Svi bismo mi u životu svašta promijenili, iskoristili bismo šanse koje smo propustili, ispravili greške koje smo napravili, bolje bismo odreagovali tamo gdje smo krivo reagovali, bili bismo hrabriji tamo gdje smo ispali kukavice, eskivirali bismo situacije u kojima smo se glupo junačili. Iz likova ne treba izlaziti, samo ih sve treba pohraniti u sebe, svaki od njih nas čini bogatijim, osjećajnijim, širim, da nam neko novo saznanje, smanji nam sujetu i utiša ego
Glumac Izudin Bajrović rođen je Pljevljima, no svoj život nakon završetka Akademije scenskih umjetnosti 1987. godine nastavlja u Sarajevu. Iste godine postao je član Drame Narodnog pozorišta Sarajevo i od tada uzlaznom putanjom počinje graditi svoju karijeru. Odigrao je veliki broj uloga u bh. pozorištima, ali i u onim u našem regionu. Njegovo glumačko umijeće gledalo se i širom Evrope, kako u predstavama, tako i u filmovima: “Remake”, “Gori vatra”, “Kod amidže Idriza”, “Živi i mrtvi”, “The Warriors”, “Halimin put”, “Ničija zemlja”, “Kuda ideš, Aida”, “Deset u pola”.
Trenutno ga bh. publika može gledati u seriji “Pevačica”, u kojoj Bajrović glumi Crnog maga. O ovoj ulozi, kinematografiji u bh. društvu, radu u ratnom Sarajevu i o tome kako se osjeća što će uskoro postati djed, razgovarali smo u ovom intervjuu.
U seriji „Pjevačica“ igrate Crnog maga. Seriju trenutno emitira TV Pink BH i reakcije su veoma dobre. Kako ste Vi doživjeli tu ulogu i seriju uopće?
– Serija “Pevačica” je snimana prvog pandemijskog ljeta, kada smo se svi još jako plašili kontakta, blizine, velikih okupljanja, a nas stotinu na setu. Valjda sam tad i razbio strah od Covida. Nisam znao da se sada prikazuje. Već je to stara priča, jer sam nakon “Pevačice” snimio mnogo drugih stvari, ali znam da mi je bilo drago kada su mi ponudili ulogu Crnog maga, jer je lik nosio u sebi natprirodne sposobnosti, što reče jedan moj prijatelj “riječ je o čistom zlu” i glumački mi je to bilo izazovno. I inače, to je serija koja se bavi “onostranim”, magijom, estradom, pohlepom, ali istovremeno nam i govori da se u životu sve vraća, dobro dobrim, zlo zlim.
Zbog čega ste prihvatili ulogu u ovoj seriji, šta Vas je to privuklo?
– Osim što mi je glumački bilo izazovno, želio sam i da razbijem depresiju kojom nas je pandemija okovala, i to mi i jeste bio prvi veći projekt u toj godini, nakon lock downa i svega i vrlo me je rasteretio. Kad sam prvi dan došao na snimanje, djevojka iz ekipe mi je izmjerila temperaturu i pobjegla od mene, jer sam imao iznad 37, a , ustvari, bio sam tek izišao iz kombija u kom je bilo 50 stepeni pa se i ja bio ugrijao. Kad smo ponovili, mjerenje bilo je uredu.
Postoji li neka uloga koju nikada ne biste prihvatili? Koliko danas glumci u našoj zemlji uopće mogu sebi priuštiti da odbiju ulogu?
– Nikad ne reci nikad. Nisam u situaciji, a ni u godinama da moram po svaku cijenu raditi i prihvatiti sve. Srećom, uglavnom mi se nude zanimljive uloge, nekad manje, nekad veće, ali zanimljive, izazovne. Kod nas glumci i nisu baš u prilici da mogu birati, malo se radi i uglavnom se život svodi na čekanje i sreću kada se ukaže prilika.
Kako komentirate stanje bh. kinematografije?
– Evo da ne komentarišem ja, nego da citiram kolege iz našeg regiona. Kada im se ja požalim kako se u BiH snima jako malo, oni mi, otprilike, kažu ovo: “Da, ali vi kad snimite to bude boom”. To je naša situacija, premalo i dobro, trebalo bi biti dovoljno i dobro. Da ne griješim dušu, ova godina je nešto bolja, jer je uložen neki novac i već je snimljeno nekoliko serija, više je ljudi angažovano i odmah je sve bolje.
