Kolumna: Moja učiteljica

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Ako ste imali tu sreću da dobijete pravog učitelja kroz školu i život, vi niste nikako mogli propasti ma kakav učenik bili. Znanje je dar, ali još je veći dar zaljubiti nekoga u znanje. To rade pravi učitelji i profesori. Oni nisu zaljubljeni u svoje znanje nego drugog njime nesebično daruju

 

Znanje je dar. A znati prenijeti znanje je tek poseban dar. A znati prenijeti znanje s lakoćom je dar nad darovima. To ne može svaki znalac. To mogu samo rijetki, jednostavni, divni učitelji koji su mjera ljudskosti i učenosti. Uvijek ih je bilo malo, pa se ne zna ko je više sretan, škola i sredina koja ih ima ili njihovi učenici i najbliži srodnici.

Svi smo mi prošli kroz škole i imamo intenzivna sjećanja na naše najgore i najbolje učitelje. Oni srednjaci se baš i nisu nešto posebno utisnuli u naša prsa. Ovi najgori jesu, jer su nas mučili i nanosili bol, a ovi najbolji jer su nam donosili nauku uz neku neopisivu prirodnost. I sve što smo naučili, naučili smo od njih, s razumijevanjem i pažnjom. A pošto ih je takvih bilo malo, tako je i naše znanje malo, skromno i polovično. Jer, nazor ne može ni baklava i halva na usta, a kamoli pametna riječ.

Sigurna sam da se prvi učitelj, ma kakav bio, ureže djeci u najdublje pamćenje i iz njega nikad ne izlazi. I kad nakupite godina kao vjeverica žireva pred zimu, vi se bez nekog posebnog razloga prisjetite svoga prvog učitelja. Ako je bio pravi, i znao bez strogosti i frustracija prenijeti ona elementarna znanja đacima-prvacima, ostaje u vašem sjećanju kao sjetna uspomena koju biste voljeli češće vidjeti na javi.

I ja se sjećam svoga prvoga učitelja, onog iz školskog sistema, kojega nisam birala, nego je nekim Božijim proviđenjem izabrao mene i nas 33-oje u razredu Osnovne škole „Ilija Grbić“, koja je mijenjala još dva puta ime, jednom u socijalizmu na „Moris Moco Salom“, a drugi put sada u demokratiji, kada se zove „Edhem Mulabdić“. Sve su to bile ličnosti koje su živjeli ideale i neko mačem, a neko perom, borili se za društvo pravde, kulture i znanja.

Moj učitelj je bila, ustvari, moja učiteljica Ankica Knežević, lijepa crnokosa prefinjena dama kratke valovite kose i prodornih očiju boje borovine, podsjećala me na Elizabet Tejlor iz onog kultnog filma „Mačka na usijanom limenom krovu“. Otmjena i dostojanstvena, naizgled suzdržana u komunikaciji, ali toliko posvećena svom pozivu da je izgledalo nama djeci da na ovom svijetu postojimo samo mi i ona, naša Učiteljica. I da je vanjski svijet privid, a tih nekoliko sati s njom pravi život.

Kada bi ona ušla u razred s dnevnikom pod miškom, ta crvena glomazna knjižurina nas nije mogla odvojiti od nje, njenog strastvenog objašnjavanja množenja, prirodnih pojava, algoritama, Zmajevih pjesmica, čitanja, pa čak i provjeravanja znanja. Znala je ona, a tad je bila izuzetno mlada, da ja svako od nas svoj svijet i prilazila mu kao Malom princu/princezi, vodeći računa da svi shvate i usvoje gradivo.

I nije joj bilo teško ponavljati niti ostajati nakon škole s onima kojima se gradivo činilo preteško i strpljivo voditi vodu na svoj mlin. Kako je samo u tome uspjevala! Uz obrazovanje dobili smo i odgoj, a sve to vrijeme gledali i upijali humanizam na djelu.

Nikada neću zaboraviti da sam željela, iskreno dječije, da mi nešto promakne na času, pa da ostanem još sa svojom učiteljicom. Da mi ona kaže svojim baršunastim sopranom: „Indira, ponovi tablicu množenja“. Ili: “Ostani da mi pomogneš da napravimo školski pano za Dan mladosti“.

Mislim da sam od nje dobila i prvi poticaj za pisanje i cjeloživotno učenje. Moja učiteljica Ankica je osjećala svojom nadnarovnom intuicijom u kom pravcu nas treba usmjeravati i nepogrešivo je znala ocijeniti predispozicije svojih đaka.

Ona je znala darovati znanje. A to je tek dar! Potaknuti svakog od nas da pronađe svoje interesovanje, pokazati da škola itekako može predstavljati radost, i uvjeriti nas da će onaj dan kada napiše na tabli Školski rad (jedan dan na latinici, drugi na ćirilici), nama zaista otpočeti radosni dan.

Treba znati s lakoćom darovati znanje. A moja učiteljica Ankica je to znala. Imala mjeru u svemu, donosila dobro raspoloženje, sve nas osovila na noge, čuvala naše male tajne i slabosti, sokolila i ispratila nas sa suzom u oku i suncem na licu u neko naše sutra.

I danas je sa mnom. Toliko me je toga naučila. Koliko je samo brige i ljubavi pokazivala, i kako su samo te razredne radosti i nestašluci, te proslave novih godina i drugih praznika, ti izleti i veliki odmori i ta sretna koračanja do škole u ulici Derviša Numića, a sada Za beglukom, neshvatljivo brzo prošli kao što neuhvatljivo prolazi svaka ljepota i bezbrižnost, a mi se ponašamo kao da nikad prestat neće. Sad, poslije toliko decenija, znam da neće. Jer lijepo se usidri u brod koji se zove duša i plovi bez prepreka velikim prostranstvima tvoga krvotoka, za šta je itekako zaslužan tvoj prvi pravi učitelj.

Ima mnogo onih koji nisu bili moje sreće. Ima onih koji nikada nisu osjetili tu čar darivanja, jer su za učitelje imali one koji ne znaju darovati znanje. Koji gnjave, koji se trude da budu nerazumljivi, koji su postali učitelji jer hoće da šefuju nad malim bistrim glavicama, da im nehotično ili namjerno zagorčaju život i omrznu školu. Ima onih koji ponižavaju okolinu i frustriraju najviše sebe jer ne znaju prenijeti znanje. Koji obore cijeli razred na popravni, ili od 30 đaka samo troma da prolaznu! I do koga je onda?! Do učitelja, naravno.

Ako te dijete razumije, uspio si.

Ako te dijete ne razumije, propao si. Ali nije isključeno da bi i dijete s tobom takvim kao učiteljem moglo propasti.

Đaci moje učiteljice nisu propali.

Takva je bila moja učiteljica Ankica!

Neka nam još dugo živi.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti