Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika svih vremena, akademik Aleksa Šantić živio je kratko, samo 56 godina. Preminuo je prije 99 godina, 2. februara 1924., usljed teške, u to vrijeme neizlječive bolesti – tuberkuloze, ali je svojim pjesmama ostavio vrijednu kulturno-historijsku baštinu budućim generacijama Bosanaca i Hercegovaca. U pjesmama se ispovijedao, opisujući intimu, usamljenost, neostvarenu ljubav, promašenost života, ali i nalazio lijek i utjehu, blažio tugu, za njega su one bile „trunak raja“ i „slatko piće“:
Šta je pjesma? – Iskra sveta,
Iz ljubavi što j’ začeta,
Da nam kratki sladi v’jek.
Šta je pjesma? – Moćna sila,
Iz milosti što s razvila,
Da nam tuzi pruža l’jek.
Šta je pjesma? – Trunak raja,
Kojim bolnik, sred očaja,
Blaži, guši teški jad.
Šta je pjesma? – Slatko piće,
Što nam slabo krjepi žiće,
Duši stvara sveti nad. (Pjesma)
Poeta s diplomom trgovca
Aleksa Šantić rođen je u Mostaru 27. maja 1868. godine, u trgovačkoj porodici, pa je logičan slijed bio da i on završi trgovačku školu, prvo u Trstu, a potom u Ljubljani. Nakon završene škole vratio se u svoj Mostar i, uprkos protivljenju porodice, posvetio se pisanju pjesama te ih objavljivao u brojnim časopisima: „Golub“, „Bosanska vila“, „Nova Zeta“, „Javor“, „Otadžbina“… U aprilu 1896. godine, zajedno s prijateljima i piscima Jovanom Dučičem i Svetozarom Ćorovićem, koji je bio i Aleksin zet, oženjen njegovom sestrom Radojkom, pokrenuo je i uređivao časopis za zabavu, pouku i književnost „Zora“.
U Prvom svjetskom ratu zatvaran je kao talac i optuživan zbog svojih patriotskih pjesama, poput: “O klasje moje”, “Hljeb”, “Moji očevi”, “Pjesma podzemna”, “Moja otadžbina”, “Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”, u kojima su jaki motivi saosjećanja s patnjom i stradanjem socijalno i nacionalno obespravljenog bosanskohercegovačkog naroda.
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poškrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda? (O klasje moje)
Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi, —
Bog je slobodu dao za čovjeka. (Mi znamo sudbu)
Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije. (Ostajte ovdje)
Sevdalinke kao inspiracija
Prva Aleksina mladalačka, ali i najveća životna ljubav bila je Anka Tomlinović, kojoj je posvetio brojne pjesme, ali njihova ljubav nije bila moguća u to vrijeme, jer mu je njegova pravoslavna porodica zabranila da se oženi djevojkom katoličke vjere. Popustio je pod pritiskom porodice i rastao se od Anke, zbog čega je kasnije mnogo žalio i bio razočaran sobom, smatravši se velikim kukavicom.
Poslije Anke Šantić je zavolio Mostarku Zorku Šola, ali ga je i ona napustila, slomivši pjesnikovo već napuklo srce i pojačavši njegovu tugu. Nesretni ljubavni život postao mu je inspiracija iz koje su se rodili najljepši stihovi njegove ljubavne poezije, a u kojoj se osjećao i veliki utjecaj sevdalinke, bosanskohercegovačke tradicionalne lirske pjesme, koju također karakterizira motiv ljubavne čežnje.
Mnogi su mislili da je Šantić bio zaljubljen i u Eminu, te da joj je posvetio jednu od svojih najljepših pjesama, međutim, tu pjesmu je napisao namjenski, po narudžbi jednog beogradskog časopisa. Kad su stihovi „Emine“ dobili i muziku, ta pjesma je postala jedna od najpjevanijih i često svrstavana u sevdalinke.
Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina. (Emina)
I druge Šantićeve pjesme, poput „Pod jorgovanom“ i „Što te nema“ pjevaju se kao sevdalinke.
Roman o pjesniku
Nesreća, samoća, bolest i tuga pratile su Šantića tokom cijeloga života, a čitajući njegove stihove osjetit ćemo svu pjesnikovu bol i patnju:
Moja noći, kada ćeš mi proći?
— Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
— Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
— Nikad!
Moje nebo, kad ćeš Mi zaplavit?
— Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
— Nikad! (Moja noći)
Dan Šantićeve sahrane opisan je u knjizi Josipa Lešića „Roman o pjesniku“, u kojoj je navedeno da su u Mostar stizale brojne delegacije iz svih krajeva Hercegovine, mnogi su pješačili i 50 kilometara da bi ispratili svog omiljenog pjesnika na vječni počinak.
– Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucvijeljene majke za izgubljenim sinom … A narod, bilo muslimani, pravoslavci ili katolici, podjednako je tugovao i oplakivao svog velikana i pjesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pjesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolasku sprovoda sa minareta Cerničke džamije toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja – napisao je Lešić.
Prema Šantićevoj biografiji snimljen je film „Moj brat Aleksa“. Njegov lik se danas nalazi na novčanici od 10 konvertibilnih maraka. Brojne škole i ulice nose njegovo ime, a podignuto mu je i nekoliko spomenika, od kojih je najpoznatiji onaj u istoimenom parku u njegovom rodnom Mostaru.
Spomen-soba „Ostavština Alekse Šantića“
U kući svoga zeta, također književnika Svetozara Ćorovića, u Mostaru, u blizini Lučkog mosta, Šantić je proveo posljednje godine života. Tu se nalazi i spomen-soba s bibliotekom u kojoj se čuvaju njegovi vrijedni rukopisi i predmeti iz privatnog života, kao i radni sto na kojem su nastajala pjesnikova djela.
