Sad vam se živi virtualno. Tu se ljudi vole, tu planiraju, tu se zaljubljuju, upoznaju… On lajkuje, ona loluje. Neće dugo proći i da se vjenčavaju tako što matičar kaže:
– Možete promijeniti svoje relationship statuse u married, a vi kumovi možete stisnuti like.
Samo više što i djecu ne prave putem kompjutera. Ono, on da skrola po njenom profilu dok ona ne vrisne: – Yahoo! I devet mjeseci kasnije dobiju upit s profila novorođene bebe da u statusu potvrde da su otac i majka. Živimo u Matrixu. Zombi s telefonima koji traže bežični internet gdje god mrdnu. Više ljudi i ne razgovaraju. Dobro je jedan gazda kafića stavio natpis:
– Nemamo wi-fi niti ćemo ga imati. Razgovarajte međusobno, a ako ste sami, razgovarajte s osobljem.
Naumpada mi i jedna reklama gdje muž ruži ženu što čita knjigu, pokazujući na tablet. K’o bîva tako treba, ona je zaostala. Onda je ruži što starinski radi s djecom zadaću i opet pokazuje na tablet. K’o bîva, teke i olovke su prevaziđene. I tako on nju handri čitavu reklamu. Na kraju njemu nestane tariguza dok je na šolji i doziva ženu, a ona mu ispod vrata proturi tablet, a na ekranu slika rolne tariguza, s izrazom lica:
– Evo ti pa se briši ovim, moj moderni mužu. Eto dokaza da se neke stvari nikad neće moći virtualizirat’.
Daleko od očiju, daleko od srca. Stara je to narodna, koja u ovakvom virtualnom svijetu više ne pije vode. Ljudi su se već naučili voljet’ virtualno. I kasno nauče lekciju koju je naučio glavni protagonist u opisanoj reklami.
Svu varljivost virtualne ljubavi osjetila je sestrična jedne moje prijateljice.
Uglavnom, cura se putem Facebooka zagledala s jednim našim koji je trbuhom za kruhom otiš’o na Bliski Istok preko neke zapadne firme. Radio je na poslovima logistike. To nabildan, a nježan. Pa ga ono sunce opalilo. Pa i aroma opasnosti. Sve to ludom žensku daje potke da mašta i namaštava.
A i njemu. Nostalgija ga puca, a djevojka iz njegovog kraja šalje mu nježne riječi. Prate ga njene želje, njena briga, njeni strahovi za njega.
Na njegovom zidu Arsenova “Djevojka iz moga kraja”. Sad ona lajkuje, on loluje sa srcem. Pa na njenom “Čekala je jedna žena”. On lajkuje, ona ispod piše: – Jojim te, jubavi jedina”.
Inbox se užari. Ona tuguje jer on ne jede domaću hranu. Jedva čeka da budu zajedno da mu ona počne ugađat’. Ništa joj neće biti teško za njega. On se čudi kako takva idealna žena uopće postoji. I njega voli. Planovi idu preko chata. Kako će stan kupiti. Šta će i kako dok se ne zakopite. Planiraju brdo djece, putovanja, sto posto sigurni da ništa na svijetu ne može narušiti svu idealnost njihove ljubavi.
A slike, eh, svi znamo da se na Facebook stavljaju najuspješnije i najbolje. Ona vazda dotjerana, sve cakum-pakum. On poze isto zauzima. Analiziraju jedno drugom izraze lica, emociju koja se vidi. Njoj osvane na poslu buket crvenih ruža s porukom:
– Mojoj pustinjskoj ruži iz pustinje.
Ona plače, topi se, kancelarija aplaudira. I sve oni tako skoro godinu. Upoznali se virtualno, ma samo tako. Kad mu je misija završila, dočekala ga je na aerodromu. Uzbuđenju nije bilo kraja. Čak je kamera to zabilježila pa “ispali” na jednom portalu. Fakat i vjenčanje bî u roku sedam dana. I medeni mjesec.
Kad su se vratili, sve je još neko vrijeme, možda mjesec-dva, bilo super. Vidjelo se kako zrače. A onda je na rolni nestalo papira. I tada su se uvjerili da se onim iz kompjutera ne mogu obrisat’. On nije bio tako nježan i posvećen, a ni ona nije bila žena, majka, kraljica kakvom ju je zamišlj’o.
Ne kažem ja da su oni dopisujući se lagali jedno drugom, nego to je jednostavno jače od čovjeka – voli se insan predstavljat’ u najboljem svjetlu, da često i sebe uvjeri da je to baš tako. U četiri zida sve je drugačije. Uglavnom, još su u braku, ona je trudna, a on nije ni sjena onog koji joj je obećavao guliti kruške i pitati je k’o pticu dok bude bebu nosila.
Nisu zadovoljni. Pričaju o tome na sva usta. Samo što nisu pokrenuli neku tribinu na kojoj će upozoravati ljude na opasnost virtualnog upoznavanja i donošenja životnih odluka bez uživo upoznavanja na duže staze. Zato, dobro se upoznajte uživo. Učite na tuđim greškama. Imajte svu tehnologiju, ali ne dozvolite da ona ima vas. Ali džaba ja to vama pričam. K’o da gledam.
Indira Kučuk-Sorguč