nemir ju je obuzeo i kad je sletjela u Rabat, 1. marta 1946. Uprkos očajno plavom nebu, uprkos radosti što će se sastati s mužem i ponosu što je izabrala vlastiti put, bilo ju je strah. Putovala je dva dana. Od Strasbourga do Pariza, iz Pariza u Marseille, a potom iz Marseillea u Alžir, gdje se ukrcala na stari Junkers i bila uvjerena da će umrijeti. Dok je sjedila na neudobnom sjedištu, okružena muškarcima izmučenim dugim godinama ratovanja, jedva se suzdržavala da ne počne vrištati. Tokom leta je plakala, povraćala, molila se Bogu. U ustima joj se miješao okus žuči i soli. Bila je tužna, ali ne toliko zbog činjenice da bi mogla umrijeti iznad Afrike, koliko zbog pomisli da će se na aerodromu, gdje ju je čekao muškarac njenog života, pojaviti u izgužvanoj haljini umrljanoj povraćotinom. Naposljetku je sletjela živa i zdrava, a Amin ju je čekao, ljepši no ikad, pod nebom toliko plavim da se činilo kao da je okupano u velikoj vodi. Muž ju je poljubio u oba obraza, oprezan zbog pogleda drugih putnika. Uhvatio ju je za desnu ruku na način koji je bio istovremeno senzualan i prijeteći. Činilo se da je želi kontrolisati.
Sjeli su u taksi i Mathilde se privila uz Aminovo tijelo koje je, osjećala je, napokon napeto od želje, gladno nje. “Večeras ćemo spavati u hotelu”, najavio je vozaču i, kao da je želio opravdati moral, dodao: “Ovo mi je supruga. Upravo smo se ponovo sastali.” Rabat je bio mali grad, bijel i osunčan, čija je elegantnost iznenadila Mathilde. Oduševljeno je posmatrala fasade art deco u centru grada i priljubljivala nos uz staklo kako bi bolje vidjela lijepe žene koje su hodale šetnicom Lyautey, s rukavicama usklađenim s cipelama i šeširom. Posvuda radovi, građevine u izgradnji ispred kojih su se sakupljali muškarci u ritama, tražeći posao. Opatice su hodale rame uz rame sa seljankama koje su na leđima nosile snopove pruća. Jedna djevojčica s dječačkom frizurom smijala se magarcu kojeg je vukao neki crnac. Mathilde je prvi put u životu udisala slani vjetar Atlantika. Svjetlost je blijedjela, a potom se pretvarala u ružičasti baršun. Bila je pospana i upravo se spremala da nasloni glavu na suprugovo rame kad je on obznanio da su stigli.
O prevoditeljici
Tea Mijan Bilalagić, rođena 1984. godine, studirala je francuski jezik i književnost na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Zahvaljujući tečnom poznavanju francuskog i engleskog jezika u govoru i pismu, već petnaest godina bavi se prevođenjem različitih vrsta tekstova.
Izdavač: Buybook 2021.; Urednica: Lana Krstić; Prevoditeljica: Tea Mijan
(Oprema teksta je redakcijska)