U momentima kada vam “gori pod nogama”, kada se čini da pomoći nema na vidiku, kao su vam svi okrenuli leđa, tu je kreditna kartica, taj čudotvorni komad plastike koji može platiti račun za struju, kupiti cipele, osigurati kartu iz nedođije u kojoj ste zaglavili ili kupiti hranu bez koje se ne može. Svaka pomoć je dobrodošla, no ona ima i svoju cijenu, vrlo visoku, možda čak i previsoku kada je riječ o kreditnim karticama. One se danas ponegdje nazivaju i najvećim zlom današnjice. Umjesto da ljude usrećuju i priušte im neke lijepe momente, kreditne kartice ljude unesrećuju i guraju ih u dužničko ropstvo. Bilo kako bilo, najkontroverzniji komad plastike sredinom februara ove godine “slavi” 66. rođendan.
Red credit card as wallet with open zipper and dollar and euro bills inside. Finance, banking, shopping or credit concept usage
Jedna verzija priče kaže kako se poslovni čovjek po imenu Frank McNamara našao u nezgodnoj situaciji kada je osmog februra 1950. trebalo da plati večeru za sebe i svoje prijatelje u jednom restoranu u New Yorku. Račun je bio tu i sasvim sigurno nije bio mali, a gotovinu je zaboravio ponijeti sa sobom. Nije kod sebe imao ni karticu s odgodom plaćanja, kakvu je oko 1900. imala naftna industrija. Legenda kaže da je Frank McNamara tada iz džepa izvadio komad šarenog kartona i njime platio večeru, nekoliko momenata prije nego što se njegova supruga pojavila s gotovinom.
Druga verzija priče kaže da se famozna večera, zapravo, desila 1949. i da su osmog februara 1950. prijatelji Frank McNamare došli u restoran na Manhattanu i karticom platili dug. Treća verzija priče kaže da su prethodne dvije verzije priče ili izmišljene ili uljepšane iz marketinških razloga. Ono što je sigurno istina jeste to da Frank McNamara bio već tada biznismen vrlo uspješan u poslu s kreditima i da on, zapravo, nije izmislio kreditnu karticu, jer su kartice za odgođeno plaćanje postojale još u 18. stoljeću (prema nekima, čak su neke vrste kreditnih kartica postojale i u doba Babilona), on je, zapravo, izmislio način kako zaraditi na kreditnim karticama. Izmislio je kamatu i sistem naknada po kreditnoj kartici, stvorio je način da svaka izdata kreditna kartica donosi zaradu. Upravo je to najveća kontroverza koja do današnjih dana prati kreditne kartice, to je vrlo skup novac, možda najskuplji novac koji možete imati danas.
Jedna večera koja je promijenila sve
Gospodin McNamara je zaista imao viziju o kreditnim karticama kao masovnom sredstvu plaćanja, on ipak nije vjerovao da one imaju veliku budućnost, čak i kada je sa svojim prijateljima 1951. osnovao Diners, čije ime asocira na slavnu večeru, onu koja se možda nikada nije desila. McNamara je zato prodao svoje dionice u Diners Klubu za 200.000 dolara. Možda to nije bio najpametniji potez, ali početkom 50-ih, kreditne kartice su možda izgledale kao još jedna prolazna novotarija. Frank McNamara je 1957. umro od srčanog udara i bez prebijene pare u džepu, što je ipak tužna, ali znakovita sudbina za čovjeka koji je iz korijena promijenio način na koji ekonomija funkcionira i kako se odnosimo prema novcu.
Ipak, kreditna kartica nije ušla u novčanike običnih ljudi momentalno. Desilo se to 15. septembra 1958., kada je “Bank of America” odlučila podijeliti kreditne kartice stanovnicima maloga grada po imenu Fresno u Kaliforniji. Besplatno i bez bilo kakvih uslova, bez provjera kreditne sposobnosti. Podijeljeno je 60.000 kreditnih kartica a svaka je imala 300 dolara limita, neosiguranog na bilo koji način. Već iduće godina oni koji su dobili te kartice potrošili su na njima 60 miliona dolara. Neki su vraćali svoje dugove, neki nisu. Bilo je planirano da se podijeli dva miliona kartica na ovaj način, međutim, nakon što je samo u Fresnu Bank of America izgubila osam miliona dolara, jer ljudi nisu željeli plaćati ono što su potrošili, čovjek koji je došao na ideju da se domaćinstvima besplatno dijele kreditne kartice je otpušten, ali više ništa neće biti isto.
Supermanov efekt
Danas, šezdesetak godina nakon što je običan čovjek dobio priliku da na kredit kupuje sve od namirnica do cipela, kartice su jedan od najkontroverznijih proizvoda naše svakodnevice. Mala, zločesta plastika iz koje izlazi novac ušla je u naše živote i neće iz njega otići čak i kada bismo to željeli. S kreditnim karticama se ne može, bez njih isto tako. Treba biti pošten i reći da kreditne kartice mogu imati veliku ulogu u nepredviđenim situacijama, kada nam se pokvari auto na putu, kada treba hitno kupiti avionsku kartu i letjeti u drugu zemlju i kada od toga ovisi naš ili život nekoga bliskoga, pa sve do nepreviđenih situacija kada moramo za tri dana završiti projekt o kojem ovisi naša karijera i kada nam se po Murfijevom zakonu baksuzluka pokvari računar. Šta u tim i takvim momentima uraditi osim otići do prve prodavnice računara, ispeglati karticu i vratiti se kući sretni s novim računarom. Sretni, spašeni i zaduženi.
Kreditna kartica je stvorila ekonomiju kakva prije septembra 1958. nije postojala, dala je mogućnost da se troši novac koji još nije zarađen, da se troši više nego što se zarađuje. Kreditna kartica je onima koji nemaju novac i zarađuju ništa ili skoro ništa dala priiliku da budu dio potrošačkog društva.
– Krediti su podmazali ekonomiju na način nikada viđen prije… Mi smo se kao društvo potpuno navukli na to. Onda kada ste u mogućnosti ispeglati karticu, dobijate osjećaj da može učiniti bilo što. Kao da se ste Superman – kaže Bella Berlly, finansijski planer iz Kalifornije.
Blagoslov ili prokletstvo
Godine 1968. Amerikanci su na kreditnim karticama dugovali 1,5 milijardi dolara. Danas duguju više od 900 milijardi dolara. Godine 1977. američko domaćinstvo je u prosjeku trošilo 100 dolara mjesečno putem kreditnih kartica. Dvadeset godina kasnije to je poraslo na 830 dolara. Danas prosječna američka kuća duguje 15.355 dolara po osnovu kreditnih kartica. Na tu sumu će platiti gotovo 6.000 dolara kamata, po prosječnoj stopi od 18 posto.
– Neki to zovu blagoslovom za ljude koji će posuditi novac tako lako i na taj način pogurati kupovinu potrošnih dobara, bez obzira koliko zarađivali. Neki drugi bi to mogli nazvati “prokletstvom” i korijenom svega što je loše u Americi. Onoga da miloni ljudi žive iznad svojih mogućnosti, daveći se u dugovima i bankrotu, zaboravljajući šta znači štednja, a sve u korist momentalnog zadovoljstva – pisao je portal Creditcards 15. septembra 2008.
Zanimljiv je to datum 15. septembar. Na taj dan, koji bankarski sektor slavi kao dan kada je 1958. obični čovjek dobio u ruke kreditnu karticu, 2008. je propala banka Lehman Brothers i povukla za sobom u finansijski ambis i Ameriku i cijeli svijet. Cinici su kasnije govorili da bi “Lehman Brothers kredit dao i orangutanu.” I zaista, statistike kažu da jedno američko domaćinstvo u toku jednog mjeseca putem pošte dobiva šest ponuda za kreditne kartice. Stižu čak i ponude i na ime kućnih ljubimaca i tek rođene djece. Dovoljno je potpisati i kartica s desecima hiljada dolara koje čekaju da ih potrođite je vaša. Uživanje će biti kratko.
– Ono što rade Wall Street i firme koje izdaju kreditne kartice ne razlikuje se mnogo od onog što rade gangsteri. Ponašaju se kao ajkule sa svojim kreditima. Iako bankari ne nose trodijelna odijela i ne lome ljudima koljena kada ne plate, oni još uništavaju ljudima živote – kaže Bernie Sanders, jedan od kandidata Demokrata za američkog predsjednika.
Ni Republikanci ne ostaju dužni. Oni tvrde da je za kreditni krah iz 2008. i sveopću zaduženost kriva Clintonova vlada (1993-2001), koja je ljudima omogućila da se zadužuju preko svake mjere i da žive iznad vlastitih mogućnosti.
Frank X. McNamara, founder of Diners Club, at the 21 Club, New York City, March 30, 1951. Photo by Roy Stevens for Time Magazine.
Smiling woman paying for coffee by credit card
Kartično ropstvo
Dok se američke Demokrate i Republikanci svađaju ko je kriv jer njihova srednja klasa kreditnim karticama kupuje namirnice i plaća račune za komunalije, obično ljudi širom svijeta olako padaju u dužničko ropstvo, zapravo neku vrstu “kartičnog ropstva”. Dug po karticama je gotovo nemoguće otplatiti. Kamate su velike, banke zaračunavaju razne naknade za sve i svašta, a ljudi vole trošiti. Tako je u Americi, tako je i u BiH.
– To je najgora opcija koju sebi čovjek može da priušti. Nikome ne bih preporučila da ih koristi. Kada jednom uđete u dug po njima, makar dug bio i mali, recimo 300 KM, duga se jednostavno ne možete riješiti – kaže M.K (56), penzionerka iz Sarajeva, inače “vlasnica” dviju kreditnih kartica.
Bila je sretna kada je 2000. godine, u vrijeme ekonomskog procvata, dobila kreditnu karticu. Uz pomoć nje je kupila namještaj, frižider, televizor, računar… Uz stabilan, dobro plaćen posao u perspektivnoj državnoj firmi, činilo se da otplate rata ovakvog kredita neće biti problem. Sve dok njena firma nije upala u probleme, a nekadašnja plata od 1.500 KM svela se na minimalac, a na kraju nije bilo ni tog minimalca. Firma je otišla u stečaj, ali su dugovi ostali.
– Sve se može podnijeti, ali kamate na kredite putem kreditnih kartica su nemilosrdne. Gule vam kožu s leđa – kaže ova žena, koja svoju gotovo cijelu minimalnu penziju daje za otplatu starih kredita.
Njen slučaj nije usamljen i ovakvih je slučajeva mnogo širom svijeta. Ljudi se zadužuju ili iz neznanja ili iz puke potrebe da prežive od prvog do prvog. Puko preživljavanje na kreditnim karticama, uz stalni rast duga, najgore je što vam se u životu može desiti, uz dijagnozu da ste dobili rak.
– Pretpostavimo da klijent kupi robu u vrijednosti 3000 KM kreditnom karticom koja zaračunava mjesečnu kamatu od 1,25 procenata. Razdoblje otplate i ukupna kamatna plaćanja će ovisiti o mjesečnim plaćanjima. Ako se plaća 150 KM mjesečno, bit će potrebna 23 mjeseca da se otplati i ukupna kamata će iznositi 450 KM. Plaćanjem 350 KM mjesečno bit će potrebno samo devet mjeseci i ukupna kamata će iznositi 150 KM (jednu trećinu). Ako naš klijent odluči da plati minimum (često određen kao pet posto ukupnog duga), otplata će biti veoma dugačka i kamatni troškovi vrlo visoki. Klijenti trebaju biti svjesni ovih ukupnih troškova (dug + kamatna plaćanja) prije kupovine, ako se otplata neće realizirati unutar nekoliko mjeseci. Plaćanje kamate tokom dugačkog razdoblja može znatno podići troškove kupovine – stoji dobronamjerno upozorenje na web portalu (CBBiH.ba) Centralne banke BiH.
Banke, naravno, imaju svoj dio krivice kada je riječ o “kartičnom ropstvu”, no možda i veću krivicu imaju oni koji se zadužuju na ovaj, izuzetno skup način. Svi bi željeli i dobar auto i putovati na lijepa mjesta i ručati u restoranima i nositi cipele koje su u trendu, u džepu imati iPhone… Sve to košta. Košta i novca i kamata, ali i zdravlja i mirnog sna. Kreditne kartice mogu biti i naši veliki prijatelji u teškim momentima, ali mogu biti i demon koji će nas proganjati cijelog života. Oprezno s njima.
Koliko sve to košta?
Suze Orman, velika američka zvijezda kada su biznis mediji u pitanju, dala je možda najbolji primjer koliko, zapravo, košta kreditna kartica. Ona daje primjer duga po kreditnoj kartici od 8.000 dolara. Uz kamatu od 18 posto i dva posto mjesečne obaveze prema banci, dug ćete vratiti za 44 godine, uz 22.000 dolara kamata i troškova. Dug od 8.000 na kraju postaje dug od 30.000.
Kartični socijalizam
Jugoslavenski socijalistički društveni sistem, gledajući iz današnje perspektive, imao je dobrih momenata, ali je bio u konstantnim finansijskim dubiozama, stalno tragajući za izvorima strane valute koja je za “jugoslavenski put u socijalizam” značila spas. Spas je pronađen u dolasku što većeg broja stranih turista s kojima su stizale i željene devize. Tako su 1969. u Zagrebu uvedene i prve kreditne kartice, a njihova upotreba porasla je nakon Olimpijskih igara u Sarajevu 1984., kada je instaliran i prvi bankomat u SFRJ. Jugoslavija je bila jedina socijalistička zemlja koja ja imala kreditne kartice u upotrebi.
Obama i kartica
Problema s kreditnim karticama nisu pošteđeni ni najmoćniji ljudi svijeta. Kada je u oktobru 2011. Barack Obama pozvao goste iz UN-a na jednu ugodnu večeru u restoran, bio je neugodno iznenađen kada su mu saopćili da je njegova kartica odbijena.
– Srećom, Michele ja imala svoje kartice – rekao je kasnije Obama, ponudivši objašnjenje da je njegova banka kreditnu karticu deaktivirala, jer je nije dugo koristio.