Mahala je duša bosanskog društva. Kakva je mahala, takav nam je sistem. Kao komediografkinja, producentica i kompletna autorica mogu biti itekako zadovoljna prijemom mojih komedija. Moja porodica je malobrojna i strpljiva, naučena na životne nedaće i ni od čega nismo nikad pravili dramu. Uživam u samoći. Ne trebam stalno biti okružena ljudima, pa čak i najvoljenijima, da bih bila sretna
Razgovarala: Selma Hodo-Petrović/ Foto: Peđa Kazazović
Nakon izolacije uzrokovane pandemijom Covida književnica i umjetnica Indira Kučuk Sorguč je ponovo s ekipom, koju čine Aldin Tucić i Negra Čičić, počela nastupati sa svojom predstavom „Ja Bosanac“. Publika ih je u Bužimu, Tuzli i Kladnju dočekala raširenih ruku i nasmijanih lica. S Indirom smo razgovarali o izdavaštvu u BiH, novoj knjizi, ali i novoj predstavi.
-Neizmjerno sam se radovala kontaktu s publikom koja u meni budi najpozitivnije vibracije. Ja sam umjetnica po svom čuvstvu, jer iz cijelog svoga bića čujem damare emocija koji u meni kucaju kao sahat-kula i katedrala istovremeno i lupkaju ujednačeno kao crvena zvona, odvodeći me glasom mujezina na stazu srca. Falila mi je ta ljubav, povezanost i iskra prijateljstva koja se rađa između nas, ona je jednostavno izvan svega materijalnog, prirodna i duševna. Igrali smo nakon skoro dvije godine našega vrlog i simpatičnog „Bosanca“ – našega mezimca u Bužimu, Tuzli i Kladnju, gdje su nas dočekali raširenih ruku i nasmijanih lica. Da, vratili smo se tamo gdje pripadamo – na daske koje život znače, ali nadasve vratili smo se sebi, zahvalni što nas ljudi nisu zaboravili.
Dok živim životom neću taj osjećaj prihvatanja potisnuti, kao ni misao o iskrenim dušama koji su me istakli kao personu njima bitnu, zaslužnu za trenutke radosti, razbibrige i vedrine, ali i spoznaje o onome ko smo.
Nekako smo vas navikli s predstavom „Ja, mahaluša“. Vremena su se promijenila. Kako danas izgleda mahala? Koliko se ona promijenila? Da, danas pišete ovo djelo, koliko bi se ono razlikovalo?
-Vremena se mijenjaju i ljudi se mijenjaju u takvim vremenima, ali najteže je promijeniti loše navike i razbiti predrasude. Mi danas ne živimo neko naše bolje „ja“, nego živimo neki „bolji život“ u smislu ćara i uhara. Ali samo u materijalnom smislu, jer se teško odlučujemo da uhajrimo nešto nematerijalno, od čega nemamo koristi. I mahala danas živi kao sav drugi svijet, valja komšiji pokazati novu mečku, bogatu trpezu, hodnje po dunjaluku, hibridnu sreću iza čijeg se osmijeha krije ona famozna globalna deviza „uzmi sve sad i odmah“. Mahala je duša bosanskog društva. Kakva je mahala, takav nam je sistem. Mahala sada blista izvana, nove kućerine, garaže, auta, sve je to zadnji krik tehnike, ali zakorovila nam duša. Što bi rek’o naš narod: Okolo kolajli, unutra belajli. Ne samo da su se moralna pravila promijenila ili olabavila do nepristojnosti, nego malo brate ima rahatluka. A nekad – i to ne tako davno, radost se krila u sitnicama. Kad te komšinica zovne u kuću da ogriješ promrzle ruke, kad ti mimikom zaišareti da razumije tegobu koju prolaziš, kad te Bog dragi pomiluje ako kao dijete možeš biti u istoj sobi s odraslima, kad ti nije bilo zor zorile da odletiš i po tri puta u granap starijoj osobi… Te neke male, a velike stvari na kojima počiva ljudskost. A o šalama da ne govorim! Toliko je izvornog humora baš izviralo u mahalama od kojeg smo svi satkani i koji kola našim krvotokom. Pa nismo mi Bosanci mahalci tek onako prozvani najduhovitijim narodom na Balkanu!
Da, promijenila se mahala, kao sve što se mijenja i nikoga za to ne treba kriviti sve dok se idalje kroz nju pjevuši, stane u ćoše pa razmjeni koja s komšijom, napravi zajednička fešta, a ponekad neko i oplete bez žuči i belaja.
Da danas pišem „Mahalušu“ pisala bih opet na osnovu istinitih priča, samo sad novijih, jer su moje priče zasnovane na realnom životu. Nikad nisam gajila iluziju o našim ljudima, pisala sam onako kako su te priče došle do mene ili kako sam ja te svoje junake u određenim situacijama vidjela. Moj književni i pozorišni uspjeh leži na – istini. Ne podilazim nikome u životu, pa ni mojoj mahali.
Postoji li taj sarajevski mahalski duh i danas?
-Da, postoji. Ja sam još živa. Prva sam ( a možda i jedina – ne tvrdim sa sigurnošću) žena komediografkinja na ovim prostorima, a i u svijetu nas nema na prste obje ruke izbrojat.
Sarajevski humor istinski počiva na humoru mahale. Gdje god se nalazite u starom jezgru Sarajeva, u užegradskim ili padinskim mahalama, taj mahalski duh je izražen kroz jezičke kalambure, šatro govor i komične upadice, s blagim poštapalicama. Tu mahalci i čaršijaneri smišljaju spačke, provale i nezgodne podvale, od kojih se ne može pobjeći. A i sam žargon s tom kulturom šale, prešao je u nova naselja jer su ih mahalci koji su dobili stanove prenijeli i u haustore, pa je tako haustorski humor također mahalski. Štoćereč, sarajevski humor je proistekao iz mahale. Vidi se to po reprodukciji duha kroz knjige, filmove, predstave, serije, viceve… Šta je Sidran nego mahalac?! Šta je „Sjećaš li se Doli Bel“ nego tipični film o slojevitom životu mangupčića iz mahale, a stavio je bh. kinematografiju na svjetsku filmsku mapu! Mahalski duh živi najviše u jeziku i humoru, a uz hranu, adete kulturnog stanovanja i ukupnog življenja, taj bi duh bio neuništiv. Danas je, nažalost, dosta razoren ali se ne da uništiti unatoč pritiscima papanluka, urbanluka, politikanstva, praznoglavstva, nestručnosti, imitiranja i sl.
Koliko je teško nasmijati ljude, stvarati, pogotovo komedije, u ovim vremenima? Je li ponekad teško naći inspiraciju?
-Uspjeh šale, rekao je Freud, leži u uhu onoga koji je čuje, nikad ne jeziku onog koji je kaže. Mogu ja pisati same briljaže od komedija, bisere i lucidne dosjetke, ako moja šala ne dopire do uha publike i ne pomjeri njeno bilo, ona ne vrijedi. Dobra komedija živi dobar život što duže traje bilo u kojem mediju ( knjiga, scena, TV, film, online). Ja mogu kao komediografkinja, producentica i kompletna autorica biti itekako zadovoljna prijemom mojih komedija. Mi smo samo s „Mahalušom“ ušli u srca publike širom Planete, a onda i sa prvim „Mahalcem“ koji je bio toliko originalan i prepoznat od publike da je glumac isp’o crni mahalac i stavio šapu na moje djelo ne bi li se okoristio. A tek „Bosanac“ – u tu hit-komediju stala je čitava jedna mikro-historija bh. mentaliteta.
