„Ešalon za Samarkand“ pustolovni je roman smješten u jedan od najvažnijih perioda sovjetske historije. Protagonisti romana na svakom koraku susreću se sa smrću koja se pojavljuje u obliku gladi ili bolesti koje napadaju nemoćnu djecu.
Ekskluzivno prenosimo četvrti dio odlomaka romana „Ešalon za Samarkand“, autorice Guzelj Jahine
…Bila je starija od njega, ali ne toliko da bi mu mogla biti majka. Prije starija sestra. Lice joj je bilo lijepo i strogo. Kosa svijetlosmeđa, kratko ošišana, s kovrdžama u svim smjerovima. A pogled joj komandirski, poput pogleda zapovjednika vojske. Pod takvim pogledom htio je brzo skočiti i smjesta se ispraviti, ali suzdržao se: polako je zagladio pramen (istovremeno odmahujući nekoliko prilijepljenih ljuski suncokreta s čela), ležerno bacajući krpu u kantu (voda je prsnula preko ruba i poprskala komesarkine cipele) – i ostao sjediti na podu, malo se zabacivši.
Onda, možda možete pomoći oko čišćenja, druže Bijela? Ili ćemo ljude dovesti u staju?
“Pomoći ću”, ozbiljno je odgovorila. “Samo noću kada djeca budu spavala.”
“A ti i ja, ispada, da nećemo?”, Dejev je izvalio. Uopšte nije želio biti drzak, već mu je ludi jezik to sam izbacio.
I posramio se zbog te ružne šale. Ustao je i očistio prljavštinu sa svojih zgužvanih pantalona i golih koljena. A kad se uspravio, shvatio je da gošću gleda odozdo prema gore: komesarka Bijela bila je viša za čak pola glave.
“Bojim se, Dejev, da nećemo stići spavati”, rekla je, gledajući ravno ispred sebe, a on joj je na kraju osmotrio oči – hladno sive, s ravnim trepavicama. “Nećemo moći do samog Samarkanda.”
Dejev je bio jednostavan čovjek i volio je jednostavne stvari. Volio je kad se govori istina. Kad je izlazilo Sunce. Kad se nepoznato dijete nasmiješi sito i bezbrižno. Kad su žene i muškarci pjevali. Volio je starce i djecu – volio je ljude. Volio se osjećati dijelom zajednice – vojske, zemlje i zaista cijelog čovječanstva. Volio je staviti dlanove na bok lokomotive i kožom osluškivati rad mehaničkog srca.
A nije volio – rane i krv. Nije volio kad ubijaju svoje, tuđe ljude, svejedno. Nije volio gladovati i gledati kako drugi umiru od gladi. I riječ “surogat”. Podbuhle i nemoćne. Ni groblja.
Drugim riječima, Dejev je volio život, a nije volio smrt. Ali, dogodilo se da se svih godina koprcao u toj smrti, poput muhe u mlijeku, ne mogavši izaći; i svi su se njegovi drugovi koprcali i cijela mlada sovjetska zemlja. Kao dijete, primljeno u željezničku radionicu, jedva je preživio, provodio je noć u željezničkom skladištu, a ujutro je kidao zamrznutu kosu s pragova. Potom je bio šegrt u radionici – radio za zdjelu čorbe, sad bivajući vedrim, sad padajući unesvijest od gladi. U mladosti, već vojnik Crvene armije – ubijao je, i to puno. Potom je u jedinici za opskrbu ponovo ubijao.
(Oprema teksta je redakcijska)