Mirno sjedim pored Radosti i još mirnije imam rak

Piše: Redakcija

Ekskluzivno prenosimo četvrti dio odlomaka romana “Kapija” autorice Medihe Šehidić, rođene 1964. godine.


Radost spava. Ručice joj raširene iznad glave. Slika je prekrasna, a ja mirno sjedim pored nje i još mirnije imam rak.
Kćerka telefonira. Zove kolege iz bolnice. Hoda iz prostorije u prostoriju. Dogovara termine za majku… koja ima rak.

– U ponedjeljak ćemo raditi biopsiju – kaže.

Klimam glavom. Mirna sam i bezrječna.

Kćerka uzima Radost u ruke i nosi je po sobi. Klati se kao da u rukama drži vreću, a ne tek rođeno dijete. Zaustavlja se ispred mene, gleda me iz dubine novonastale tupine i počinje jecati:

– Obećaj mi… molim te, obećaj da ćeš učiniti sve i da se nećeš predati!

Ne umijem sklopiti rečenicu. A ponajmanje umijem nešto obećavati. Kroz glavu mi prolazi kako sam bila neoprezna i kako  sam naglas izgovarala jednu zlokobnu misao da, ako meni nekada dijagnosticiraju rak, ništa neću poduzimati ganjajući produžetke života uobičajenim metodama. Gledat ću, govorila sam, da vrijeme koje mi je ostalo (kao da čovjek može znati koliko mu je ostalo!) iskoristim kako je najbolje za mene i one oko mene.
Nisam znala šta govorim. Ili jesam? Ko bi to u ovom trenutku znao?!

– Nije fer! Nije fer! Bože, nije fer! – izgovara moje dijete između dva jecaja i zariva glavu na moje rame.

– A šta ako je fer?! Šta ako je sve ovo, baš ovakvo kakvo jeste, fer? – šapućem i čvrsto je grlim.

Tresemo se u jednom zagrljaju. Njene suze natapaju moje, a moje njene. Balave smo, mokre i sljepave od slina i sluzi koje nam se iz očiju i nosnica cijede niz lica. Osjećam se kao govnar koji svom djetetu ovom dijagnozom skrnavi najljepši period života.

– Obećaj mi, molim te! Samo mi obećaj! – čujem je kako ponavlja bez prestanka.

– Obećavam – šapnuh.

I kriknuh. Napokon.

Iako sam još težak pacijent i ni na pola puta od puta koji mi je propisano preći, uključujući sve terapije koje tek slijede u ovom mukotrpnom liječenju, osjetim veliki preobražaj u svom biću.
A taj moj preobražaj – on nije došao mojom voljom iako se naoko možda čini da nastavljam i moram živjeti u uobičajenoj dosadi i ritmusu. Ne, ovaj preobražaj pretvorio se u neku samo meni jasnu i vidljivu providnost.
Ne mogu reći koji je to dan tačno bio u svemu ovome u kojem sam iskočila iz jedne kože da bih uskočila u drugu, malo komotniju i tarlahaviju. Mogao je to biti svaki onaj dan u kojem su me do sada vješali na štrik, rastezali štipaljkama, ispirali u kojekakvim vodama, štirkali i ubadali po tijelu tankim i debelim iglama. Mogla je biti i noć u kojoj su se iznad kreveta misleći da ništa ne čujem došaptavali o odlasku, povratku i prolasku.
Znam samo da sam jednog dana, za koji opet ne mogu tačno reći koji je to dan bio, shvatila kako su neki ljudi odjednom postali srdačni prema meni, kako mi psi u parkovima trče u susret, mačke koje su bježale od mene sada mi same sjedaju u krilo.

(Oprema teksta je redakcijska)

Izdavač: Buybook, 2021.; Urednica: Ida Hamidović

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti