Prošlu godinu, a prema svemu sudeći i ovu, u muzičkom djelovanju Gorana Bregovića će obilježiti projekt „Tri pisma iz Sarajeva“. Izvodio ga je po svijetu, prošle godine u Zagrebu, dok će ga makedonska publika imati priliku gledati u aprilu u Skoplju.
– To je krenulo kao narudžba crkve u Parizu da napišem violinski koncert. Krenuo sam od Sarajeva kao metafore, jer to više nije samo ime za jedan grad, već je metafora za vrijeme u kojem danas možemo biti dobre komšije, a sutra već pucati jedni u druge jer smo različitih vjera, a to što se danas dešava u svijetu prvi put smo vidjeli u Sarajevu – kazao je Bregović u velikom intervju za srbijanski magazin „Story“, pojašnjavajući zbog čega je imao potrebu da se okrene temi triju religija i ukaže na takav diverzitet.
Tri vjere
– To bi uradio svaki Sarajlija da je kompozitor. Učinio sam to u ime svih onih koji to nisu. Čak sam napisao i pjesme posvećene tim trima vjerama, koje izlaze ovih dana, a u toku godine bit će spreman i taj violinski koncert. Pisao sam sve to logikom jednog Sarajlije kome se život dijelio na prije i poslije rata i ne mogu pobjeći od te teme, ona će me pratiti čitavog života. I moje kćerke slave podjednako Božić i Bajram, one praznuju sezonski.
Šezdesetsedmogodišnji Goran, otac četiriju kćerki, najstarije Željke, Eme (23), Lule (16) i Une (14), svoju karijeru, koja se razvila u svjetskim okvirima, vidi, priznaje, kao jedno malo čudo. Da kompozitor iz jedne ovako male kulture ima publiku svuda po svijetu, to se nikada nije desilo.
– Sviram na Islandu, u Sibiru, svaki put prije nego što izađem na binu, pitam menadžera ima li ikoga u sali, jer mi je nevjerovatno da imam publiku u Krasnojarsku, Tomsku, Novosibirsku, Rejkjaviku, Čileu. Kad ono, stvarno svaki put sala bude puna i to vidim kao čudo. Možda se ono moglo desiti nekome drugom, ali kada se već dogodilo meni, uživam u tome i prihvatio sam da je to moj život – govori popularni Brega i otkriva koja decenija je ostavila najznačniji pečat na njegov život i rad.
– Bile bi to sedamdesete. Tih godina sam sa sedamnaest svirao u striptiz baru i to je za mene bilo značajno. Zatim, sa osamnaest sam se već otisnuo u inozemstvo, gdje sam proveo godinu i svirao. Stoga, sedamdesete su me usmjerile na sve ono što ću kasnije ostvariti i bile su nekakva prekretnica. Bez obzira na to što sam kasnije studirao i dodatno razvijao svoje potencijale, taj period označio me je kao umjetnika i sve ono što danas jesam. Prvi put sam vidio svijet, prvi put izašao sam u njega, svaku večer gledao gomilu golih žena.
Promjena prioriteta
On ne krije da su se u njegovom slučaju svi prioriteti primijenili s godinama. Kada dobijete potomstvo, napominje, onaj djetinjasti egoizam koji u čovjeku živi, nekako preraste u takav egoizam da, zapravo, mislite na one oko sebe.
– Vjerovatno tada odrastete i prioritetima koje ste gajili promijeni se kurs. S takvom promjenom, mislim da sam drugačije počeo da doživljavam i stvari koje su mi se dešavale na poslovnom planu. Bilo mi je potrebno da ostanem na zemlji, da mi nešto čuva gravitaciju, pa sam i kao kompozitor za stvari koje napravim mislio da to nije ništa izuzetno, već sam na to gledao kao posao, kao i svaki drugi. Neko predaje u školi, neko je novinar, neko pravi cipele, a neko je kompozitor. To je moje zanimanje i ne vidim razlog da se od njega pravi nešto naročito i da se izdvaja od drugih profesija koje su podjednako važne. Takve stvari shvatite s odrastanjem.
Foto: Story.rs
Podršku u svemu što je radio imao je od supruge Dženane, i njihove tri kćerke. One su navikle, kaže, da je on otac na službenom putu i stoga nije bilo neophodno da provjeravaju da li je tu svakog dana.
– Koliko sam od života naučio, to je da su majke neophodne djeci, a očevi ne znam tačno čemu služe, ali vidim da služe nečemu. Još nisam ustanovio to. Vjerovatno se djeca osjećaju sigurnije s ocem. Djeci je potrebno mnogo oslonaca u životu, treba im da se na više mjesta naslone, kako bi mogla da koračaju sigurno. Tu nastupa otac. Vidim da su moje kćerke same podijelile uloge roditelja u našoj kući, pa je mama tu za fiziku, a tata za metafiziku. Kada imaju radove u školi, meni se obrate za metafizičke teme, jer ja sam studirao filozofiju pa sam zgodan za taj segment.
Brega napominje da je uloga roditelja da bude podrška i oslonac svojoj djeci.
– Moji su se razveli veoma rano i ja sam odrastao s majkom. Iz tog nekog prvog perioda sjećam se i tate. Kada sam donio kući prvi novac sa sviranja, on mi je rekao: „Nećeš valjda da se baviš tim ciganskim poslom“, a eto mene u tom ciganskom poslu i dan-danas. Kada djeci želite dobro, vi više niste ni sigurni šta je to. Da li je dobro željeti im te neke sigurne, utabane puteve, ali pretpostavljam da svi roditelji to tako rade, jer se suviše boje nepoznatog. Zato ću ja svoje ćerke podržavati u svemu što budu odlučile. Bitno je napraviti im ambijent u kojem će odrastati kao pametna djeca, a onda će valjda poslije i same smisliti šta je najbolje za njih – govori Bregović i otkriva kako s današnjim iskustvom gleda na brak.
– Treba se ženiti. Svako će na svoj način dotjerati svoj brak da funkcioniše onako kako mu odgovara, ali svakako treba to uraditi. Morate imati nekoga u životu da napravi ravnotežu, da vam život ne pretegne na neku stranu. Brak i porodica tome služe. Da postoji nekakva gravitacija, a to posebno važi u zanimanjima kao što je moje. Inače, krene da vas ta gravitacija napušta.
Nikad nisam bolje pisao nego danas
– Možda ću se već sutra probuditi i reći sebi: „Hajde, dosta je Bregoviću“, otići u baštu i brati paradajz. Međutim, u odličnom sam periodu, dobro pišem, čak mislim da nikada nisam bolje pisao nego danas. Mislim da je za to zaslužna činjenica što sam nakon sveg ovog vremena ostao odmoran. U čitav opus „Bijelog dugmeta“ staje svega stotinu pjesama. Profesionalni kompozitori toliko napišu za godinu. Za tako veliku karijeru koju je naš sastav imao, to nije mnogo. Malo smo mi i snimali zbog tog strašno velikog poreza koji je bio na snazi za vrijeme komunista. Tek sam za vrijeme rata počeo da radim i to zato što sam bio na to prinuđen, ali sam isto tako, uživao u tome. Sada mi se isto radi. Moji asistenti dolaze u pola devet na posao i u pet idu kući. Kada pogledate istoriju, svi umjetnici imali su radno vrjeme kao sav normalan svijet. Nije to ono kako ljudi zamišljaju, da li mi je došla muza kada sam se probudio, da li je naišao zalazak sunca itd. Ne, to je rad kao svaki drugi – pojašnjava Brega.
Imam veliku baštu
Odmor od koncerata i posla općenito Bregović pronalazi i u zanimljivom hobiju, svojoj bašti.
– Imam veliku baštu i tamo gajim krompir, luk, kupus, krastavac, kelj. Ja sam dijete donje srednje klase, kada sam bio mali, sve moje babe i dede bili su na selu. Nisam ja neki uobražen urbani tip, mada sam rođen na periferiji Sarajeva. Uvijek sam imao baštu, čak i u Sarajevu, i vuklo me je da berem. Sada gledam svoju baštu i više ničega nema, osim mušmula. Mislim da je to najveća radost za nekoga ko gaji biljke, da kada sve prođe i padne snijeg, ima makar mušmula unutra.