U sarajevskom Kamernom teatru 55, ovog mjeseca je premijerno izvedena predstava „Sjećaš li se Doli Bel“ u režiji Kokana Mladenovića. Srbijanski reditelj udahnuo je život kultnim likovima Doli Bel i Dini, te probudio sjećanja Sarajlija na neka od najznačajnijih mjesta iz prošlosti i vremena istoimenog filma.
– Uvijek je veliki izazov kada radite nešto što je opšte mjesto jugoslavenske kulture. Film „Sjećaš li se Doli Bel“ ima kultni status i iz njega se citiraju i replike i čitave scene i on jeste jedno od najznačajnijih mjesta naše zajedničke prošlosti. Mi smo pokušali i vjerujem da smo uspjeli da napravimo jednu potpuno autonomnu priču koja se, prije svega, bazira na romanu Abdulaha Sidrana, koristi dijelove filmskog scenarija, ali koristi i roman, koji ima jednu nevjerovatnu poetiku. Pjesnik Sidran je mnogo zastupljeniji u romanu, nego u scenariju, a upravo to pjesništvo, to polje metafora jeste dragocjeno za pozorište – govori Kokan na početku razgovora.
„Sjećaš li se Dolly Bell“ opisuje duh jednog vremena.
– Moj pokojni profesor Miroslav Berović je govorio da je režija poezija u prostoru i vremenu, e pa to poetsko osjećanje svijeta nam je mnogo pomoglo da napravimo našu verziju priče. U našoj verziji priče se taj nekadašnji dječak Dino decenijama kasnije vraća u Sarajevo, željan da se sretne sa samim sobom iz mladosti i željan da završi jednu priču koja je nekad tako radikalno završena u njegovoj mladosti i ponovo proživljava najuzbudljivije događaje sopstvene mladosti. Ali, taj subjektivni kadar, to da praktično čitava naša predstava, ustvari, postoji samo u glavi glavnog junaka, otvorio nam je mnogo mogućnosti za poigravanje sa samim tekstom. To je autorski ugao gledanja na siguran materijal i vjerujem da smo uspjeli da napravimo nešto što će na najbolji način ispoštovati očekivanja tih stotina hiljada fanova, a odmah staviti do znanja da je riječ o pozorišnom djelu, koje ima svoju autonomiju, poetiku i koje nije ni za kompariranje ni s romanom ni s filmom.
Film „Sjećaš li se Dolly Bell“ 1981. godine osvojio je Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu i Zlatnu arenu na Pulskom filmskom festivalu. Film je na 54. dodjeli trebao biti kandidat za Oscara. Jesu li Vam ove činjenice i u jednom trenutku bile dodatni teret?
– Pa ne… Taj film Emira Kusturice kao i „Otac na službenom putu“ kasnije, jesu dvije veličanstvene posvete Sarajevu. Naša predstava počinje 40 godina kasnije. Sarajevo iz tog romana i filma više ne postoji. Zemlja u kojoj se događa taj roman također više ne postoji. Mirsad Tuka, naš divni glumac koji se vraća kao ostarjeli Dino u svoje Sarajevo, tragajući za samim sobom, za sopstvenim životom jeste neki Dino koji traga za nepostojećim. Uostalom, prostori našeg djetinjstva i mladosti uvijek su izmišljeni prostori. Svi mi kada govorimo o sopstvenom djetinjstvu i mladosti pamtimo najznačajinije događaje, a uglavnom su to oni lijepi događaji. To je neki period čestitosti, nevinosti, uzbuđenja, pa tako i jeste potraga našeg Dine za sopstvenom mladošću, ali nekoliko decenija nakon te uzbudljive priče iz romana, desit će se jedno monstruozno krvoproliće. Mi pokušavamo, između ostalog, u ovoj našoj predstavi, ako ne da detektujemo, onda da barem natuknemo uzroke budućeg pada i političkih zbivanja i u nekim replikama. Naš tetak izgovara na teferiču „Bit će ovdje krvi do koljena, moj Mahmute“, nekoliko decenija prije rata. Prosto, ta priča iz naknadnog tumačenja, nakon rata, nakon krvoprolića, i svega što se dogodilo, ta priča uopšte više nije tako romantična i tako nevina kakva je u Sidranovom romanu. Paradigma našeg ugla gledanja i to kakvo je vrijeme, prerežiralo je neke stvari unutar romana, pa i scena silovanja Doli Bel. To nije radikalno opisano u romanu, čak ni u filmu to ne izaziva pretjeranu strahotu, ali nakon rata u BiH, nakon hiljada silovanih žena u tom istom ratu, scena silovanja ni na koji način ne može da se podvede pod neko romantično sjećanje na sopstvenu mladost, onda mora da bude jeziva. Kontekst se promijenio, ne živimo više u zemlji iz romana u gradu iz romana, toliko se zla dogodilo da je to bacilo jednu sijenku na sva zbivanja iz romana. Čitava ova predstava jeste dugačka sjenka koju baca tijelo Doli Bel.
Predstava je režirana u sarajevskom teatru. Šta je presudilo da to bude Sarajevo, a ne neki drugi grad u Regiji?
– Sarajevo je samo po sebi onako kako se razvijalo u Jugoslaviji, bilo metafora te zajedničke zemlje, multikonfesionalno, multikulturno, prosto je bilo najsavršeniji presjek jugoslavenske zajednice i geografski i kulturno. Smrt Sarajeva je smrt Jugoslavije.
Mlada glumica Elma Juković utjelovljuje lik Doli Bel. Koji kriteriji su presudili da to bude upravo Elma?
– Davor Golubović koji igra Dinu i Elma Juković i ja smo već radili u produkciji Kamernog teatra 55 i Gledališča iz Kopra, „Alana Forda“. Oni su vrlo specifičan mladi par i vjerujem da nismo pogriješili. Elma ima specifičan šarm i način igre.
Veoma važno je da Doli Bel bude personalizovana. Ona je metafora mladosti glavnog junaka, ali mnogo lakše je to napraviti u filmu. Dovoljno je imati jednu mladu lijepu ženu i svi događaji u filmu rade za nju. U scenskom zbivanju taj lik mora da nas zavede sopstvenim šarmom, glumom. I naša Doli je mnogo dinamičnija, zanimljivija, jednostavno ona mora da se izbori za svoj prostor u teatru i mora da kod pozorišne publike zaradi svoj status lijepog i zanimljivog.
Publika uvijek veoma dobro reagira na ono što Vi uradite, odnosno što radite. Kakav odnos imate s njom?
– Skoro su me pitali koga biste željeli da vidite na premijeri, upravo to, običnog gledaoca. U ovo vrijeme neimaštine, vrijeme kad ne postoji kulturna politika, kada se ne njeguju generacije koje imaju kulturne potrebe i kako kaže statistika da svi ljudi na našim prostorima, koji imaju potrebu za ma kojim oblikom kulture čine manje od dva posto ukupnog stanovištva na našim prostorima. Kad u vrijeme političkih katastrofa, agresije i neimaštine neko odluči da dođe u teatar, to znači da ovaj sam po sebi ima potrebu za komunikacijom. Pozorište kakvo ga ja vidim jeste moj dijalog sa svijetom, moj način komunikacije je upravo pozorišna režija i predstave koje pravim. Ako mi je do nečega stalo u predstavama koje pravim, to je taj obični gledalac.
Cijeli intervju čitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra.
