“Da sam ptica i da imam krila” nije bila izvorna sevdalinka, ali je, kao i mnoge druge pjesme u izvedbi Zehre Deović to postala, jer je srasla s tlom i dušom svih koji su je slušali. U njenom baršunastom glasu i hirurškoj preciznosti kojom je interpretirala sevdalinku mnogi ljubitelji lijepe pjesme uživaju i danas, nazivajući ga džennetskim.
Rođena je 9. decembra 1938. godine u Foči, u uglednoj fočanskoj porodici Halima i Abide Deović. Muzikalnost je naslijedila od majke, koja je također lijepo pjevala i koja ju je naučila njenu prvu i jednu od najdražih sevdalinki „Mlad se Jusuf oženio“. Zehrina profesionalna karijera počela je 1960. godine, dolaskom na studije u Sarajevo, gdje je položila audiciju za vokalnu solisticu Radio Sarajeva.
Kao vrhunska interpretatorica sevdalinki čarobnog glasa predstavljala je bivšu Jugoslaviju na brojnim međunarodnim festivalima s etnomuzičkim sadržajima. Bila je redovna učesnica Ilidžanskog festivala, od njegovog pokretanja 1963. godine, potom beogradskog “Sabora”, “Festivala podunavskih zemalja” u Novom Sadu. Svojom pjesmom obišla je cijeli svijet i zabilježila prestižne nastupe u mnogim zemljama: Izraelu, Azerbejdžanu, Egiptu, Australiji, Novom Zelandu, SAD-u, te gotovo svim državama Evrope. Godine 2010., u povodu obilježavanja 50. godina Zehrinog umjetničkog rada, Muzička produkcija BHRT-a objavila je trostruku CD kompilaciju Zehrinih antologijskih snimaka „Doajeni BH sevdalinke – Zehra Deović“.
U sedamdesetim godinama života, Zehra je snimila nekoliko novih pjesama u duhu sevdaha: “Mirna Bosna”, “Baščaršijske noći”, “Čekmeđa” i “Safete, Sajo”, koje je, kao i ponovo snimljenu pjesmu “Poklon Bosni”, uz još nekoliko sevdalinki, kasidu “Došla voda” i ilahiju “Kovači”, objedinila u albumu “Poklon Bosni”, koji je izdala početkom 2014. godine.
Zehra je svoj život posvetila sevdahu i sevdalinci, kako i sama kaže u stihovima pjesme „Poklon Bosni“:
Svaki dan života pjesmi ja sam dala, a sada sam pjesme sve u buket zbrala, da bih tebi Bosno u pjesmama svojim, dio svoje duše ja na poklon dala.
Poznavatelji i ljubitelji sevdaha saglasni su da je Zehra Deović bila najbolja interpretatorica sevdalinki svih vremena. Preminula je 30. oktobra 2015. godine, a osim pjesama, pamte se i njene riječi kako “pjevač ne smije da se pamti po pjesmama već isključivo po svome pjevanju”, te: “Bolje zlatan glas, nego zlatna ploča”.
Silvana Armenulić
U kanalu pored puta u mjestu Kolari kraj Smedereva, 10. oktobra 1976. godine, ležala je polomljena violina, simbolizirajući prekinutu nit života jedne od najljepših i najvećih estradnih umjetnica koje je iznjedrila naša zemlja Silvane Armenulić. „Plači sa mnom, violino, tvoj mi jecaj dušu para…“, pjevala je Silvana, a i danas, 45 godina nakon tog tragičnog događaja, violine „plaču“ za njom, svirajući tužne note njenih pjesama. Živjela je kratko, samo 37 godina, ali je ostavila ogroman i neizbrisiv trag, sjaj velike zvijezde koji neće nikada ugasnuti. Prema zvaničnom izvještaju, uzrok saobraćajne nesreće, u kojoj su, osim Silvane, poginuli njena sestra Mirjana Bajraktarević i violinist Miodrag Jašarević, bila je dijabetička koma u koju je pao Jašarević za vrijeme vožnje.
Silvana Armenulić rođena je u Gornjoj Mahali u Doboju, 18. maja 1939. godine, kao Zilha Bajraktarević, kćerka Hajrije i poslastičara Mehmeda Barjaktarevića. Bila je jedno od desetero braće i sestara. Već u osnovnoj školi nastavnici su uočili njen talent za muziku pa je počela da svira mandolinu, a ubrzo i da pjeva. Pjesma joj je bila spas i bjekstvo od teške situacije u porodici, te je sa 16 godina Zilha odselila kod tetke u Sarajevo, počevši da pjeva u kafani „Topola“ na Ilidži. Imala je sreću da je zapazi legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo. Preselila se Zilha ubrzo u Beograd i zablistala odmah nakon prvih snimljenih pjesama: „Sedam godina ljubavi“, „Majko, oprosti mi“, „Najljepša sam djevojčica bila“… A ključni moment u njenoj karijeri bila je 1968. godina, kada je snimila ploču s četiri hita: „Nad izvorom vrba se nadnijela“, „Otišo si bez pozdrava“, „Kad ja pođem niz sokak“ i „O, jeseni, jeseni“, koja je dostigla do tada nezapamćen tiraž, prodata je u više od 300.000 primjeraka.
Tada je utisnula na ploču scensko ime Silvana, koje je uzela od svoje omiljene italijanske glumice Silvane Mangano. Silvanina nestvarna ljepota i maestralne interpretacije ostavljale su bez daha sve koji bi je čuli i vidjeli pa je ubrzo počela dobijati uloge u filmovima i serijama. U tom periodu pa sve do kraja njenog života svaka pjesma koju je snimila postala je evergrin naše narodne muzike: „Šta će mi život“, „Srećo moja“, „Kišo, tiho padaj“, „Ja nemam prava nikoga da volim“, „Ostavite tugu moju“, „Grli me, ljubi me“, „Pamtiću uvijek tebe“, „Ciganine, sviraj, sviraj“, „Srce gori jer te voli“, „Rane moje“, „Sama sam“, „Ludujem za tobom“…
Tokom cijele blistave karijere Silvana je uporedo s velikim novokomponiranim hitovima pjevala i snimala sevdalinke, a često je isticala kako upravo popularne zvijezde ne smiju baciti u zaborav dobru staru narodnu pjesmu. I danas su mnogim mladim izvođačima sevdalinki uzor neprevaziđeni Silvanini snimci, njen način interpretacije i posebno čarobni glas koji svojom nježnošću miluje uši i budi najtananije emocije.
Dok je nastupala u beogradskom hotelu „Grand“, Silvana je upoznala Radmila Armenulića, koji je tada studirao pravo i bio poznati teniser, član teniske reprezentacije Jugoslavije, a potjecao je iz gospodske beogradske porodice. Među njima se rodila ljubav na prvi pogled te su se ubrzo vjenčali, 1962. godine. Prve godine braka Silvane i Radmila izgledale su kao bajka i 1964. godine dobili su kćerku kojoj su dali ime Gordana, po Radmilovoj majci. Ali, Radmilo je ubrzo dobio ponudu da igra u Njemačkoj kao profesionalni teniser, a Silvana je s kćerkom ostala u Beogradu i posvetila se karijeri. Fizička razdvojenost ubrzo je pokazala svoje posljedice pa je, prema pisanjima medija ’70-ih godina, posljednjih nekoliko godina brak s Radmilom bio u krizi, a Silvana je čak dva puta podnosila zahtjev za razvod braka, jer je, navodno, Radmilo bio u ljubavnoj vezi s glumicom i pjevačicom Mirom Pejić, s kojom se nakon Silvanine pogibije i vjenčao.
Iako je brak s Radmilom bio turbulentan, Silvana je uvijek naglašavala da se u njemu rodila njena najveća ljubav, kćerka Gordana, koja danas ima 58 godina, dva sina i profesorica je matematike u jednoj beogradskoj školi.
- Grobnica sestara Silvane i Mirjane nalazi se na Novom groblju u Beogradu, a na spomeniku se ponosno izdiže statua bijele golubice.
Beba Selimovic
Svojim radom, dostojanstvom i posebnošću, ponašanjem i odnosom prema sevdalinci Izeta Beba Selimović izazivala je divljenje i poštovanje publike, koja joj je dala nadimak „dama sevdaha“ i proglašavala je najljepšom pjevačicom koja je ikad zakoračila na estradnu scenu.
Beba je rođena 1936. godine u Bileći, ali se kao četverogodišnja djevojčica s roditeljima doselila u Sarajevo, gdje je provela cijeli život. Bila je najmlađe od petero djece, pa je nadimak Beba dobila od braće i sestara, koji su joj tako tepali. Već u osnovnoj školi počela je pjevati u Dječijem radio-horu nakon što ju je učiteljica preporučila predstavnicima Radio Sarajeva, koji su u to vrijeme po školama tragali za talentiranom djecom, a kao petnaestogodišnjakinja postala je vokalna solistica Radio Sarajeva.
Udala se veoma mlada, u 19. godini, za inžinjera Sabriju Šečića, kojeg je upoznala u Žepču dok je još bio student Građevinskog fakulteta. Sabriju su odmah privukli Bebina otmjenost, ljepota i ponašanje, pa je veza ubrzo krunisana brakom. Tada je Beba nakratko prekinula svoju karijeru i posvetila se suprugu i porodici. Nažalost, taj idilični život nije dugo potrajao. U oktobru 1971. godine Sabrija gine u saobraćajnoj nesreći. Ostavši mlada udovica, s dvojicom sinova, Senadom i Samirom, beba je veoma teško podnijela gubitak muža.
Prvi Bebin nastup poslije tragedije bio je na koncertu u beogradskom Domu sindikata. Pjevala je i plakala zajedno s publikom, koja je suosjećala s njom.
Ljubav je ponovo pronašla tek 25 godina nakon Sabrijine smrti, s drugim suprugom Dževadom Šabanagićem, čuvenim violinistom, koji je tada bio član Sarajevske filharmonije i profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu.
Koliko ju je Dževad volio, najbolje će nam dočarati njegove riječi nakon Bebine smrti, 10. marta 2020. godine:
– Moju Bebu voljet ću do kraja života. Moja duša je toliko razorena od kada je Beba otišla. Ta bol koja je tako duboka ne prolazi.
Beba je svojim ponašanjem i na sceni i u privatnom životu, gordošću, ljepotom i predivnim interpretacijama sevdalinki, koje je pjevala širom svijeta, pokazivala ponos i snagu bosanskohercegovačke žene, bila prava ambasadorica bh. tradicije i baštine.
Sevdalinkama „Kraj potoka bistre vode“, „Mene moja zaklinjala majka“, „Vezak vezla Adem kada“, „Kolika je u Prijedoru čaršija“, „Sinje more i dubine tvoje“, „Zaplakala stara majka“, kao i brojnim drugim, udahnula je posebnu dušu vrsnom, ali prepoznatljivom interpretacijom, ne odstupajući od originalne izvedbe, što je odlika samo vrhunskih sevdalija.
Ostavila je značajan broj arhivskih snimaka sevdalinki u Radio Sarajevu, ali je snimala i komponirane pjesme. Vodila je računa da aranžmani njenih pjesama imaju isključivo odlike našeg podneblja, da u njima ne bude primjesa grčke, turske, šumadijske ili makedonske tradicije. Zato su Bebine pjesme, poput „Plačem ja, plačeš ti“, „O ćuti, ćuti, sad srce moje“, „U srcu mome samo živiš ti“, „Sa tugom prolaze dani“… ušle u anale bh. narodne muzike i postale svevremenske.
Emina Zečaj
Pjevati sevdalinku u njenom izvornom obliku, autentično, bez instrumentalne pratnje, samo uz žičani instrument saz, mogu jedino interpretatori čistog glasa, perfektnih ukrasa, apsolutnog sluha i osjećaja za ritam i dikciju, a takvih je vrlo malo. Emina Zečaj je bila jedina bosanskohercegovačka interpretatorica sevdalinki koja je to hrabro i s velikim uspjehom činila.
Prema prvobitnom pravilu o pjevanju sevdalinki: „jedan glas, jedan saz“, kojeg se Emina strogo pridržavala, besprijekorno i veoma emotivno je svojim melizmatičnim glasom dočaravala „dert“, a oni koji su je slušali nisu mogli zaustaviti suze. Po tom izuzetnom daru i specifičnom pjevanju ovu neponovljivu doajenu sevdaha, koja nas je napustila 19. aprila 2020., pamtit će i diviti joj se mnoge generacije i ljubitelji sevdaha. Do zadnjeg daha pjevala je pjesme koje su je održavale vitalnom svih 89 godina života.
Hadžinica Emina odgojena je i živjela u skladu s bosanskohercegovačkom islamskom tradicijom, dajući prioritet porodici i prenoseći na svoju djecu, kćerku Jasminu i sina Senada, sve ljudske vrijednosti kojima su i nju učili njeni roditelji Melča i Avdija Ahmedhodžić.
Rođena je 17. marta 1931. godine u Sarajevu. Po završetku srednje škole, na nagovor prijateljice i pjevačice Slavke Petrovske, položila je audiciju na Radio Sarajevu, gdje je počela pjevati uz Narodni orkestar RTV Sarajevo, koji je predvodio harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo. Kako ju je krasio čist i specifičan glas, ponuđeno joj je da pjeva uz saz i takvoj interpretaciji je ostala vjerna do kraja života.
Učestvovala je na brojnim koncertima u bivšoj Jugoslaviji i inozemstvu, pobjeđivala na mnogim festivalima tradicionalnih narodnih pjesama, a nakon agresije na BiH ’92.-’95., uz sazliju Mehmeda Gribajčevića, nastupala je na festivalima etnomuzike u Ljubljani, Innsbrucku, Beču, Oslu i mnogim drugim gradovima širom svijeta, dostojanstveno predstavljajući i promovirajući svoju Bosnu i Hercegovinu i njenu kulturnu baštinu.
Osim što je maestralno interpretirala naše autohtone lirske pjesme, Emina Zečaj ih je i sakupljala, zapisujući ih, kako je sama isticala, „od starih nana u selima oko Foče i Višegrada, u Crnoj Gori, Hercegovini…“. Njen doprinos u očuvanju tog našeg narodnoga blaga je ogroman. Donosila ih je i pohranjivala u arhiv Radio Sarajeva, pa je zahvaljujući njoj više od 600 sevdalinki sačuvano od zaborava.
Brojne televizijske i radijske emisije te reportaže snimljene su o Emini, čak je i Bugarska radio-televizija snimila dokumentarni film naziva “Bosanska sevdalinka s Eminom Zečaj”, jer ih je plijenio njen glas i oduševljavala specifična interpretacija uz saz. Snimila je više stotina sevdalinki za arhiv Radio Sarajeva, objavila pet singl-ploča, četiri LP albuma i četiri CD-a. Međutim, uprkos brojnim ponudama da snima i novokomponirane narodne pjesme, koje su bile komercijalnije od sevdalinki, kao i da pjeva u nekim ugostiteljskim objektima, Emina nije odstupala od svoje tradicije, odbijajući ih sve redom, a nije bila oduševljena ni modernim načinom izvođenja sevdalinke i to je jasno stavljala do znanja.
Snimila je pjesme za filmove “Gori vatra” režisera Pjera Žalice i “Remake” režisera Dine Mustafića, za šta je dobila veliki broj priznanja i pohvala. Američki časopis „Billboard“, 2004. godine, Eminu Zečaj je nazvao “ikonom tradicionalne bosanske muzike”.