Bh. glumac Enes Salković (36) jedan je od najtraženijih i najnagrađivanijih pozorišnih glumaca u našoj zemlji. Nosilac je brojnih zapaženih uloga na daskama koje život znače, a u kojima je publici pokazao svoje glumačko umijeće.
Za sebe kaže da već pripada srednjoj generaciji glumaca, ali zato je tu jedan od najmlađih. U njegovoj dosadašnjoj karijeri stvari su se odvijale same od sebe i igrao je mnogo više nego što je planirao, a neke želje koje trenutno ima čekaju samo pravi trenutak za ostvarenje.
U veoma otvorenom razgovoru za „Azru“ otkrio je, između ostalog, koliko mu znače nagrade, kako je bilo sarađivati s legendarnom Mirjanom Karanović, šta ne bi nikada uradio zbog uloge i da li bi se volio okušati na velikom platnu.
– Dok sam bio mlađi nagrade su mi mnogo više značile nego danas. Bile su neka vrsta afirmacije i potvrda da ste na pravom putu kada je u pitanju posao kojim se bavim. Naravno da je i dan danas izuzetan osjećaj kada neko nagradi vaš trud i rad. Jedina je razlika što sam danas malo iskusniji i zreliji i imam malo drugačiji stav i mišljenje o nagradama generalno. Činjenica je da su mi u određenoj mjeri olakšale moj glumački put ali je isto tako činjenica da su došle kao plod velike žrtve i moje posvećenosti ovom pozivu. Kao i u svakom drugom poslu, ništa ne dolazi samo od sebe i ništa se ne može postići preko noći.
Glumci iz BiH veoma su angažirani u regionu, da li to govori o kvalitetu naših glumaca, ili nedostatku kulturne produkcije u našoj zemlji?
– U pitanju je i odgovor. Neupitan je kvalitet naših glumaca. Dokaz su mnogobrojne kolegice i kolege koje grade karijere van Bosne i Hercegovine. Činjenica je da smo sve traženiji na tržištu i to je nešto što daje vjetar u leđa mladim glumcima koji tek završavaju škole. Istina je i sasvim logično i prirodno da glumci odlaze iz grada u grad, iz države u državu, kreiraju i stvaraju na različitim jezicima sa različitim kolegama. To je u ovom poslu sasvim normalno.
Stanje u BiH kada je produkcija u pitanju je direktno odgovorno što mnogo veći broj glumaca ne gostuje po raznim produkcijama diljem Balkana. Neko vas negdje mora vidjeti, primjetiti. A da bi vas neko vidio, neko mora nešto da snimi, pa da vi tu igrate i onda stavri idu po defaultu. Činjenica jeste da se u zadnje vrijeme produkcija u BiH budi. Ali kasno. Nivo na kojem smo danas kasni nekih 25 godina, ali sam optimista po opredjeljenju tako da vjerujem da će doći i do mnogo veće i produkcijske a samim tim i glumačke ekspanzije. Naša je nesreća što oni koji su prije tih 25 godina imali ogroman kapital, nisu shvatali da su serije i filmovi skupe igračke i da bi se u ulaganjem u tu vrstu medija moglo izuzetno profitirati. Sa druge strane, širom BiH, nemamo problem točenja goriva. Pumpe imate na svakih sto metara.
Prošle godine ste nagrađeni u Banjoj Luci. Koliko postoje ili ne postoje granice kada je umjetnost u pitanju?
– Za mene nikada nisu ni postojale. Umjetnost i granice su poprilično nekompatibilne. Nagrađivan sam u raznim gradovima na prostoru nam bivše zemlje. U anjoj Luci sam već drugi put nagrađen. Pitanje je samo šta je vijest, da je nagrađen Enes Salković za ulogu u toj i toj predstavi ili, da je nagrađen Enes Salković u Banjoj Luci. Ne mogu utjecati na to kako će neko tumačiti neke stvari. Odgovornost je na onome ko sluša, gleda, čita… Mene što se tiče nagrađen sam na pozorišnom festivalu na kojem su učestvovale teatarske trupe iz raznih država. Itekako sam svjestan okruženja u kojem boravimo, ali moje je pravo i zadatak da pokušam mijenjati stvari u onoj mjeri u kojoj mogu na način na koji to najbolje znam. Pozorište je zadnje mjesto gdje granice imaju ikakav uticaj, a prvo koje treba započeti brisanje granica.
Dva puta ste već na pozorišnim daskama s legendarnom Mirjanom Karanović. Kako je biti rame uz rame s jednom takvom glumačkom divom?
– Iskustvo na kojem sam itekako zahvalan. Imao sam tu nevjerovatnu privilegiju i sreću da sam u pravom trenutku razvoja mene kao glumca dijelio daske s Mirom. Ona je biće koje je apsolutno posvećeno teatru. Živi teatar punim plućima i zaista mi je mnogo pomogla svojim savjetima. Mnogo toga sam naučio od nje. Sjećam se treme i ogromne odgovornosti kada sam saznao da ću s njom raditi predstavu. Nije bilo nimalo jednostavno za mene kao mladog glumca stati rame uz rame s Mirom, ali njen pristup i odnos prema meni kao prema mladom glumcu su nešto što nikada neću zaboraviti. Vjerujem da ono što se desilo dva puta, desit će se i treći. Nadam se nekom novom projektu s Mirom.
Imate li želju da se okušate na velikom platnu?
-Imao sam želju i sretan sam što mi je ispunjena. Imao sam u proteklih nekoliko mjeseci projekata na kojima sam radio i koje će uskoro ugledati svjetlo dana. A na moju veliku radost ima još nekoliko novih angažmana koje me posebno raduju. Drago mi je da sam dobio priliku da se okušam i na filmskom platnu i da će tih prilika u budućnosti biti još više.
Šta ne biste nikada uradili zbog uloge?
– Najiskrenije, ne znam. Imam neke svoje parametre u životu kojih se držim i koji su mi vodilja. Dosta toga sam radio zbog uloga, a mislio sam da nikada neću. Možda ne bih pristao na nešto za šta smatram da bi na bilo koji način narušilo moj privatni mikrokosmos. Opet kažem, ne znam. Situacija čini lopova.
Postoje li danas neke odluke koje ste donijeli u Vašoj dosadašnjoj karijeri, koje bi danas promijenili da možete?
– Ne volim se vraćati u prošlost. Sve odluke koje sam donosio u određenom trenutku mog života sa iskustvom koje sam imao djelovale su mi ispravno. Vjerovatno bih neke stvari možda učinio drugačije ali mi je besmisleno razmišljati o tome. Mislim da je najbitnije naučiti nešto iz odluka koje ste donijeli, kakve god one bile. Nije toliko teško donijeti odluku, koliko je teško živjeti sa posljedicama.
Postoji li neki Vaš glumački uzor, što regionalni, što svjetski?
– Ne mogu reći da imam uzora, zaista je veliki broj glumica i glumaca koje volim gledati i koji su mi inspiracija, kako u teatru tako i na filmu. Ne mogu izdvojiti jedno ime ni sa domaće a ni sa svjetske scene.
Kako se najbolje odmarate?
– Još jedna činjenica koja potvrđuje da više nisam mlad leži u tome da sam naučio cijeniti slobodno vrijeme. Kad je čovjek mlad, dosta toga podrazumijeva i olako shvata. Imam dvije prekrasne kćerke i svaki slobodan trenutak nastojim provesti sa njima i sa svojom suprugom. Moj posao je takav da dosta putujem i često nisam kući. Porodica je moj fundament i sve što radim, puno mi više ima smisla sada nego nekada ranije. A kada odvojim vrijeme za sebe to je najčešće sa prijateljima na snookeru ili bilijaru. To je ono što me opušte.