Život donosi brojne teške trenutke. Svi vodimo bitke o kojima možda i ne želimo pričati ili s kojima se ne želimo suočiti. Ipak, definitivno najteža borba koju čovjek može voditi jeste borba za zdravlje. Zdravlje ima neprocjenjivu vrijednost, a gubitak može znatno promijeniti sve u životu. No, čak i u takvim iskušenjima važno je imati nadu, skupiti hrabrost, ne odustajati. Borba s rakom je jedna od najtežih, a to najbolje znaju oni koji kroz to prolaze. Oni koji prežive. U savremenom svijetu broj oboljelih sve više raste. Isti slučaj je i u našoj zemlji. Upravo zbog toga važno je podizati svijest o ovoj bolesti, otvoreno govoriti i podijeliti iskustva. Jedino na taj način moguće je pružiti podršku onima koji kroz to prolaze.
Tri divne žene, Esma Šehić, Antonela Kobačić i Branka Baban samo za „Azra Premium“ opisale su svoju borbu iz koje su izašle kao velike pobjednice. Poruka koja se želi poslati ovom pričom je jasna: „Niste sami i nema predaje“!
Slušajte tijelo
Esma Šehić iza sebe ima dugogodišnju borbu s rakom dojke.
– Napipala sam kvržicu na dojci prilikom tuširanja. Nisam paničar, ali sam otišla na mamografiju. Doktor mi je tada rekao da postoje promjene te me uputio na ultrazvuk. Nije bio baš zabrinut i nije mi rekao da to uradim odmah te sam mislila da nije ništa ozbiljno – priča nam Šehić na početku razgovora.
Na ultrazvuk je otišla tek nakon devet mjeseci, i to neplanirano. Doktor ju je tada odmah uputio na glandularnu hirurgiju, a prema njegovoj reakciji znala je da se radi o karcinomu.
– Zimsko doba, mrak, snijeg i ja nemam pojma gdje da krenem. Moram naglasiti da treba slušati signale koje tijelo šalje. Kvržica koju sam nosila tih devet mjeseci mi je stvarala nelagodu, nije to pretjerana bol, ali neka blaga jeste. Stalno me opominjala da je prisutna – rekla je Šehić.
Esma Šehić: Mislila sam da nije ozbiljno
Uslijedile su prave pretrage, operacija, kemoterapija, zračenje, injekcije, tablete. Ta borba trajala je skoro šest godina, a naša sagovornica govori kako joj je neposredno pred operaciju bilo najteže.
– Svanulo je jutro, muž otišao na posao, djeca, drugi i treći razred srednje škole, odoše u školu. Stojim pored prozora i gledam ih kako odlaze. Tada sam se slomila. Nije to bio obični plač, sve nakupljeno do tada je izašlo kroz te neartikulirane krike. Umila sam se i rekla, sad je dosta, ti trebaš svojoj djeci – objasnila je Šehić.
Esma priča da je put od saznanja do izlječenja dug, ali da je sve jednostavnije uz podršku porodice i ljekara. U njenom slučaju toga nije manjkalo, nije nailazila na neugodnosti, osim problema s lijekovima za onkološke pacijente. Taj problem traje godinama, pa je i danas sve više prisutan. Kako kaže, jako je teško dugo čekati lijekove koji su prijeko potrebni, tada se javljaju beznadežnost i ljutnja. Također, Šehić je podijelila i emotivni trenutak koji ju je posebno ohrabrio i vratio joj potrebnu snagu.
– U čekaonici na odjelu onkologije me jedna starija gospođa zamolila da joj pričuvam stvari na par minuta. Vraća se, zahvaljuje mi i pita zbog čega sam tu. Ja joj odgovaram, a ona će: “Ma ništa se ne brini, sve će to biti dobro. Evo ja sam došla na godišnju kontrolu, a operisana sam prije 18 godina“. Ne znam ja ni ko je gospođa, razmijenile smo samo tih par rečenica, ali u tom momentu, tih njenih 18 godina je bilo ogromno za mene i reflektor na kraju tunela. Iza mene je sada 14 godina i poruka onima na početku ovog groznog puta da se ne predaju – ispričala nam je Esma Šehić.
Redovni pregledi su krucijalni (Foto: Freepik)
Njen put ju je inspirisao i stvorio želju da pruži pomoć i drugima koji prolaze ovu borbu. Tako je postala jedna od osnivačica Udruženja „Rubin“ koje volonterskim radom nastoji pomoći oboljelima te uputiti i edukovati zdrave. Svojim radom omogućili su i besplatne pretrage za gotovo 100 žena, što predstavlja vrlo važan korak u prevenciji bolesti i očuvanju zdravlja.
Nije jednostavno
Sličnu priču prošla je i Antonela Kobačić koja je za svoju dijagnozu saznala obavljanjem redovnog sistematskog pregleda.
– Dijagnozu raka teško je prihvatiti, a imati rak nije lako. Prva emocija je početni šok i nevjerica, poricanje, ljutnja, zabrinutost i strah, zatim se jave stres i anksioznost, pa onda tuga i depresivnost, krivnja, usamljenost. Na svu sreću, imala sam podršku porodice i prijatelja. Nakon tog prvotnog stanja došlo je prihvaćanje, prilagodbe, nade i odlučnosti za liječenje – ispričala je Kobačić.
I za Antonelu najteži trenutak bio je odlazak na operaciju, a zatim i susretanje sa zračenjem i hormonskim injekcijama. Ipak, razgovor s medicinskim osobljem i ljudima koji su to prošli te podrška bližnjih ohrabrili su je i mnogo joj olakšali.
– Porodica i prijatelji su mi bili velika podrška. U svakom trenutku su bili tu za mene, mada sam i ja njima dosta pomagala. Bolje sam se ja nosila sa svojom dijagnozom nego oni. Ja sam bila ta koja je njih ohrabrivala, ali nisam se ustručavala ni tražiti pomoć – priča nam Kobačić.
Antonela Kobačić: Dijagnozu je teško prihvatiti
U tim trenucima često je prevladavao osjećaj usamljenosti i straha, a njoj je tada razgovor posebno pomagao. Upravo zbog toga naglašava da je jako važno govoriti o ovoj temi kao i podizati svijest javnosti.
– Meni je puno pomogao razgovor s ostalim ženama koje su prošle ili prolaze kroz liječenje. Također, često sam razgovarala i sa svećenikom koji mi je s te druge duhovne razine dao puno snage i podrške u ovoj borbi. Ja mislim da je itekako važno govoriti o tome stalno, otvoreno i javno. Definitivno je potrebno više pričati o tome kroz predavanja, ali i iskustva žena – objasnila je sagovornica.
Antonela sada više uživa u životu i svim njegovim blagodatima te cijeni svaki trenutak. Svim ženama želi poručiti da redovno obavljaju kontrole, da se ne boje i da uvijek može doći do izlječenja i poboljšanja.
– Idem na redovne kontrole kako bih bila sigurna da nemam rak, što me umiruje. Strah od recidiva ili relapsa raka je prisutan. Priznajem da je prvih nekoliko godina, svaki put kad bi se približila godišnjica, razina moje tjeskobe rasla, većinom zato što sam prolazila kroz mnoge pretrage. Osjećam da sam imala sreće što sam sve na vrijeme otkrila i zahvalna sam na svakom jutru kada se probudim i kada mogu ustati iz kreveta. Razgovor o vašoj bolesti pomoći će da se nosite s novim osjećajima koje doživljavate – zaključila je Antonela Kobačić.
Ići do kraja
Branka Baban na početku razgovora za naš magazin kaže kako se s ovom teškom bolešću susrela najprije preko svojih najbližih. Njena majka i tetka, na veliku žalost, nisu uspjele da se izliječe i preminule su od karcinoma. S obzirom na činjenicu da je već imala porodičnu anamnezu i teško iskustvo, ovaj put za nju nije niti malo bio jednostavan, ali uspjela je pobijediti duktalni invazivni karcinom s kojim se suočila u 41. godini života.
– Prvo sam prošla operaciju, pa kemoterapiju, radioterapiju te hormonske terapije. Nasreću, recidiva nije bilo, ali liječenje ostavi brojne posljedice. Ja sam u godinu i po prošla pet operacija – ispričala je Baban.
Neposredno prije uspostavljanja dijagnoze Baban je iskusila i finansijske probleme uslijed čega je ostala bez zdravstvenog osiguranja. Taj slučaj je, također, otežao situaciju jer je za proces izlječenja ono bilo neophodno, budući da se radi o vrlo skupom liječenju koje zahtijeva i skuplji način života nakon oporavka.
Branka Baban: Svaki dan je borba
– Nisam imala vremena da pretjerano razmišljam, žalim sebe ili da se pitam zašto baš ja. U tom periodu bilo mi je važno da se završi operacija koju sam morala platiti lično. Ostala sam bez posla, s kreditom na leđima i bez zdravstvenog osiguranja. Tako da je svaki dan bio borba za nešto drugo – objasnila je sagovornica.
Unatoč svim teškoćama, nikada nije razmišljala o bilo kakvom odustajanju i svoju borbu nastavila je do kraja.
– Mislila sam da znam kako sve to izgleda, bila sam prisutna kada je mojoj majci dijagnosticiran rak i na mojim rukama je umrla. Koliko god mislite da ste spremni, ipak niste. Boli činjenica da ne možete pomoći i promijeniti. Nešto je sasvim drugo kada se to dešava vama. Kada imate bilo koji problem u životu, birate način na koji ćete ga riješiti, imate opcije. Kada dobijete rak, nemate izbora, imate opciju da se borite ili ne. To da se ne borite nije izbor iz prostog razloga, ako birate to, imate smrt kao siguran ishod, a to je smrt u puno većoj agoniji nego što je borba koja vam predstoji – zaključila je Branka Baban.
Gledajte s vedrije strane
Momenti od uspostavljanja dijagnoze, sam proces izlječenja i oporavak nakon istog nisu jednostavni. Ipak, uvijek postoji nada i mogućnost da se sve gleda s vedrije strane. Na taj način puno je lakše proći i savladati sve što slijedi.
– Naravno da je teško, niste spremni na to. Također, nisam čekala da mi kosa opadne, poučena iskustvom moje majke znala sam kakav je taj šok. Tako da sam, nakon što je kosa počela da opada poslije prve kemoterapije, otišla i ošišala se naćelavo. Prihvatate jednu po jednu situaciju, to sam najbolje naučila kroz brojne radionice – rekla je Baban.
Pišu: Ajla Pehlivan i Dženana Redžepagić