Ne bih u današnje vrijeme bila majka tinejdžerke, pa da mi plate ne znam ti koliko. Znam, znam, tu je riječ o najskupljim emocijama koje se ne mogu platit’ novcem, baš zato što su tako dragocjene i specifične. Ali, eto, tako se kaže. Majkama koje u ovakvo vrijeme odgajaju kćeri tinejdžerke treba dodijeliti medalje, priznanja, beneficirani radni staž, odmore, ljetovanja… ma sve što im se prohtije, baš zbog te teške uloge za koju nema škole. Hajde malo razmislite, treba proći njihova prva zaljubljivanja, mahom u pogrešne tipove, kako se postaviti, da li plakati s njima kad im se slomi srce i kako preživjeti da i majčino srce ostane u jednom komadu.
Primjera koji potvrđuju kako je to teška zadaća na svakom koraku. Svaki primjer je svijet za sebe, a opet svi imaju dodirne tačke. Zajedničko im je da se autoritet roditelja ne poštuje. Čak i ako se formalno poštuje, tinejdžeri misle da su najpametniji, da sve znaju… Znate već – šta će ko njima govorit’ kad oni sve znaju. K’o u onoj staroj: Šta ti znaš majko kako je dijete rodit’!? Jedna moja prijateljica iz školske klupe jedva je otrgla svoju kćer od čaršijskog probisvijeta, deset godina starijeg od male.
Kćer joj je k’o vila, kakve već znaju biti krajem srednje škole. Krasno dijete, znam je dok je odrastala i stasavala. Uvijek pristojna i nasmijana, mirna i na usluzi. Sve po peesu: – Hvala, Molim, Izvinite… Roditelji su joj malo previše razvijali samopouzdanje: – Ti sve možeš, ti imaš karakter, ti nikad nećeš dozvoliti da si donja, ti… ti… I curica je stvarno takva postala. Lijepa, kulturna, uljudna, doduše malo razmažena, odgojena ispod staklenog zvona, uvjerena da joj ništa ne može stati na put.
I onda se desilo: maturska večer, haljina joj došla k’o kod vilenjakinje Galadriel iz “Gospodara prstenova”, ma kao da ju je sam Tramp pravio, a ne neki naš Kramp. Raja, grad i on – mangup deset godina stariji, za glavu niži od nje, pun priče, proš’o k’o što ona nije i neće za tri života. I – cap! Uhvati je. Povjerila se majci da se zabavlja s njim, jer je i odgojena da sve povjerava bez imalo zadrške. Ova moja prijateljica, njena mati, o jadu se svom zabavila. Ne sviđa joj se kćerkin izbor nikako. Još kad ih je vidjela na ulici i upoznala ga, želudac joj se okrenuo. Zavrišt’o majčinski instinkt poput protivpožarnog alarma. I bila je u pravu. Kćer joj je svakog dana bila povučenija, zatvorenija, bljeđa. Frajer je uzeo pod šapu i istjerao joj iz glave sve što je znala, ubijedio je da on bolje od nje i njenih najbližih zna šta je dobro za nju. Malo-pomalo okrenuo ju je protiv vlastitih roditelja, k’o bîva i oni je savjetuju sve pogrešno. Njima se srce slamalo gledajući u šta se pretvara njihova jedinica. Kćer je u dubini duše znala da to nije tačno, zato je i patila. Kako je vrijeme prolazilo, odvojio ju je i od prijateljica. Javljala mu se na telefon u svako doba. Ne daj, Bože, da se ne javi.
– Halo!
– Gdje si?
– Kući!
– Uključi odmah usisivač da se uvjerim da si kući!
…
– Halo!
– Gdje si?
– U džamiji!
– Daj mi hodžu!
I sve tako. Cura izgubila personaliti totalno. Ubio je u pojam, doslovce.
Možete misliti kako joj je bilo majci. Priča mi da je mislila da neće osvanut’. I ne znaš kako se postavit’. Ne možeš previše pritisnut’, može pući i još mu otići, ne daj, Bože. Ne smiješ to ni pustiti, vidiš da ti uništi dijete. Nema šta nije radila – upoznavala je sa zgodnim sinovima svojih prijateljica, ponekad pokušavala razgovarati. Ti razgovori ličili su na hodanje po jajima. A onda joj je kćer pukla. Izgalamila se na mater, urlala da ga voli, da ušuti više… Završilo je tako što su obje zagrljene dugo jecale jedna drugoj na ramenu. To je bio znak da je krenulo nabolje. Kao kod alkosa – čim priznaju da su alkosi, učinjen je prvi korak u liječenju. Tako i ovdje – čim priznaju da su zaljubljene u kretena, i odvajanje ide lakše.
Puno su razgovarale. Majčina razumna podrška, ali i nenametljiva upornost urodile su plodom. Cura je raskinula s idiotom jednom, pa je skolio da se pomire i izobećav’o brda i planine. Mati saburila i lagano gurala u svom pravcu. On bi se jedno vrijeme primirio, a onda još gore. Uslijedio je drugi raskid, pa treći, četvrti, peti… dok se konačno nije kutarisala.
Izašla je iz ovoga sa svojim prvim ožiljkom na srcu. Ožiljkom koji je neminovan za svakoga nakon što izađe ispod roditeljskog staklenog zvona. Ožiljkom vrednijim od zlata, jer to čeliči mlada srca. Više ne leti po nebesima. Mudrija je. Prebolovala je sretno, hvala Bogu, prve ljubavne bolesti. I tako, svaka priča o tinejdžerskim ožiljcima, koji na roditeljima ostavljaju žive rane, svijet je za sebe.
Druga je majka liječila od depresije kćer koja nije bila zadovoljna svojim fizičkim izgledom… Treća je prošla kroz maloljetničku trudnoću… Četvrta obigravala parkove na Ali-pašinom Polju, kako bi svoju kćer spasila od lošeg društva… Itd. itd. I onda, kad na koncu sve bude uredu, to se kao podrazumijeva. A ako krene loše, odgovornost se baca na mater. One se bore kao lavice, iako recepta za uspjeh nema. Respect!
Indira Kučuk-Sorguč