Mnogo je bosanskohercegovačkih žena koje su ostavile traga u književnoj historiji Bosne i Hercegovine, ali je vrlo malo zabilježenih podataka o njima, a ako su i spomenute, to je vrlo šturo. Razlog je općepoznat, patrijarhalno društvo u kojem su žene na ovim prostorima vijekovima bile potiskivane u drugi plan pa su se, da ne bi imale problema, i same sklanjale „u ćošak“. Svoje umijeće uglavnom su ispoljavale u svoja četiri zida, ali bilo je i onih hrabrijih, mada veoma rijetkih, koje su se usudile izaći iz ta četiri zida. Jedna od takvih bila je Habiba Stočević Rizvanbegović, čije se ime i danas spominje, iako je preminula prije 132 godine, u novembru 1890., u Istanbulu, gdje je i sahranjena. Živjela je kratko, samo 45 godina, ali je ostala upamćena, ne samo po hrabrosti da piše u vrijeme kada je ženama bilo kakva naobrazba bila smatrana neprimjerenom i čak zabranjivana, nego i po talentu koji je i danas vidljiv iz njenih prekrasnih stihova. Nažalost, danas je sačuvana samo jedna njena pjesma.
Habiba je rođena u Stocu 1845. godine, a bila je kćerka čuvenog Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića, koji je upravljao Stolačkom kapetanijom od 1813. do 1833. godine, kada ga je sultan Mahmud II proglasio hercegovačkim vezirom. Ali-paša je do smrti, 1951., gotovo samostalno upravljao Hercegovinom, koja je od 14. januara 1833. izdvojena iz Bosanskog ejaleta i postala Hercegovački pašaluk. Historija ga pamti kao velikog reformatora i graditelja hercegovačkih monumentalnih zdanja, od kojih je i danas impozantna njegova – Ali-pašina džamija i rezidencija na Buni. Međutim, njegova harizma i uspjeh nisu bili po volji tadašnjem sultanovom seraskeru (glavnom komandantu vojske) Omer-paši Latasu, koji ga je 1851. pritvorio u Jajačku tvrđavu te naredio njegovo ubistvo.
Prognanstvo iz Stoca
Nakon pogibije oca Habiba s porodicom biva prognana iz Stoca i odlazi u Sarajevo, a potom seli u Istanbul, gdje završava školovanje i uči orijentalne jezike, te uporedo piše pjesme na turskom, postavši pjesnikinja divanske književnosti. To je bio takozvani divanski period u književnosti, koji je trajao od osnivanja Bosanskog sandžaka u Rumelijskom ejaletu skoro do kraja devetnaestog vijeka, a predstavljalo ga je gotovo dvije stotine pjesnika. Riječ divan potječe iz perzijskog jezika i znači skup, pa su pjesnici tog perioda pisali divane – zbirke pjesama prožetih islamskim duhom i pisanih na orijentalnim jezicima: arapskom, perzijskom ili turskom.
Habiba je bila jedina bosanskohercegovačka divanska pjesnikinja, odnosno jedina bh. žena o kojoj postoji pisani trag da je pisala divane, i to pjesme o ljubavi po ugledu na svoje savremenike u Turskoj. Poznati bosanskohercegovački pisci Safvet-beg Bašagić, u svojoj disertaciji „Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti“, i Mehmed Handžić, u djelu „Književni rad bosanskohercegovačkih muslimana“, navode da se Habiba iz Istanbula preselila u Konju, gdje je stupila u mevlevijski derviški red.
Živjela samo 45 godina
Iako je, prema nekim istraživanjima, Habiba Stočević Rizvanbegović napisala cjelovit „Divan“, nažalost, danas je sačuvana samo jedna njena pjesma, koja pjeva o ljubavi, čežnji, patnji i nesretnom životu pjesnikinje.
Kad od tvoga oštroga pogleda
ima rana nasred džigerica,
ne streljaj više! Već je dosta, dragi,
i treptanja gustih trepavica.
Moj dragane, sad ti pogled pjani
oko drugih djevojaka bludi;
K’o sablja je tvoj otkaz ljubavi
nanovo mi povrijedi grudi.
Nerazumnoj, neznanoj, nesvjesnoj,
protivnici ti si drug postao,
a meni si otkazao ljubav;
gdje je riječ što si je zadao?
Nevjerniče, zalud je od tebe
očekivat djela milostiva;
od iskona ne imadeš vjere,
nevjernikom svijet te naziva.
O Habiba, spasit se je teško
od ljubavnih neprebolnih jada;
kao ni ti, mnoga nesrećnica
pustoj sreći nikad se ne nada.
Sarajevska ulica nazvana po Habibi
Fondacije “Cure” je u martu 2014. godine predstavila “Žensku mapu” sarajevskih ulica, u kojoj se navodi „da od 1037 ulica u današnjem Sarajevu, samo je 15 žena u njegovoj historiji ‘zaslužilo’ nositi imena gradskih ulica“.
Među njih 15 je i Habiba Stočević Rizvanbegović, a ulica koja nosi njeno ime nalazi se u sarajevskom naselju Dobrinja.