Čini se da se u zemljama našeg regiona mnogo više snima, a mnogo su angažirani i naši glumci. Budući da ste imali priliku glumiti i u hrvatskim i srbijanskim serijama, možete li povući paralelu između naše i njihove kinematografije?
– Da, više se snima oko nas nego kod nas. U Srbiji pogotovo, u Hrvatskoj također, ali mi smo i iza drugih država nastalih iz bivše države. Problem je, naravno, isti kao i u svim drugim stvarima, u uređenju države. Mi nemamo jednu državnu strategiju koja bi podrazumijevala i kulturu, nego imamo tri strategije koje su u sukobu. Mi ne živimo u državi nego u plemenski uređenom rezervatu i sve dok je tako, a dugo će biti tako, ne možemo se nadati boljem.
Na vašem Facebook profilu često komunicirate sa svojim pratiteljima. Nerijetko ispričate i neke lijepe i manje lijepe detalje iz svog života. Često se sjetite i opsade našeg glavnog grada. Vi ste radili cijelog rata. Možete li se prisjetiti tog vremena i reći nam kakvi su to bili dani?
– Našao sam da je to zgodan način za prevazilaženje PTSP-a, stavite to na papir, odnosno na tastaturu, izgovorite glasno i izbacite iz sebe. Neki mi to zamjeraju, neki traže još takvih pričica, ukusi su razni, ali ne razmišljam mnogo o tome. Ako bih se sad počeo prisjećati tog vremena, trebalo bi mnogo i vremena i prostora, ali ukratko, bilo je to vrijeme stradanja i prkosa.
S kojim kolegama ste najradije provodili vrijeme tada, a s kojim sada? Koliko se to sve do danas promijenilo?
– Mnogo kolega s kojima sam tada provodio vrijeme više nisu među živima. Osjećam potrebu da ih spomenem poimenice, jer kod nas je kultura sjećanja, pogotovo prema pojedincu, gotovo nikakva: Uroš Kravljača, Feđa Đedović, Vlado Jokanović, Sejo Bejtović, Žan Marolt, Mišo Mrvaljević, Dragan Jovičić, Ines Fančović, Nada Đurevska, Zoran Bečić. Neki smo još živi. Sad je manje druženja.
Vaši opisi ovog perioda su veoma živopisni. Jeste li planirali možda nekada napisati knjigu o ratnim dešavanjima u Sarajevu s aspekta jednog glumca i umjetnika?
– Da sam trebao postati književnik, ne bih čekao šezdesetu. Sada previše ljudi koji nisu pisci ni po vokaciji ni po talentu piše knjige. Previše knjiga, previše diploma, a premalo istinskih pisaca i znalaca.
Prvak ste Narodnog pozorišta. Također smo vas gledali u mnogim serijama, ali i nagrađivanim filmovima. Koja forma glume Vam je najdraža? Pozorište, film ili serije? Zbog čega?
– Lijepo je sve to što ste spomenuli, sve forme, nekad vas više preokupira nešto, nekad nešto drugo, glumac mora da cijeni svoj posao i da se daje bezrezervno gdje god je u prilici da radi i da cijeni i posao i priliku. Koliko se vi posvetite, toliko će vam se i vratiti. Najgore je kad nema ništa, jedino je to loše. Ljepota ovog posla je da ga možete raditi sve dok imate snage da dišete.
Postoji li nešto u Vašoj karijeri i životu što biste, da možete vratiti vrijeme, možda promijenili?
– A to je naknadna pamet. Svi bismo mi svašta promijenili, iskoristili bismo šanse koje smo propustili, ispravili greške koje smo napravili, bolje bismo odreagovali tamo gdje smo krivo reagovali, bili bismo hrabriji tamo gdje smo ispali kukavice, eskivirali bismo situacije u kojima smo se glupo junačili, pomnije bismo razmislili o nekim odlukama koje smo ishitreno donijeli, svašta bismo mi promijenili. Ali, pošto nas određuje naš karakter, a karakter se ne mijenja, onda bi, vjerovatno, sve opet bilo isto i kad bismo se mogli vratiti. Usput, ne želim da se vraćam.
Vaš sin Dino krenuo je vašim stopama. Kako ste reagirali kada Vam je saopćio da se želi baviti glumom? Jeste li bili uplašeni, ponosni, sretni?
– Bio sam uplašen, da, jako. Znao sam u šta ulazi. A sad sam sretan, nije se odlučio za vezanje za neku stranku koja će ga uhljebiti, nije se odlučio da postane kriminalac, diler, nije se odlučio da bude uvlakač, ni siledžija, nego se odlučio za duži i teži put, put na koji su ga odveli srce i talent. Ja mu samo mogu poželjeti sreću na tom putu.
