Dok vi tu trbuhom puzite po podu, djeca umiru

Piše: Redakcija

Ekskluzivno prenosimo odlomke romana „Ešalon za Samarkand“, autorice Guzelj Jahine (II)

Drugi je vagon morao pričekati do sutra: vozili su ga iz Krasne Gorke, gdje je četiri godine stajao na stražnjem dijelu željezničke radionice. Pogledavši na ono što je dobio, Dejev se stresao: nije to bio obični vagon, već crkva na tračnicama. Očito je zato toliko dugo sakupljao prašinu u bazenu za pročišćavanje, jer ga je bilo teško prilagoditi bilo kakvim sovjetskim potrebama. Naprimjer, mogla se ukloniti zelena bronza s kupole, rastaviti oltar. A šta je s lučnim prozorima ispod crvenog ruba? A ukrasi ispod krova?… Dejev je dobio i taj vagon. Jedina prednost: bio je prostran. “U koliko će redova police bitis ugrađene?”, upitao je šef stolarske artele, s poštovanjem razgledajući visoki strop. “Hajde u tri!”, Dejev je odmahnuo rukom. Možda bi stale i sve četiri, ali djeca bi se mogla bojati penjanja na sam vrh.

Nekoliko dana kasnije, iz blizine Simbirska, poslan je vagon‑kuhinja – kutija na točkovima, brzo napravljena od blanjanih daski i kasnije popravljena neplaniranim zakrpama od šperploče, a izvijajući dimnjak virio je iz mansardnog prozora. Rekli su da je od devetnaeste godine bilo mnogo takvog smeća u slijepim ulicama Simbirska, i Dejevu bi nešto moglo odgovarati, ali nije bilo vremena da ode i provjeri.

Na kraju je putnički voz koji je došao iz Moskve rasformiran i pet vagona dovučeno je do Dejevovog voza, koji su radnici na pruzi među sobom nazivali vijencem zbog raznolikosti boja i oblika. Vagoni sa sjedištima, nadimljeni i zapljuvani – trebali su, ne stolare, nego temeljito čišćenje. Ali do tada je Dejev toliko mučio šefove stanica zahtjevima (da, svi “sada!”, “ovog časa!” i “sigurno!”), da mu je čišćenje bilo uskraćeno. Pljunuo je, uzeo nekoliko kanti vode i počeo ga sam prati.

Tada se ona pojavila prvi put. Dejev je u tom trenutku bio  sagnut nad mokrim podom, s krpom izvađenom ispod police s gomilom ljuskica sjemena – a dvije su mu se pješadijske cipele tupog nosa pojavile na samom licu. Podigao je pogled: listovi na nozi mršavi, ne u vojničkim, nego u nježnim vunenim čarapama.

“Ubico”, počela je razgovor. “Zašto odugovlačite?”

Dejev je ostao zatečen. Još je više podigao pogled: suknja je bila crna, uska, a ispod nje oštra koljena.

“Dok vi tu trbuhom puzite po podu, djeca umiru.”

Pokušao je izvući se ispod police i sjesti – potiljkom je udario o rub police.

“Ko si ti?”, Dejev je bio sramežljiv pred ženama i zato ih je oslovljavao isključivo sa “ti”, a držao se ponosno, s izazovom.

“Dječiji komesar. Ići ću s vama u Samarkand, ako se udostojite ustati iz bare i počnete izvršavati zapovijedi.”

“Imaš li ime, komesare?”

“Bijela.”

Dejev još nije shvatao je li to ime ili prezime. Nije se usudio ponovo postaviti pitanje.

(Oprema teksta je redakcijska)

Izdavač: Buybook 2021, Urednica: Ena Hasečić; Prevoditelj: Žarko Milenić; Biblioteka exsssr

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti