Sve je lakše dok traje ljeto. Dani su lepršavi, baš kao i vaše raspoloženje, a nekako se i lakše nositi sa svakodnevnim problemima kad vas umjesto kiše budi sunce. I, onda, dođe tmurna i siva jesen, a realnost vas počne tući po glavi. I odjednom shvatite da ni vaša svakodnevica nije sva u pink bojama, tu i tamo dobije sive note, u svih njenih 50 nijansi, možda i više, u zavisnosti od stepena vaše depresije.
Možda bi Nova godina trebala biti vrijeme kada odlučite nešto konkretno promijeniti u svom životu. Odlučite DA, ali, zapravo, ne promijenite ništa. I niste se ni okrenuli, shvatate da ste na istoj poziciji kao i prije pet, 10 ili 15 godina, kada ste završili fakultet i puni elana zakoračili u život, sretni jer ste dobili posao i počeli zarađivati samo za sebe. S jednom velikom razlikom – tada ste bili sretni, ali danas više niste.
Zašto? Došle su tridesete, a vi još tapkate u mjestu kao onda kada ste imali 25. Niste se ni okrenuli, zapravo se i ne sjećate kada ste prešli tu kobnu granicu s početnog broja dva na tri… Tridesete bi definitivno trebale biti najljepši period u životu jedne žene. Znate kako kažu: “Možda ne znamo šta želimo, ali definitivno znamo šta ne želimo!” I vođene tim principom shvatate kako ne želite brak samo zato da biste zadovoljile formu, kako ne želite dijete s ocem kojeg ne volite (ali biste, eto, trebale roditi, jer biološki sat kuca sve brže i jajne ćelije sve su rjeđe), kako ne želite raditi posao koji vas ne čini sretnom niti do kraja života slušati sujetnog i zamozadovoljnog šefa (zvat ćemo ga “neutemeljeni autoritet”), kako je krajnje vrijeme da riješite svoje stambeno pitanje i odselite se od roditelja, kako se ne želite udati (opet za onog kojeg ne volite), da biste riješili isto to stambeno pitanje itd… Tridesete nose zrelost, ali, htjele mi to priznati ili ne, nose i ogorčenost. Upravo zbog svega navedenog. Traže nam previše, a nude premalo.
Nismo zadovoljile društvene norme, od čega je, barem u bh. društvu, najvažnije udati se i roditi djecu.
Možete završiti sve fakultete, diplomirati s čistom desetkom, možete magistrirati i doktorirati, možete biti šefica ili direktorica, ali ako se niste udale do 30. i u njihovoj prvoj polovini rodile makar jedno dijete, imate velike šanse da na sebi nosite teret “stare cure”, “usidjelice”, “probirača-otirača”, hm… u najgorem slučaju – “jadnice”?
I koliko god sebe ubjeđivale kako vas se takve priče ne tiču i na vas ne djeluju, pomalo lažete i same sebe. Jer, na kraju, tridesete jesu prekretnica u životu! Ali su, isto tako, kako reče jedna kolegica, “omča oko vrata”. Ako razmišljaš svojom glavom, shvataš kako je to vrijeme kada trebaš riješiti sva navedena pitanja, da bi mogao uživati u svojim četrdesetim, kada nećeš imati ni snage ni volje da mijenjaš svoj život. Previše je očekivanja, a premalo okolnosti koje bi vam išle naruku. Koliko onda jaka žena moraš biti da se nosiš sa svim tim? Mnogo jaka! I, kako reče najcitiraniji bh. pisac: “Tridesete se ne boje ničega, pa ni same sebe!”
Je li zaista tako, sve više se pitam…
Preporučena muzička podloga: Severina – “Tridesete”.