Foto: Almin Zrno
Novi film Aide Begić „Balada“, kandidat Bosne i Hercegovine u kategoriji za najbolji strani dugometražni film za nominaciju za nagradu Oscar, Američke akademije, počeo se prikazivati u kinima širom Bosne i Hercegovine.
– Ono što uvijek željno očekujemo jeste da film počne živjeti svoj život. Upravo ovo je taj trenutak, kada film dolazi u kina, trenutak kada svoj rad dijelimo s publikom. „Balada“ je film kakav sam oduvijek željela napraviti. Drugačiji je od mojih prethodnih radova, ima mnogo humora, veseo je, nosi sa sobom mnogo radosti. Počinje pitanjem šta je sloboda, a završava pitanjem šta je umjetnost – izjavila je Begić.
Bh. rediteljica iza sebe ima brojne uspjehe, a za magazin “Azra” govorila je o svojim očekivanjima kada je riječ o Oscaru, snimanju “Balade“, timskom radu, stanju bh. kinematografije te položaju žena i izloženosti nasilju u porodici u našoj zemlji.
Film „Balada“ počeo se prikazivati u bh. kinima. Kakav osjećaj je to za Vas, da li je to kruna rada?
– Naravno. Proces nastajanja jednog filma je dugotrajan. U slučaju „Balade“, trajao je od 2014. godine, tako da je divan osjećaj dočekati trenutak kada svoj film možemo podijeliti s publikom.
Može li se reći da je ovo Vaš prvi film kojem tematika nije rat?
– Da. Prvi put sam se bavila temom koja ni na jedan način ne referira na rat, niti na posljedice rata. Osjetila sam da je vrijeme za takvu jednu priču.
„Baladu“ ste radili prema motivima „Hasanaginice“. Koliko ste uspjeli spojiti realno i poetično?
– Život nikada nije samo crn ili samo bijel. Uvijek postoje slojevi, suprotstavljena osjećanja, aspekti svake osobe, pa i situacija kroz koje ta osoba prolazi. U Baladi sam željela pronaći poetično u surovom, mistično u svakodnevnom.
Kako ste gradili likove u ovoj priči?
– Likove uvijek gradim naslanjajući se na osobe koje poznajem, a onda život i puninu tih likova donesu glumci koji ih igraju. U „Baladi“ je glumačka podjela izvrsna, od Marije Pikić, Jasne Žalice, Lane Stanišić, Slavena Vidaka, Enesa Kozličića, Davora Golubovića, Amara Čustovića, Milana Tocinovskog, pa do fantastičnih naturščika. Svi su oni kreirali kompleksne, duhovite i veoma životne likove s kojima se ljudi mogu poistovjetiti.
Kako je proteklo snimanje „Balade“, s kakvim situacijama ste se sve susretali, bilo je i Covida?
– Snimanje smo odgodili nekoliko puta iz različitih razloga, a naposljetku i zbog pandemije. Ipak smo odlučili da počnemo snimanje u novembru 2020., kada je pandemija bila u najgorem stadiju. Razboljeli smo se, prekinuli snimanje i konačno ga ipak završili do kraja te godine. Iako su okolnosti bile dramatične i neizvjesnost velika, atmosfera na setu je bila pozitivna, jer nam je set bio neka vrsta bijega iz surove stvarnosti.
Kakva je bila ekipa i koliko ste ih osluškivali i timski radili?
– Godinama radim s istim autorskim i tehničkim timom. Mi se razumijemo bez mnogo riječi. Toliko smo posla zajedno uradili, da smo sada u stadiju kada možemo sebi priuštiti da eksperimentišemo, da se igramo, da pokušamo prevazići sebe. Bez tako fantastičnog tima ne bi bilo moguće napraviti film poput „Balade“.
Koliko Vam znači nominacija za Oscara i kakva očekivanja imate?
– Ponosna sam i sretna zbog toga što baš moj film predstavlja BiH na tako prestižnom događaju. Nadam se da ćemo imati solidnu vidljivost, ali je konkurencija velika, pa mogu reći da je već sama kandidatura dovoljan razlog za zadovoljstvo.
Kako gledate na položaj bh. kinematografije, da li se situacija malo popravila?
– Situacija je bolja. Snima se više. Važno je da se pokrenula produkcija serija, jer će to omogućiti da industrija napreduje i razvija se, da odgojimo nove generacije filmadžija.
Koliko Vam znače nagrade?
– Koliko god bilo besmisleno takmičenje te vrste, jer ne možete umjetnost vrednovati na način na koji se vrednuju sportska dostignuća, nagrade mogu biti korisne, jer vas izdvajaju iz mase. To je u doba hiperprodukcije značajno.
Kakav je generalno položaj žena u Bosni i Hercegovini?
– Nismo najgore mjesto na svijetu u tome, ali se još može i mora raditi da se stvari promijene nabolje. Žene su velika snaga ovih prostora i sve svoje radove sam posvetila njima.
Koliko kao društvo moramo još raditi na zaštiti žena od nasilja? Svakodnevno se javljaju novi slučajevi, kako kod nas, tako i u našem regionu, da je žena žrtva porodičnog nasilja.
– O nasilju nad ženama i porodičnom nasilju se mora mnogo govoriti. Potrebno je promijeniti svijest ljudi i tu nepravednu postavku u kojoj je žena kriva za sve probleme koji joj se dešavaju. Razlog zbog kojeg žene rijetko prijavljuju nasilje je, između ostalog, i to što nailaze na osudu sredine. Ili su krive što im se nasilje uopće događa, ili to što su „dozvolile“ i što trpe. Malo se govori o tome da svaka osoba može biti žrtva nasilja, jer nasilnik je najčešće psihopata koji godinama priprema teren psihičkim zlostavljanjem koje eksalira u fizičko. Kada se fizičko nasilje dogodi, žena je već odavno ubijena u pojam, osjeća se bezvrijednom, krivom, pogrešnom. Iz takve pozicije joj nije jednostavno da se istrgne i prekine začarani krug nasilja. Nasilnik je kriv, nije žrtva. To je važno da se ističe i uporno ponavlja.