Koliko mu pomažete kada je riječ o glumi? Dolazi li po Vaš savjet kada ima neke nedoumice?
– Pita me ponekad za mišljenje, ali sam poprilično škrt u savjetima i sugestijama. Tvoje je ono što sam pronađeš, jedino valjano iskustvo je lično. Moje je da ga ohrabrim, a njegovo je da traži sebe. I dobro mu ide.
Šta kažu Vaši prijatelji, rodbina, poznanici? Ko je najbolji glumac u kući Bajrovića?
– Radili smo Dino i ja skupa njegovu diplomsku predstavu, i to onda kad je sve bilo zatvoreno zbog Covida. Žao mi je sto je tu predstavu vidjela samo nastavnička komisija, jer je bilo zabranjeno da prisustvuje publika. Sjećam se kako sam ga, kao partner, gledao kako igra i kako sam mislio da je divan, osjećajan, tankoćutan. Ne osjećam to prečesto kod partnera. Valjda je on najbolji glumac u Bajrovića.
I u filmu “Kuda ideš, Aida”, glumili ste sa svojim sinom Dinom. Kako je stati rame uz rame sa sinom na filmskom platnu? Je li Vam bilo lakše utjeloviti lik? I kako inače izlazite iz likova koji nose tako tešku priču?
– Plašili smo se i on i ja tog susreta. Nismo o tome govorili, ali znam da smo strahovali. A onda se to poslije prvog snimljenog kadra pretvorilo u nešto prelijepo. Trebala je samo ta ljubav koju inače imamo jedan za drugog i ništa više. Iz likova ne treba izlaziti, samo ih sve treba pohraniti u sebe, svaki od njih nas čini bogatijim, osjećajnijim, širim, da nam neko novo saznanje, smanji nam sujetu i utiša ego. Ja sada teško shvatam ljude, a ogromna je većina onih koji su čitav život samo “JA” i koji ne vide ništa dalje od tog JA, jer ja sam i ja i svi ti likovi koje nosim u sebi i sve te sudbine koje su sada zajedničke i njima i meni. Ne govorim o podvojenoj ličnosti, nije patologija, ali kroz ovih mnogo godina igranja tuđih sudbina ja sam prestao biti samo ja, odnosno ne prihvatam da je svijet samo ono kako ga ja vidim i da jedino ja znam istinu.
Nedavno ste na svom profilu objelodanili da je Vaša kćerka Hana trudna, te da ćete uskoro postati djed. S kojim ste osjećanjima primili ovu vijest i veseli li Vas nova titula koju ćete uskoro dobiti?
– Jako me veseli. Raznježuje me. Hana je moja ljubav i sretan sam što će nam donijeti novu ljubav. Hvala Bogu na tome.
Rođeni ste u Pljevljima, no od studentskih dana živite u Sarajevu. Idete li često u svoje rodno mjesto i nedostaje li Vam ono ponekad?
– U posljednje vrijeme ne idem onoliko često koliko bih trebao ići. Promijenilo se to mjesto, naravno, kao i sva mjesta. Ali, majka i sestra su mi tamo i to me i dalje veže za Pljevlja. I uspomene, naravno.
Kako provodite slobodno vrijeme, kada su snimanja završena i kada imate svojih “pet minuta” za relaksaciju i odmor?
– Nisam baš ljubitelj slobodnog vremena. Više volim kad sam “zauzet”. Ali, i slobodno vrijeme može imati neke čari. Sad razmišljam da nađem nekih desetak-petnaest dana i krenem na neki put bez jasnog odredišta, više onako kako mi dođe.
Koji su Vam planovi za naredni period?
– Ova godina je baš poslovno intenzivna i zahvalan sam za to. U Sarajevu smo snimili serije “Kotlina” i “Burek sa sirom” i prije nekoliko dana film Une Gunjak. U Crnoj Gori sam snimao ulogu u filmu “Sirin”, Senada Šahmanovića. U Beogradu seriju “Pad”, prema knjizi Žarka Lauševića. Trenutno u Beogradu snimam seriju “Nemirni” i uskoro “Južni vetar”. Na jesen je planiran film, srpsko- hrvatska produkcija reditelja Nikole Ležaića. Također, i mala uloga u jednoj turskoj seriji, ali me interesuje kako to izgleda tamo, jer u Turskoj je to postala ogromna industrija. Samo Bože zdravlja.