Predstava „Konji ubijaju, zar ne?“ Gradskog pozorišta Podgorica u kojoj je naš glumački velikan i direktor „Kamernog teatra 55“ Emir Hadžihafizbegović ostvario još jednu sjajnu i veliku ulogu, premijerno je odigrana sinoć pred podgoričkom publikom. Sarajevska će je imati priliku pogledati na jesen u „Kamernom teatru 55“.
A završetak premijernog izvođenja još jedne sjajne predstave Kokana Mladenovića ,,Konji ubijaju, zar ne?” u Velikoj sali KIC-a ,,Budo Tomović” u Podgorici, obilježen je sinoć ovacijama dugim aplauzom, i povicima ,,bravo, Marija!” i ,,bravo, ljudi!”
Na samom ulasku u KIC, publiku je sačekala neobična scenografija. Na sceni su bili postavljeni stolovi sa hranom i pićem i tu je gledaocima, uz predjelo, glavno jelo i desert, te muziku uživo servirano nimalo lagano gledanje predstave.
– Može se čak i reći da nam je vrijeme Velike depresije, kada se radnja dešava, kao i sam motiv života kao rijaliti programa, nažalost, bliži nego ikad. Danas prisustvujemo jednoj hipertrofiji raznih oblika kapitalističke eksploatacije naših života koji sami postaju roba, gdje više ne znamo da li postoji ijedan segment ljudske duše koji nije na prodaju. Mi konzumiramo sve – od hrane do garderobe, pa do tuđe nesreće koja nam se servira poput najukusnijeg kolača. Naša ,,slobodna” volja je unaprijed smišljena, dio je jednog globalnog šou programa u kome svakodnevno voljno učestvujemo i na kraju i sami naši životi (p)ostaju jedna velika simulacija – kaže Maja Pelević u bukletu o tome što je željela da postigne tekstom koji je napisala za ovu predstavu.
Publika u sali gledala je „maratonsku igru do slobode“, rijaliti pod parolom „Nema stajanja, nema odustajanja”.
Na početku im je dobrodošlicu poželio Konferansije kojeg je izuzetno odigrao Emir Hadžihafizbegović, između ostalog, riječima „Gradsko pozorište je otvorilo tuđa vrata KIC-a, jer svoja nema“.
Rijaliti šou prikazao je publici raznovrsne likove, sa svim vrlinama i manama i tragičnošću. Sve njih izvrsno je iznio ansambl Gradskog pozorišta Podgorica Marija Đurić (Ona), Omar Bajramspahić (On), Jelena Simić (Trudnica), Dejan Đonović (Muž), Ljepotica (Vanja Jovićević), Goran Slavić (Mornar), Branka Femić- Šćekić (Majka), Vukan Pejović (Sin), Željko Radunović (Oficir) i Katarina Krek (Domaćica).
Kao što je to slučaj u svakoj predstavi Kokana Mladenovića, obrađene su mnoge teme i poslate mnoge poruke.
Ko god bi od takmičara koljenima dotakao tlo, bio bi eliminisan u ovom Grand maraton šou, jer „klečanje nikad nije bila naša opcija“.
Kroz pjesmu koju je otpjevao lik Sina poslata je poruka „da smo svi imali hrabrosti da živimo život pun radosti, ne bismo se sada ubijali, da smo svi imali hrabrosti da živimo život pun nježnosti, ne bismo svašta ni trpjeli.“
U ovom šouu, kako Konferansije kaže na početku, nema nasilja niti se ono podržava, osim što ima nasilja i što se podržava kada svi takmičari se, na zapovijed Konferansijea, okrenu protiv jedne od takmičarki i počnu da je udaraju ili drugi takmičar bude izložen poniženju pred svima, jer ovo je, ipak, rijaliti šou i sve se mora raditi za podizanje gledanosti. Pitanje je samo do kad.
Svaki lik želi bolji život i misli da će ga dobiti pobjedom u ovom rijalitiju. Na početne taktove pjesme ,,Bolji život” koju u predstavi pjeva Emir Hadžihafizbegović publika počinje da aplaudira.
– Sve je vještačko. Niko više ne živi svoju istinu – kaže jedan od likova.
U jednom trenutku, jedan od likova umire na sceni usred šoua. Međutim, „šou mora ići dalje“ po svaku cijenu, a ako zbog ovog dobiju i veću gledanost, tim bolje. Bolno je to podsjećanje na svijet bez empatije, na svijet nalik rimskoj areni i čuvenoj „samo hljeba i igara“. Sve podsjeća na Orvelovog Velikog brata iz romana „1984“.
Oscar Wilde je rekao: „Svi smo mi u blatu, samo neki od nas gledaju ka zvijezdama“. Činilo se, ipak, kao da je svaki od likova tragičan, a kao da je jedinu slobodu nosio lik Marije Đurić. Sloboda za neke kao da je bila daleka galaksija na kojoj nema života.
-Konji završavaju u klanici, kad više nisu za jahanje. Ko bude jeo moje meso – osjetit će ukus slobode – upečatljivo izgovara lik Marije Đurić.
Kokan Mladenović nakon predstave rekao je da bi ova predstava trebalo da bude metafora našeg života, a ne ijednog rijaliti programa.
– Muzika je sjajna, Irena Dragović. Ona je prosto neko ko je vrlo dugo moj saradnik i mi se perfektno razumijemo. Njena muzika bukvalno, sem što u ovom prvom dijelu ima funkciju zamamne zabave da nas uvede u taj svijet rijalitija, poslije tim songovima, koji su veoma potresni, ustvari razobličuje taj svijet iz jednog strašnog ugla. Ovo jeste muzičko-plesna predstava, taj njen formalno zabavni okvir jeste gorka pilula u nekoj šećernoj vuni. To je nešto što progutate, misleći da samo lijepo i pufnasto izgleda, a u stvari je veoma gorko – kaže Mladenović za „Montenegro magazin“ o muzici koja je u svakoj njegovoj predstavi važan dio prenošenja poruke.
Pitamo ga i što je to što traži u glumcima koji rade sa njim, što želi da izvuče iz njih.
– Osim sposobnosti, maltene atletskih, beskrajno mi je važno šta su glumci kao socijalna bića. Prezirem glumce performere, glumce koji su samo vješti izvođači, koji nemaju nikakve stavove na temu svijeta u kome žive, društva u kome žive, oni koji govore ,,Ja sam samo glumac, Dajte meni neki lik i dajte mi kostim, pa ću ja nešto napraviti svojim zanatom.” Ja ne volim da radim sa zanatlijama. Zanat se podrazumijeva u umjetnosti. Volim da su to samosvjesni ljudi koji imaju šta da kažu, s kojima ja vodim dijalog kroz proces rada na predstavi da govorim nešto što nas se zajedno tiče. Ako nam se zajednički tiče, a taj susret sa ansamblom Gradskog pozorišta jeste bio susret sa dobrim istomišljenicima, onda to i jeste nešto što se vidi u energiji na sceni i u njihovom totalnom davanju i što služi predstavi na čast, ne samo kao izvanredan kvalitet, nego prosto ljudski glumački stav koji stoji iza njihovih poruka – rekao je Mladenović za „Montenegro magazin“.
Emir Hadžihafizbegović još jednom je naglasio da je vrlo počastvovan pozivom da igra u ovom teatru, te zahvalio svima s kojima je radio, rekavši da je to sjajan tim posvećenih ljudi.
– Želio bih da uputim neku vrstu apela ljudima na vlasti da zaista što prije završe zgradu Gradskog pozorišta i da ovi ljudi koji tako strasno i posvećeno rade svoj posao imaju mjesto koje pripada samo njima – rekao je Hadžihafizbegović okupljenim novinarima nakon premijere.
Podsjetio je da je ovo treći put da sarađuje sa Mladenovićem („Koštana“, „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Konji ubijaju, zar ne?“).
– Mi se poznajemo dugo i sarađujemo dugo i neprirodno je ne odgovoriti na njegov poziv kad vas pozove u predstavu. Ovo je bila najteža predstava i njemu i meni i duboko vjerujem da će on nastaviti i dalje svoj sjajni režiserski put. Zaista veliki reditelj – govorio je Hadžihafizbegović za „Montenegro magazin“ o tome po čemu je rad sa Mladenovićem poseban da mu se vraća već treći put.
Marija Đurić za Montenegro magazin nakon premijere sumirala je utiske i odgovorila na to koliko joj znači to ,,bravo, Marija!” što je došlo od publike na kraju predstave.
– Naravno da ,,bravo, Marija!” znači puno i hvala na tome. Publika nam je sve, zbog nje ovo radimo i uvijek nam je stalo da u igri i u predstavi koju spremamo ,,prebacimo rampu” i da znamo da je publika primila ono što smo mi igrali. Sad, svaka premijera ima neko svoje specifično igranje, jer smo svi pod nekom vrstom treme. Ta trema dolazi zbog velike odgovornosti. Moram da kažem da je ovo bio divan proces, da smo uživali u njemu i nekako smo imali samim tim i veliku odgovornost da večeras to uradimo najbolje što znamo i umijemo. Dali smo sve od sebe i jeste ,,prebacilo rampu”. Naravno, što je budemo više igrali, to će da postane jedan laki, veseli ples i nekako će naša igra da napreduje i ovo će postati samo više naš život – kazala je Đurić.
Za scenografiju je bila zadužena Andreja Rondović, scenski pokret i koreografiju Miloš Isailović, kostimografiju Lina Leković, a za muziku Irena Dragović. Muziku izvodi odlični bend ,,Banny the dog”. Interni dramaturg je Dragana Tripković.
Izvor: Motenegro magazin
(M. K.)