Inspiracija je u onome ko piše. Da nemate takav ironičan, komičan, parodičan, sarkastičan, satiričan – jednostavno, smiješan pogled na svijet, ne bi vam pomoglo da oko vas sve sami „čapeci“, „nušići“ i „montipajtonovci“ hodaju i daju vam vodu okađenu smijehom preko mašica! Ništa i niko ti ne može pomoći. Mi sad dobro vidimo da to što smo duhovita sredina ne znači ništa jer ne proizvodimo/ekraniziramo naš humor. I ovo što imamo samo su persiflaže i loše kopije „nadrealista“, „nju primitivsa“ i „audicije“ koje je neko proglasio „genijalnim“ i svi se „lože“ samo na to. Kao da su se mumificirali i multiplicirali pa se više od njih ne može vidjeti onaj pravi autentični sarajevski humor koji je životan, svakodnevan i vispren.
Početkom godine ste izdali knjigu „Zapisi iz izolacije“, šta nam možete reći o ovom djelu? Kakve su reakcije publike?
-Knjiga je to mojih sabranih kolumni iz „Azre“ nastalih u vrijeme „izolacije“ od korona-virusa. Pisala sam ono što mi je u tom momentu bilo začudno, neobilno i pomalo shizofreno oko tog novog fenomena koji nas je uveo u neku novu realnost. Odmah sam u nazvala taj virus „belaj-bajom“ i „šejtan-bubom“ nastojeći opisati što se ljudi ponašaju kao sumanuti i šta sve čine da simuliraju normalan život. Dolazile su do mene takve nevjerovatne a totalno istinite priče o ljudima koji su, što bi mi rekli, izašli iz svoje sure, a ja sam ih samo zapisala. Knjiga je odlično prihvaćena, premda nisam održala nijednu promociju i nema je na rafama knjižara. Izdavač sam sama i ne da mi se sklapati ugovore s nekoliko knjižara koje više vole rance, školski pribor, tašne i pernice u izglozima nego knjigu. Nemam ja za to ni vremena a ni kuveta koji čuvam za pisanje.
Koliko vam je pomoglo to što ste redovna kolumnistica Azre da izdate ovu knjigu?
-Biti redovna kolumnistica dugi niz godina jednog prepoznatljivog bh. medijskog brenda govori mnogo i o meni i o magazinu „Azra“. Mi smo pupčanom vrpcom povezani. Moj je prodor u svijet opće popularnosti krenuo sa kolumnom u „Azri“ i odveo me u neku novu sferu kojom se dotad nisam bavila kao publicistkinja i urednica kulture. Vidjevši da se kolumne naprosto „gutaju“, odlučila sam da ih stavim u neke druge forme, ukoričim, oslikam i ozvučim i tako su me ljudi na ulici počeli prepoznavati i tako sam otkrila da ih mogu i nasmijati opisujući na duhovit način naše male slabosti i anomalije.
Koliko je danas teško izdati knjigu u našoj zemlji, prodati je? U jednom intervjuu ste rekli da iako ste najprodavaniji autor u našoj zemlji, danas je gotovo nemoguće naći vaše stare knjige u prodaji, zbog čega je to tako?
-I meni je nemoguće naći sve moje Mahaluše“ jer je, nažalost, moj izdavač „Šahinpašić“ propao, nestao i nije se javio. Kako je propao i zašto ne znam, ali znam da su s njim i propale u zemlju ( ili stoje negdje u nekom prašnjavim magacinu) moje knjige – barem ono što je ostalo, ako je, i što me je sljedovalo. Naravno, na pozive niko već godinama ne odgovara. Ni ja nemam svojih knjiga, ali ću nastojati da ih sama objavim ponovo, mada ne vidim od toga nikakvu osim sentimentalnu vrijednost i možda neku bibliotečku korisnost za korisnike njihovih usluga. S druge strane, ovo malo izdavača koji grcaju, toliko su razdjeljeni u svom sitnošićardžijstvu da bi najviše voljeli da im autori sve poplaćaju i na kraju i sami sebi autorski honorar isplate, a da im izdavači koji su se pretvorili u štampare, samo odštampaju knjigu i Bog te veselio. A kamoli da autori pride organiziraju promocije u BiH, da ne spominjem promociju i prodaju u susjednim zemljama, to je misaona imenica. I umjesto da se „otimaju“ o mene, kao visokotiražnog autora koji je eto ostao bez svog izdavača, ja moram sama da skupljam pare, pišem projekte, pravdam sredstva ministarstvima i prodajem sama svoju knjigu. Sve knjižare i svi izdavači znaju da je knjiga izašla, ali me niko nije nazvao i zatražio da je prodaje.
Kad ste već kod tih onemogućavanja u radu, sigurno vam nije bilo jednostavno samoj napraviti ovaj veliki uspjeh? Punili ste sportske hale, radili umjetničke izložbe za pamćenje, monografije i kratke filmove, objavili više od 500 kolumni, stručne članke iz historije i kulture, najseriozniji ste kritičar/ka današnjice. Koliko je bilo neprilika i podmetanja na tom putu?
-Bilo je sličnih situacija dosta jer su kod nas ovi tzv. kulturni krugovi nemilosrdni prema pojedincu koji s njima ne pije kafu, ne traži ništa i izričito svojim radom i životnim credom pokazuje da slijedi samo svoj put. Radi javnosti, moram istaći još par nekorektnosti i nepravdi: Već godinama Zeničko pozorište koje organizira Festival bh. drame gdje isključivo trebaju nastupati teatri koji igraju predsave po domaćem tekstu, ne žele doći i pogledati moje predstave. Vjerovatno ih „uvaženi“ selektori smatraju „populističkim“ i „jeftinim“ jer ta fama kruži iz tih zavidnih kuloara, a da pritom ni selektor ni direktor nisu pogledali u sali ni „Mahalušu“, ni „Mahalca“ a ni „Bosanca“. Sad su uveli da predstavu gledaju „online“ kao da su pali s Marsa, jer nema šansa da se živa umjetnost dočara na plastičan način.Vjerovatno im smeta jer sam pisala kritike njihovih predstava i objavila knjigu „Carski rez“ pa koriste priliku da ignoriranjem liše Festival jedne veoma obrazovane ali „mahalske komediografkinje“. Od početka me ignoriraju jer se eto ja bavim „lahkim komedijama bez umjetničke vrijednosti“ koje pritom niko od njih ne smije pogledati jer bi shvatili koliko glumac izgara na sceni dočaravajući jedan kompleksan dramski tekst o bh. mentalitetu i identitetu, i koliko publika pritome uživa. Na istom fonu se ponaša i velebajni direktor Kamernog teatra 55 Emir Hadžihafizbegović koji mi je najprije obećao da će Kamerni stati iza mog novog projekta i predložio da se zove „Mahaluša 2“, da bi nam poslije povisio najamninu kao da smo BH Telecom a ne malo udruženje slobodnih umjetnika, koje je Kamernom u samo pet godina izvođenja stavilo na račun plaćajući salu i njihovu tehniku oko 85 hiljada KM! Kad smo trebali tamo igrati „Mahalca“ on je predložio da igramo inkognito (!), da nas nema na repertoaru i na najavama, ali da uredno plaćamo salu i tehniku u iznosu cijele rasprodane dvorane. Ni on nije pogledao predstavu. Ali je zato Gospodin Glumac pokojni Dragan Jovičić došao na „Mahalušu“, čestitao glumcima i meni, i kad je vidio kvalitet izvedbe i publiku koja se „bije“ za karte, spustio cijenu zakupa i pozvao nas da igramo kad hoćemo jer je obaveza javnih ustanova da podrži talenat i rad i onih umjtnika izvan njihovog ansambla. Znate, nekome javno dobro služi kao privatna prćija. I taj neko misli da je Gospodar tuđeg dobra. I on to i jeste zato nam je ovako jalovo na svakom planu, jer je takvima politika najbolji drug..
Kako ste Vi i Vaša porodica podnijeli sav ovaj haos koji nas je pogodio zahvaljujući pandemiji? Kako su sve ove mjere podnijeli samostalni umjetnici?
-Moja porodica je malobrojna i strpljiva, naučena na životne nedaće i ni od čega nismo nikad pravili dramu. Ja sam odgojena da me dugo ne drži ni radost ni žalost. Imam utemeljenje u životnom iskustvu i vjerujem u kismet, kao i većina Bosanaca, pa me služila sve vrijeme korone dobra volja, pozitivan i otkrivalački duh, ali sam postavila svoja pravila kojih sam se striktno držala. Evo samo jednog: ne gledati TV i ne čitati vijesti.
A za samostalne umjetnike u egzistencijalnom smislu ovo je bio kraj svijeta. Moji glumci Aldin Tucić i Negra Čičić, koji su primjer talenta, rada, upornosti i morala, nisu imali ni za kifle. Pokušavala sam na sve načine, kao i oni sami, da im se pomogne – njima, i svim samostalnim umjetnicima da prežive i da dobiju elana da rade. Međutim, naša je država kao i u svemu drugom, zakazala. Dok su Hrvatska i Srbija davale subvencije i veoma lijepu novčanu pomoć slobodnim umjetnicima, naši su uveli komplicirane kao Arijadnina nit duge procedure za odzive na javne pozive za projekte koje treba realizirati i opravdati. Usred korone realizirati projekte?! Nonsens. A još veći nonsens su uhljebljene kolege koji šute na tu nepravdu i nehumanost i jedu budžet u koji poreze sipaju isti ti slobodni i nezaposleni umjetnici, a mnogi bogme nisu zaslužili ni socijalnu pomoć a kamoli plaću. Da ne govorim o „intelektualni gromadama“ pogotovo ovim iz dramske umjetnosti koji prosipaju šuplje „antifašističke“ priče o pravdi i politiziraju a nisu u stanju osuditi nepravdu u svojoj branši.
Vaša knjiga „Priča o ljudima i ljudima“, nagrađena je na konkursu Fondacija za izdavaštvo FBiH, koliko Vam je to vratilo nadu? Koliko općenito nagrade znače umjetnicima?
-Nisam nešto nagrađivana da mogu pričati o važnosti nagrada. Možda je moj problem u odgoju. Niti skačem od radosti kad dobijem nagradu niti osjećam prazninu ako neko nije zamijetio moj trud, rad i nazovi umiješnost. Svikla sam i na to da spadam u red onih koje ti kulturtregeri ne vide ili neće da vide, ili ne vole, pa se ne obazirem. Zato sam bila iznenađena kad sam vidjela svoje ime među nagrađenim Fondacije za izdavaštvo za najbolja nova djela domaćih autora. Otkrila sam svu blagodat te nagrade jer mi je knjiga izašla a da nisam uložila ni marke, kao ni vremena za osmišljavanje dizajna, promocije, marketinga i slično. I uz sve sam prvi put kako treba plaćena za svoj autorski rukopis. Mogu reći da sam se osjećala bez tereta. Znate ono kad otplatite stan i izvadite ZK, a ono tamo stoji „bez tereta“. Konačno libero!
Trenutno radite na novoj predstavi „A onda je nešto puklo“. Šta nam možete reći o ovoj predstavi?
– „ A onda je nešto puklo“ je scenska parodija na Sarajevski atentat. Taj je kobni događaj 1914. odredio sudbine mnogih, ali je zauvijek ostao referentna tačka u knjizi naših života. Da nije završio smrtnim ishodom više aktera, možda bi, zbog razvoja situacije i bizarne rekonstrukcije događaja, ovo bila komedija koju bi na veliko platno postavio maestro Charlie Chaplin. Nije Chaplin, nije ni film, ali jeste filmska poetika na „daskama koje život znače“ koju sam napisala iz vizure 13 likova – od kojih su neki postojali, a neki ne.
Predstava govori o Sarajevskom atentatu, kako ste ovaj događaj uspjeli, iz jedne historijske drame, presvući u komediju?
-Nigdje se u dramskom tekstu ne spominje Sarajevski atentat, ali svaki znak i simbol upućuje na njega. Ja sam se u životu najviše nasmijala parodijama na historijske događaje. I sama sam historičarka po zvanju i znam dobro koliko se historija igra sa životima običnih smrtnika, a koliko je nezasita u slavljenju „velikih ličnosti“. Zato sam još kad sam radila scenarij za „Noć mahalanja“ prije sedam godina u prepunoj dvorani Skenderija izvrnula ruglu to veličanje jednog atentatora i jedne „korona“ glave. U ovoj satiričnoj komediji, koja je sjajan materijal za TV seriju, prepliću se sudbine 13 likova koji su svi čuli „da je nešto puklo, a niko ustvari nije ništa vidio osim samoga sebe i svoje lične priče. Tu su akteri Atentata samo skice – a sarajevska čaršija je glavni lik. Mislim da će likovi poput Hate, Popa Makarija, Hodže Mehage, Albanca Tačnog, Morica Trofača, Crne Hulje, Đoke Reketa, Jože Kite i neizbježne Šerife, u fantastičnoj interpretaciji Aldina Tucića, uz klavir, glas i glumačku darovitost naše Negre Čičić, iznova nasmijati publiku i pokazati im da svaki događaj ima dvije strane (onu tamnu i onu svjetlu). A ja se vodim onom montipajtonovskom „Always looking the bright side of life“. Pozvani smo u Zagreb na Festival cabareta „Gumbekovi dani“ u maju i istinski se radujemo. Tamo smo dobrodošli već deset godina i bez problema smo na repertoaru KD Histriona.
Važite za jednu od najnjegovanijih bh. žena, možete li našim čitateljkama otkriti svoje beauty rutine?
-Hvala vam na komplimentu jer „biti njegovan“ znači raditi na tome da budete uredni i pažljivi prema sebi. To podrazumjeva rad, a ja vjerujem da se mnogo radom postiže, a da se opet sve postiže osmijehom i radom. Nema tu neke tajne: maslinovo ulje za lice navečer, što više čokolade i adrenalina da se obaveze mogu trčeći završavati, i mnogo smijeha. I nikome se potpuno ne predati, pa ni svom tijelu. Nek nauči da nema, pa kad ima nek se obraduje i prištedi opet za vrijeme kada nema. Ne dajem ni tijelu ni licu ničega mnogo.
Ni pomada ni ulja ni vode ni sunca. Sve umjereno. Ali duši dajem što mogu više knjiga, filmova, prijateljevanja, emocija, lijepih uspomena i naravno duhovnih besjeda i zikra.
Kako se opuštate kad uhvatite vrijeme za sebe? Imate li neku guilty pleasure seriju, film kojem se uvijek vraćate?
-Uživam u samoći. Ne trebam stalno biti okružena ljudima, pa čak i najvoljenijima, da bih bila sretna. Otkrivam se tako, želim da Nastojim da prihvatim što sam i da razumijem šta je najbolje za mene. Osamim se u omiljenom kafiću i plovim nekim svojim dimenzijama. Uvijek se vraćam filmovima Petera Weira, Quentina Tarantina, Gorana Paskaljevića, serijama „Kamiondžije“, „Crna guja“, „Alo, alo“… Čitam Čehova jer kad izgovaraš njegove rečenice pokazuješ svoje pravo lice. Nedavno sam pogledala japanski film inspiriran Čehovom „Drive my car“ koji me ostavio bez riječi, i koji bi se mogao okititi i Oscarom.
U kojim situacijama kažete sami sebi – život je lijep?
– Kad uključim mozak i izlogiciram kako život brzo prolazi.