Teme

Željko Bebek sa suprugom i djecom uživao u zimskoj idili Bjelašnice: Ružica mi je donijela slast življenja i u seniorsko vrijeme

Željko Bebek, supruga Ružica i njihovo dvoje djece, sin Zvonimir i kćerka Katarina zime tradicionalno provode u svojoj kući za odmor na Kupresu. No, kuprešku idilu prošle subote nakratko su zamijenili Bjelašnicom. Cijela porodica skija, i uživa u januaru. Djeca ponajviše, možda i zato što znaju, da kada jednom odmoru dođe kraj, da ih čeka povratak u Zagreb, a tamo i nove školske obaveze.

Staze olimpijske ljepotice Bebek zna i da mu stavite povez na oči. Imao je 11 godina kad je sa svojom sarajevskom družinom, rajom s časa gimnastike, dolazio na njene obronke i pravio prve skijaške korake.

Prve skije

– Mi smo skijaška porodica. Na snijegu provodim što je moguće više vremena. U snijeg i sport sam se zaljubio čim sam kao dijete došao na Bjelašnicu i osjetio njene staze. I od tada cijelog života skijam. Meni mnogo koristi i za zdravlje, fizičku kondiciju, neophodnu za putovanja i posao kojim se bavim – kaže Bebek.

Znamo kakav je Bebek virtuoz za mikrofonom, no, koliko je u mladosti bio voljan iskusiti neke brze skijaške staze, pitam ga, dok se polako smještamo u jednu od planinskih bašti i čekamo da se s vrha staze poput prave slalomašice spusti kćerka Katarina pa da cijela porodica bude na okupu. Jedni skijaju, drugi bordaju, no, smijeha, šale, adrenalina, ne manjka. Čini se da je tako gdje god se pojave zajedno.

– Naučio sam skijati i to na groznoj opremi. Zamislite kakva je mogla biti prije 60 godina, u današnjim uvjetima nikada ne bih na njoj proskijao, ali, taj dječiji entuzijazam vas gura naprijed, ne gledate opremu, već uživate u skijanju, druženju. Sjećam se drvenih skija na kojima vam je noga maltene bila vezana špagom i, ako kojim slučajem napraviš krivi pokret, vrlo lako si mogao izvrnuti koljeno, a onda slijedi mirovanje, nema skijanja deset dana dok se koljeno ne vrati na svoje mjesto. Nije mi se desio taj baksuzluk da imam neku povredu, tako da me uz skijanje vežu samo lijepa sjećanja. Kada su došla vremena novih tehnologija, novih materijala, sada, kada svi imamo dobre skije, opremu, koja te na neki način čuva, onda sam iskusio i sve staze koje postoje u Evropi, ali ne kao brzi skijaš nego više kao ziheraš. Brzo skijam, ali nikada ludo, luđački, da se dovedem u opasnost. Malo ja jesam ziheraš, znate – govori nam.

I ne sluteći, kao na nekoj stazi u ovoj našoj priči zadržasmo se na tim davnim pedesetim i šezdesetim godinama. Mnoge bh. kuće u to vrijeme nisu znale za izobilje, izuzetak nije bila ni Bebekova. Zato on danas gorljivo brani tezu da je ovo današnje vrijeme nedvojbeno bolje za živjeti nego vrijeme u kojem je on odrastao.

– Nisam imao sve, ali sam i živio u siromašno vrijeme. Nije nam bilo bolje nego danas, svima je danas bolje, nažalost, prošli smo kalvariju groznu na ovim prostorima…, pogledajte prosječnu porodicu, garant ima dva televizora u kući, možda i tri, a mi smo u cijelom komšiluku imali jedan televizor. Išli smo gledati Vijesti u 20 sati. Dođeš i viriš kroz prozor da vidiš televiziju. Moji nisu mogli televizor kupiti, trebao se kredit dići, svašta nešto napraviti – sjeća se legendarni pjevač, koji je 2015. godine na jednoj pozornici na Lokrumu kod Dubrovnika okupio simfonijski i tamburaški orkestar i sjajnim koncertom obilježio 40 godina muzičke karijere. Ponovio je to i u Sava centru, kao i u Zagrebu u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, te Banjoj Luci. Organizator cijelog događaja, priča nam Bebek, nije imao dovoljno hrabrosti da krenu dalje s nastupima, iako su ova tri koncerta pokazala da mogu, tako da je, nažalost, govori nam, ostao žal što se koncert nije održao i u njegovom Sarajevu. No, nada se da uskoro hoće. Za Dan žena, 8. marta, nastupa u zagrebačkoj Ciboni, potom slijede Osijek, Split…

Muzička karavana Željka i njegovog benda ne miruje.

Pripremajući se za susret sa Željkom i njegovom porodicom, razmišljala sam da li se uopće baviti decenijom koju je proveo u „Bijelom dugmetu“. Toliko toga je o toj temi već rečeno… No, Bebek i ta dekada u „Bijelom dugmetu“ (1974-1984) je toliko kultna, puna sjajnih pjesama, a na koncu i Bebek je prvi pjevač benda, pa bi i i priča o njegovom muzičkom putu bila nepotpuna bez ovog dijela.

Kaje li se što u „Dugmetu“ nije ostao duže od deset godina i razmišlja li ikada o tome bi li istim kursom bend plovio i dalje da je on ostao njegov pjevač?

– Meni bi, zapravo, bilo dovoljno da sam ostao samo prve tri godine. Do trećeg albuma „Eto baš hoću“, mi smo rekli sve što smo zamišljali da bi trebali uraditi, a da nam to garantira uspjeh. Neću reći da je nevažan i „Bitange i princeze“, „Doživjeti stotu“…, naprotiv, to su jako dobri i važni albumi u karijeri. To što sam dočekao deset godina pokazuje samo da smo mnogo toga zajednički proživljavali i uživali u tome. Međutim, pet mojih zadnjih godina u „Dugmetu“ je na neki način bilo problematično. Došlo je do raslojavanja u bendu, razjedinjenja…

U početku smo bili sve mi, onda smo se socijalno razišli. Možda je meni to bilo najteže, potječem iz siromašne porodice, dakle, morao sam puno bolje zaraditi da budem sretan i zadovoljan što sam u takvom bendu, u kojem si realno bio u poziciji da nakon tri godine kupiš stan od 200 kvadrata u Parizu. Previše toga je otišlo na: „Ja, ja, ja…“.

Bio je to bend ljudi koji su se naučili na osmijeh. Svi su se smješkali, ovaj je s osmijehom otišao u zatvor, onaj s osmijehom izgubio prst na ruci, basista, onaj klavijaturist je sa osmijehom trpio da ga niko ne ferma nešto posebno, a ja i Goran smo kao bili jaki. A tačno znam, da je on znao pjevati, na tom mom mjestu bi on bio. Nakon deset godina svarno sam se umorio – sjeća se Bebek.
A, potom dolazi 1984. i prijelomni trenutak kad je o ostanku u bendu riječ.

– Nakon Olimpijade sjedili smo kod Gorana na Jahorini, gdje mi je rekao da u biti mijenja filozofiju benda. Nije mi bila ok, ali nema veze. Kao malo ćemo promijeniti, malo političariti. A nakon „Kosovske“ sam mu rekao da nikada više neću u politiku ulaziti s njegovom pjesmom. Kome ću ja slati poruke? Ma da u Hollywoodu živim, šta me briga. Kada sam rekao da ja ne bih tu ideju, to malo političariti, rekao je: „Ima ko hoće“. Ok i odem. Znao sam da će biti teško, jer sam došao u situaciju da se moram boriti s mnogo toga. Oni koji su mi djelovali kao prijatelji su okrenuli leđa, sretnu te, pitaju: „Hej, Bebek, gdje si, šta ima?“. Kad hoćeš da nešto i kažeš i odgovoriš, oni su već prošli pored tebe. Morali su birati, hoćeš s Bebekom ili Bregovićem, ah Brega je Brega. Potom, mediji su mi okrenuli leđa, ali svi. Razna ponižavanja sam doživio. Nisam bio, kažem, zavidan Goranu, nego sam osjetio strašnu nepravdu. Uglavnom, morao sam tražiti novu garnituru ljudi koji će mene podržati, obratio sam se Zagrebu, Zrinku Tutiću, Đorđu Novkoviću, Miroslavu Rusu… Kada sam napokon preko ekipe iz Zagreba i Jugotona, Croatia Recordsa uspio stati na svoje noge i opet dobiti priliku da kroz svoju muziku govorim lijepe riječi, lijepe tekstove i tako dalje, shvatio sam da sam spašen – govori Bebek.

Godine 2005. „Bijelo dugme“ je ponovo stalo na scenu i održalo tri velika koncerta u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu.

Zaruke u Veneciji

– Goran je uvijek govorio „Bijelo dugme“ nikad više, to bi izgledalo kao da se vraćamo opet u pelene, i onda 2005. godine neko je vrlo jak pogurao vjerovatno neku političku ideju, ali nije bila vidljiva nego je išla kroz simboliku tri grada Sarajevo, Zagreb, Beograd, i tu je Goran zaradio dobre novce, i ja sam.

No, u cijeloj toj priči s bendom, profitirao sam na način da sam ostao svoj, da sam ostao za našu zajedničku publiku neko ko ih nije izdao, iznevjerio. Na svim svojim koncertima, naravno, pjevam, koliko god se to autoru sviđalo ili ne, pjesme koje sam pjevao onda, izvađene kao the best of – govori Bebek.

Nakon dekade s „Bijelim dugmetom“ uslijedila je solistička muzička karijera, koja traje i danas. Od svih svojih pjesama kaže nam da najviše voli balade. Da romantika ne živi samo u njegovim pjesmama, već i u domu koji je 2002. godine osnovao sa suprugom Ružicom, mogli smo zaključiti u prvim minutama razgovora. Ona je njegova stabilna luka u koju se vraća nakon svih koncerata, turneja, snimanja. Ružica je njegova desna ruka i neko ko brine o njegovim poslovima.

– Ona radi sve kad je o mom poslu riječ. Ja samo gledam nju i pjevam – kaže veselo Željko.

Priča o tome kako su se upoznali živopisna je, nalik na scenarij jednog filma. Ružica je bila Bebekov veliki fan. Njegove koncerte je pratila u prvim redovima, na jednom ju je ugledao Željko dok je pjevao. Iskra je bljesnula. Željko kao da nam se žali, dok priznaje kako mu je dugo trebalo da je osvoji. Dvije godine su krili vezu, nisu se mogli često viđati, Ružica, porijeklom iz Tomislavgrada, u to vrijeme je studirala u Splitu, a Bebek, kao i svaki zaposleni muzičar i pjevač je imao svoje zakazane koncerte i turneje.

No, Bebek je bio uporan da Ružici dokaže da su njegove namjere ozbiljne, vezu su objelodanili, te se vjerili u Veneciji, tokom jedne vožnje gondolom. Bebek iza sebe ima još dva braka i dvije odrasle kćerke, najstarija mu je podarila troje unučadi. Sin i kćerka koju je dobio u braku s Ružicom dali su mu novu energiju i mladost.

– Kao da su mi rekli: „Halo, nema opuštanja (smijeh). Ružica mi je donijela slast življenja i u seniorsko vrijeme. Imam posebnu sreću, vrlo smo kao porodica okrenuti jedni prema drugima. Samo da potraje ovako i da nas služi zdravlje – govori na kraju razgovora Bebek.

Sin je gost na mojim koncertima

Nakon što je prošao razne sportske faze, trenirao skijanje, tenis, plivanje…, Bebekov danas 15-godišnji sin je jednog dana stao pred oca i rekao: „Ne želim više skijati, već svirati gitaru“. Bebekovoj sreći nije bilo kraja. Upisao je sina u školu, i on danas nastupa zajedno s njim na njegovim koncertima.

– Vjerovatno svaki otac uživa u uspjehu svoje djece, ali svaki čovjek koji je muzičar, a ima djecu, mašta o tome da će mu neko dijete reći: „E, idem i ja tvojim stopama“. Ja sam tu nadu već bio izgubio, moja najstarija kćerka odlično pjeva, ali nikakvog interesa za neko nastupanje nema, srednja kćerka nije ni htjela pjevati, a sin je bio okrenut ka sportu. Pomirio sam se s tim, neka radi šta voli, a sada, vidite, bolje od mene svira gitaru. Najmlađa Katarina svira klavir – otkriva nam Željko.

Stan na Mejtašu

I danas Bebek rado prođe sokacima Mejtaša, stan u kojem je odrastao zbog restitucije nije mogao otkupiti, ali ga ni prodati no, i da jeste, ne bi to uradio. Čak i da se krov uruši, kaže nam, kuća se ne prodaje, jer može se sjetiti, govori on, da neko od unuka jdnog dana dođe i kaže: „Hajde da ovo popravimo“.

– To je bio državni stan i kirija se plaćala, 46 godina sam plaćao kiriju, ali govore da se ne može otkupiti. O svom trošku sam ga uredio, i eto imam gdje doći s porodicom.

Suze zbog Olivera

Kroz dugogodišnju karijeru Bebek je otpjevao brojne duete; s Halidom Bešlićem „Da zna zora“, Severina mu je bila gošća na pjesmi „Tango“ , a s njom je također snimio i „Rastajem se od života“, s Alkom Vuicom „Ako odeš“…, no, posebno lijepa pjesma „Ako voliš ovu ženu“ je ona s Oliverom Dragojevićem, koju je objavio na zadnjem albumu „Ono nešto naše“. Njihovo poznanstvo ima dugu historiju, Bebek je među prvima saznao da je Dragojević bolestan, i da mu se valja boriti s karcinomom pluća. Na spomen Oliverovog imena, u Bebekovim očima smo vidjeli suze.

– Oliver je malo mlađi od mene. Godinu, godinu i po, u isto vrijeme smo se počeli baviti muzikom, on je puno ozbiljnije radio, završio je škole, svira klavir…, ja od muzičke škole imam to da sam pored nje išao stalno kući. Koliko sada znam, a ja se ne čujem s njim direktno, jer nemam to nervno stanje, a ovakvo moje mu najmanje treba, trenutno mu je bolje, ali je teško podnijeti kemoterapije. Nakon prve je izgledao toliko dobro da smo svi počeli slaviti, vjerovati kako je sve to kratkotrajno bilo, napravio je dva koncerta u Areni splitskoj, to je rasprodano u dan, i onda druga kemoterapija… Trebali smo snimati spot za „Ako voliš ovu ženu“, zovem ga i on kaže: „E moj Žele, meni se dani broje“. Rekao mi je za dijagnozu, nisam mogao vjerovati. Jako je teško. Nismo puno bili zajedno, mi smo u životu desetak puta dijelili pozornicu, i sad se desilo da pjevamo skupa, baš mi je drago, duet s njim je dobio dušu.

Foto: Mario Klein