Nezasiti Meho

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Meho je izrasto do dva metra i bio suh ko pritka. Hodo je izbečenih očiju ko da mu u susret leti cijeli osinjak. Tek kad bi se dočepo slasne janjetine, oči bi se skupile, a on bi poprimio ljudski izraz. Taj je mogo cijelo janje pojest za dva sata. Ni gram mesa se na njega nikad nije zalijepio, a opet su ga zvali Troguzan

Meho je radio ko konobar u čuvenim sarajevskim kafanima, od Sameka gdje je Tin Ujević u svoj vakat odsjedo, preko Triglava do Dubravke, starog hotela Zagreb i ilidžanskih restorana.

Vrlo je bio vrijedan, spretan, visok dva i cenat, a tanak ko grisini. Gazde tih razvikanih kafana kod kojih je Meho radio okupljale su se u Keju kod Zagorice, tu im je bilo plaho lijepo. Meho je otišo od njih i zaposlio se u Keju. Gazde su ga hvalili na sva usta, i dok im je donosio mezu i piće, znali bi ga priupitat:

  • Meho, bogati, što ti ode od nas?!
  • Dobro sam te plaćo. Nikad ti bakšiš tražio nisam. Imo si bakšiš ko tri plate – javio se gazda Braco.

A on bi uvijek davao jedan čudan odgovor na koji su svi ostajali otvorenih usta: – Nije vam bila dobra janjetina!

I odlazio bi za svojim poslom, služit goste. Ovi bi počeli da raspravljaju šta mu znači to janjetina, ali nisu mogli odgonetnut pa su krenuli u dubinsko istraživanje.

Neko im je reko da su  dvojica gazda, jedan iz Hrasnice, a drugi s Ilidže, išli s Mehom u vojsku. Ne časeći časa zovnuše ih na akšamluk s namjerom da ih dobro propitaju, ali ne u radnji gdje je radio Meho nego kod nekog drugog. I tako se uz iće i piće dotaknu zadate teme, a Mito s Ilidže gurnu Šemsu iz Hrasnice:

– Sjećaš se ti Mehe i njegovih suhomesnatih kofera?!

  • Aupfff, kako se neću sjetit, dragi Mito, pa on nam je bio glavni izvor zarade u mornarici – Šemso je unjko kroz nos otpuhujući s onim „aupf“.

Kad je došlo piće, Mito se otvorio:

– Meho ti je odmah pokazo u mornarici da ima nadnaravne sposobnosti.

Ovi su se zagledali s upitnikom iznad glave.

  • Ima li to neke veze s tim što ga zovu Troguzan? – ubaci se gazda Ike.
  • Šutite da čujemo čovjeka – neko dobaci.
  • Mi smo služili mornaricu iza rata u gladno doba kad se nije imalo šta jest. I ono što smo jeli na brodu ili u kasarni na kopnu bilo je slabašno i minimalno. Meho je sa sobom donio dva velkačka kofera. Brzo smo otkrili da je tu nakamaro suđuke i suhog mesa. Pošto smo iz istih krajeva, brzo smo se zbližili i upitali ga: Šta će ti to Meho? Pokvarit će se meso, ne može dugo stajat u koferu, a oduzet će ga čim vide. On nam je odgovorio da mu to može biti svega 4-5 dana dok se ne snađe.
  • Brat bratu, bilo je tu 15 kila suhog mesa – nastavi Mito.
  • Aupffff, svojim smo očima gledali da je za pet dana pojeo sve – ubacio se Šemso.
  • Otišli smo kod kapetana i saopštili mu šta se događa na šta je naredio da mu dovedu Mehu Troguzana. Zaprijetio mu je da ne smije pred vojskom pokazivat glad i da mu moraju ta tri obroka biti dovoljna. Jedino mu je obećao da će mu na brod poslati doktora iz komande Lora u Splitu da ga pregleda.
  • I tako malo-malo Meho padne u nesvijest. Sanjo je na javi janjetinu: „Janjetine, dajte mi janjetine, crknut ću od gladi.“

Gledali smo ga nemoćno, sve dok se ovaj Šemso „Aupf“ nije dosjetio:

– Što mi ne bismo otišli u grad gdje ima te janjetine i kladili se s njima u… Onda se okrenuo Mehi i pito ga: – Kolko ti možeš pojest janjetine odjednom?

– Meni je kos poslom pojest 7-8 kila pečenog mesa. To ti je Šemso čitavo janje.

I onda Šemso nastavi razrađivat pakleni plan:

– Šta kažete odemo u neki restoran gdje se nudi janjeće pečenje i opkladimo se za dobru svotu da imamo čovjeka koji može pojest čitavo janje. Meho pojede janje, a mi zaradimo dobrih para.

Tako smo vrlo brzo ušli u „biznis“. Samo je bio problem što smo u roku od 5-6 mjeseci obišli sve restorane i kafane u Splitu i okolici, sve krčme po selima i zaseocima gdje se služila janjetina. Nismo se logično mogli vraćat na isto mjesto, sve dok Šemso, umna glava iz Hrasnice, nije opet nešto ubitačno smislio.

– Auupf, reko sam: Mito, hajmo do kapetana da mu sve ovo ispričamo, da i njega uvalimo u tal. Nek nas on voza širom rivijere onim džipom što nam ga je američka vojska poklonila. Neće mu puhat ispod samara, pristat će. Svima će biti dobro. A Meho će se sit najest.

  • Pa popuši li priču kapetan?! – upita gazda Salko.
  • Nije u početku povjerovo – nastavlja Mito, ali kad smo mu rekli da ćemo platit i njemu piće i janjetinu da se sam uvjeri, jašta neg je pristo.

Ne znajući odveo nas je u kafanu u kojoj smo bili prije pola godine. Čim smo se pojavili na vratima, gazda Duje je počeo da kukumavči: – Ne uvodite mi u krčmu tu alu nezasitu, tu neman strašnu, taj može izisti što ja u svojem dugom životu nikad nisam vidija.

Kapetanu je sve bilo jasno. Tako smo naredne tri godine živjeli ko carevi obilazeći uzduž i poprijeko Dalmaciju, naročito Dalmatinsko zaleđe, gdje je bilo najviše janjetine. A bogme smo se znali obrest i po otocima, jer smo bili mornarica. Mehi je plaho pasala paška janjetina.

  • Ma šta nam kažeš!!!
  • Eto to vam je to – završi Mito potegnuvši štamplić.
  • Pa dobro, fino je to sve, ali što je nama govorio: Ne valja vam janjetina.
  • Evo vam odgovora: Puno ste prodavali, a njega nije imalo šta zapast. Moro je sigurno kradomice u kuhinji da jede ostatke.
  • Pa jel se otkrilo kad je taj splitski doktor dolazio šta mu je? – upita gazda Ike.

Šemso je zaviko opet: – Aupf, imo je metilja!

  • Šta pričaš, Šemso, kakav metilj, kod tebe sve metilj. Ustanovljeno je da ima abnormalno jaku kiselinu. Onu što sve topi. Njemu si mogo dat i givikte i lim i pleh i željezo, on bi sve to svario, ne bi reko ni potamo se.
  • A bil mogo on sad pojest janje? – ufrštuljiše gazde priču i već svariše nastavak.
  • Naravno da može. Vidite da je ko štanga, znači da još ima kiselinu.

Dogovore se da pozovu na akšamluk nekolko gazda kod kojih Meho nije radio pa da Mehu počaste janjetom, a da ove uzmu na opkladi. Maksus su kod Hajdera poručili dva janjeta, jedno za Mehu, a drugo za njih. Nazvaše Mehu, a on im odgovori:

– Može, samo da znate nisam ja nekadašnji, mogu pojest janje, ali trideset posto od opklade je moje, dosta su me ovi u mornarici uzimali.

  • Tako i bi. Naočigled svih, Meho je siječeno janje pojeo za nepuna dva i po sata uz tri kile hljeba i koju pivu, dok su ovi koji su znali za to ko fol glumili iznenađenje. A ovi koji su bili pozvani da zijane, komentarisali: – Oooo, jel moguće da jedna ovakva pritka može pojest cijelo janje…

I tako je Meho Troguzan do kraja života uzimo gidu od sarajevskih gazda koji su napokon otkrili pravo značenje nadimka. Nije Meho Troguzan zato što je mogo jest za tri čovjeka nego zato što se ne bi niko na njega kladio da su ga prozvali Meho Kiselina.

 

 

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti