Divno je što su u BiH došli Jolie, Travolta, Cruz…, ali to vam je tipična priča da jedna lasta ne čini proljeće, pa tako ni imena koja su došla i snimala u Sarajevu, nisu promijenila stvari. Sistem je taj koji mijenja. Samo sistemsko djelovanje u kulturi može promijeniti stvari
Ukucate li njeno ime u najveću svjetsku bazu filmova, sajt IMDB, pronaći ćete podatak da je kao producentica i koproducentica potpisala 52 igrana dugometražna i kratka filma, studentske projekte, videoradove, kao i TV emisije. Sve navedeno je svrstava u red najzaposlenijih i najpriznatijih producentica svoje generacije u Regiji. Iza nje su ozbiljne filmske nagrade i prisustvo na vodećim filmskim festivalima u Evropi i van Starog kontinenta. Osim što je producirala sve ono što je oskarovac Danis Tanović snimao u BiH, ona jako uživa raditi i s mladim autorima.
Rukovoditeljica je SFF-ovog projekta “CineLink”, profesorica na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu (predmet produkcija), te osnivačica producentske kuće SCCA/pro.ba. S Amrom Bakšić Čamo razgovarali smo prošle sedmice u Sarajevu, neposredno prije njenog polaska na ovogodišnji Cannes Film Festival, dan poslije ugostila nas je u svom sarajevskom domu, gdje smo uradili fotografije. Dok nas radoznali pas i mačka nastoje upoznati, Amra nam uz osmijeh objašnjava da ih je udomila. Među mnoštvom knjiga u prostranom dnevnom boravku su i knjige njenog oca, poznatog bh. novinara Hamze Bakšića, kao i krimići. Davno se, kaže nam, rodila ljubav prema ovom žanru.
– Jako volim krimiće i dan-danas ih mnogo gledam i čitam, moj muž ne može da vjeruje koliko subotom i nedjeljom, u nekim danima kada se odmaram, mogu na televiziji ubistava da pogledam. Ali, to volim. Jedno vrijeme je Fox Crime bio glavni kanal na mom TV-u, sada sam više na Netflixu i online servisima – govori Amra i otkriva nam da su trenutno u toku pripreme za rad na filmu koji bi se trebao snimati krajem septembra u BiH, s mladom rediteljicom, Bosankom koja godinama živi i radi u Holandiji, Enom Serdijarević. Iza Ene su četiri izuzetno uspješna kratka filma, od kojih su dva bila prikazana i na Cannes Film Festivalu, te se stoga s nestrpljenjem očekuje i njen prvi dugometražni igrani film.
Koliko volite stati iza prvih autorskih projekata?
– Stalno radim neke prve filmove. Trenutno ih imam tri-četiri. Postoje vrlo intimni razlozi što se vežem za prve filmove; oni vam ne daju da ostarite, mislim na nekom nesvjesnom nivou, naravno, a, s druge strane, volim da probam. Nije slučajno da se produkcijska kuća u kojoj radim zove „pro.ba”, jer stvarno volim da probam.
Nedavno smo imali priliku gledati i TV premijeru filma „Smrt u Sarajevu” Danisa Tanovića. Producentica ste svih njegovih ostvarenja koje je uradio u BiH, od „Cirkus Columbie” iz 2010., do danas. Možete li se prisjetiti početaka Vaše saradnje?
– Teško mi je sjetiti se samog početka, jer je dugačka historija našeg poznanstva. Znamo se od kraja osnovne škole. U trenutku kad sam bila producentica s jednim kratkim filmom na Cannesu, Danis je imao svoj dugometražni film, koji je dobio i Oscara. Kad smo se sreli, rekao mi je: „Ti ćeš raditi moj prvi bh. film”. Pomislila sam u sebi: „Ma, da, kako da neću”. Prošlo je od tada neko vrijeme. U međuvremenu, upoznala sam se s Čedomirom Kolarom, mnogo sam radila s njim, desila se i moja saradnja s Mirom Purivatrom, odnosno Sarajevo Film Festivalom, koja traje godinama, i sve to je prethodilo i saradnji s Danisom. Dakle, teško je baš reći: „Eh, tu počinje moja saradnja s Danisom”. Nije to samo saradnja s Danisom. A saradnja s Danisom, profesionalno, privatno, teško mi je to reći. Vidite, ja ne moram biti prijatelj sa svakim čovjekom s kojim radim, postoje različiti producenti, postoje oni koji moraju imati izuzetno privatan odnos s rediteljem s kojim rade, i oni koji ne moraju. Za mene je jako važan faktor povjerenja, ne samo koliko ja vjerujem reditelju, već koliko i reditelj vjeruje meni. Naravno, koliko god da mi je laskalo što sam radila taj film u tom trenutku, bilo me je užasno i strah, da li ću uz moje iskustvo, moj način rada, moći odgovoriti na to.
I odgovorili ste?
– Očigledno da jesam, pitajte Danisa, nemojte mene (smijeh).
Čedomir Kolar je u jednom od svojih intervjua pojašnjavao posao producenta pa je kazao: Producent je trgovac koji mora biti zaljubljen u robu koju prodaje inače je niko neće kupiti. Na tom tragu Vas želim pitati koliko ste zaljubljeni u posao koji radite, pristajete li stati i iza projekta za koji znate da će biti teško zatvoriti finansijsku konstrukciju, ali da na kraju učinite sve da stvar dovedete do kraja i projektu osigurate valjanu premijeru?
– Osim iracionalnih opravdanja zašto radite neki posao, postoje sigurno i racionalna opravdanja. Spadam u privilegovane, jer radim posao koji volim, radim ga s ljudima koji su sjajni, imam priliku da preispitujem i razmišljam o svijetu u kojem živim kroz projekte koje radim, tako da mislim da spadam u sretnije u ovom društvu, upravo zbog toga čime se bavim. Vjerovatno nikada moj posao, prema svim scenarijima, ne bi završio mnogo dalje od kulture, nikad nije ni izgledalo da će završiti, tako da je ovo što radim danas samo dobra kombinacija. Nisam ja tako dobar trgovac kao Čedo, Čedo je fantastičan trgovac, on bolje zna da vjeruje, bolje zna da proda ono što radi, nego ja, a ja samo znam jako dugo i jako ustrajno da ne odustanem.
Ž5 = Zbog statusa koji svom poslu imate, osjećate li se i u jednom trenutku moćnom ženom?
-Teško. Uvijek počinjete ispočetka, vjerujte mi. I svaki neuspjeh je kao prvi i svaki uspjeh je kao prvi. Nagrade su super kad ih dobijate, isto tako neuspjesi su grozni kad se dešavaju. U Evropi je trenutno jako puno uspješnih producenata žena moje generacije. Na početku karijere, sjećam se, imala sam priliku razgovarati sa ženama koje su se osamdesetih bavile mojim poslom, njih su bile tri. Mi sada ne osjećamo da nas je malo. Pa, pogledajte bh. kinematografiju, vi, zapravo, imate omjer pola-pola uspješnih žena i uspješnih muškaraca filmskih profesionalaca.
Ali, može li se reći da je producentski posao u kome se vrte veliki novci na globalnom planu, ipak, i dalje ekskluzivno muški teren?
– Pa može, i postoje različiti razlozi zašto je to tako. Na svu sreću, bavim se umjetnošću, u smislu da su filmovi koje radim ipak autorski umjetnički filmovi. O entertainmentu, zabavnoj industriji vrlo malo znam, ne zato što ne bih željela, već jednostavno zato što kod nas nemam tu mogućnost. Ovdje se ne okreću velike pare. Ovdje vrijedite onoliko koliko vaš projekt vrijedi. I to je sreća. Mislim, ne znam kako bi bilo da moram graditi karijeru na budžetima od 50 miliona, naprimjer, sigurno bi bilo teže. Zato što su povjerenje i način na koji funkcioniše kompletna ta industrija sigurno vrlo mačo. Ali, ima uspješnih žena u ovom poslu. Ako pogedate i u Hollywoodu, sigurno ćete naći uspješnih ženskih producenata.
Na koji način bh. kinematografija danas uopće opstaje u uslovima kada se snimaju jedan ili dva fima, i kada njen budžet ne premašuje sumu od dva miliona maraka?
– Uopće nisam sigurna da ona opstaje. Vrlo često se to pitanje postavlja, te ću sebi dozvoliti da nakon ovoliko godina, koliko radim ovaj posao, budem pesimistična u smislu da kažem da je bh. kinematografija isključivo pojedinačni eksces koji je rezultat ogromne energije koju ulažu pojedinci. Nikada film ni njegova produkcija, kao ni festival, nisu bili u kulturnoj politici ove zemlje. Sve što se dešava je čisti eksces, tako da mislim da to trebamo posmatrati kao izuzetak, a ne kao pravilo.
Sjećam se sjajnih godina kad su u Sarajevo i BiH dolazili John Travolta, Angelina Jolie, Colin Farrell, Richard Gere, Orlando Bloom, hvalili su našu zemlju i njene sjajne lokacije za snimanje, a onda zatišje. Više niko ne dolazi, barem ne imena tog kalibra, već filmski profesionalci odlaze u Beograd ili Mađarsku i tamo snimaju svoje filmove, jer im tamošnje države obezbjeđuju bolje uslove za rad.
– Ja trenutno mogu dobiti posao samo zahvaljujući želji pojedinih autora da rade autentične priče. Jako puno radim servisne produkcije, one su način na koji ova filmska industrija pokušava da preživi, jer količina novca koja se nalazi u domaćoj filmskoj i TV produkciji nije dovoljna da prežive svi filmski profesionalci u BiH. Međutim, mi nismo konkurentni, Hrvatska, Srbija, Slovenija su pet puta konkurentnije od nas. Imaju povrat poreza, imaju jeftinije ekipe, uspjele su količinom proizvodnje da izgrade tehničku bazu, njihovi fondovi su mnogo otvoreniji za mnogo veće budžete, s čim ja konkuriram? S time što je Sarajevo lijepo i što je Neretva zelena. Zaista ja samo s tim konkuriram.
Možemo li, ipak, biti optimistični pa očekivati da će u nekoj skorijoj budućnosti na Sarajevski aerodrom ponovo sletjeti neki novi Travolta, Farrell, Jolie…?
– Nije važno i ako sleti. Mislim, sletjeli su dosad i divno je što su došli. I sigurno će doći opet neko na SFF, možda će se ponovo snimati neki veliki film u Sarajevu, ali dok nama to ne bude normalno, o filmskoj industriji ćemo teško pričati. To vam je tipična priča da jedna lasta ne čini proljeće, tako ni John Travolta, ni Angelina Jolie niti Penelope Cruz, koji su snimali u Sarajevu, nisu promijenili stvar, sistem je taj koji mijenja. Samo sistemsko djelovanje u kulturi može promijeniti stvari. Angelina Jolie može svjetske kamere okrenuti prema nama, ali ako sistemski ne podržimo cijelu stvar ništa od toga neće biti.
Šta bi danas rekao Vaš otac da Vas vidi kakav uspjeh ste postigli?
– Tata nije s nama malo manje od deset godina, nisam se ja mnogo promijenila od tada. Sretna sam da sam imala fantastičan odnos s oba svoja roditelja, i dan-danas imam s majkom, bili su puni podrške, ali to je bio vrlo kompleksan sistem podrške u kome se najčešće preispitivalo ono što ne valja, a podrazumijevalo ono što valja, jer oni od mene nisu ni očekivali ništa drugo nego samo najbolje. Sigurno bi mi dao neki konstruktivan savjet, moguće i iskritikovao, rekao bi mi da se nisam trebala s vama dogovoriti da razgovaramo u kafani nego u kancelariji, zato što je u kancelariji fino, tiho, što nas niko ne čuje i što se pravi razgovori vode u zatvorenom i radnom prostoru.
Mnoge generacije novinara će ga pamtiti po njegovom stilu pisanja, po sjajnim tekstovima koje je iza sebe ostavio, no, po čemu ćete ga Vi naročito pamtiti?
– Po svemu, on je jednostavno moj otac. Svako svog oca pamti na bezbroj različitih nivoa. Usvojila sam sigurno njegovu radnu etiku, moja majka je bila urednica u izdavačkoj kući, otac novinar i urednik, i ja sam se kao mala igrala tako što sam lektorisala i pisala; stavim lažne naočale, lektorišem kao mama ili sjedim za pisaćom mašinom pa se igram da pišem. Davno je tata, kad je vidio koliko radim, rekao jednu zanimljivu igru riječi, tvrdio je kako je negdje pogriješio u svom životu, jer su me on i majka naučili kako da radim, ali ne i kako da zaradim. Tako da je ostalo na tome da ja znam da radim, ali ne znam baš da zaradim (smijeh).
U vrijeme kad ćemo objaviti ovaj intervju Vi ćete već biti u Cannesu, na Festivalu. Budući da imate iskustvo sva tri najveća filmska festivala u Evropi: Cannes, Berlin i Venecija, kako biste ih ukratko opisali po značaju za posao?
– O Veneciji najmanje mogu da vam kažem, zato što sam u Veneciji najmanje puta bila. O Berlinu i Cannesu, u koje idem svake godine, mogu više da pričam. Berlin je festival na koji vas dolazi gledati prava publika, ako imate premijeru na Berlinskom filmskom festivalu pola sale zauzimaju ljudi koji su kupili kartu da vide vaš film. Oni su stanovnici, građani Berlina. To je jedno ogromno bogatstvo i stvarno vrlo specifična odlika Berlinskog festivala. Za producente Berlin je početak godine u poslovnom smislu.
Cannes sa svojom Azurnom obalom uvijek djeluje veoma glamurozno. On je najveći festival, mjesto najvećih susreta, posebno kad živite u maloj sredini, koliko god Cannes bio skup, i za naše uslove je preskup, on vam pomogne da ono u što biste trebali uložiti ogromnu količinu energije, proputovati pola Evrope ili pola svijeta, zapravo u Cannesu napravite u pet dana.
Rodili ste se na Marijin dvoru, jedno vrijeme ste živjeli na Koševskom brdu, znam da volite restoran pored Delikatesne, ali i Pod lipom…, mnogi kažu kako se Sarajevo mnogo promijenilo, osim činjenice da Vam je ovo rodni grad, šta Vam je još u Sarajevu naročito lijepo danas?
-Sa Sarajevom je sve uredu, samo mi ne valjamo. Mi smo krivi za ono što nam se dešava, nije kriv grad. Imam i dan -danas neki ritual, kad počnem da zamjeram Sarajevu probleme u kojima se nalazim, onda sjednem u auto pa odem na neko brdo da ga pogledam odozgo, i onda shvatim da je s gradom sve uredu samo da s nama ništa ne valja. On je možda mali grad, kad ga uporedite sa nekim velikim metropolama, ali je i grad dovoljan za sve. Da li se Sarajevo promijenilo? Naravno da se promijenilo, da se nije promijenilo nabolje promijenilo bi se nagore, znači, o promjeni je blentavo razgovarati. Šta smo trebali? Da ga zamrznemo u ’88.? Ali, opet, s druge strane, da li se promijenilo na bolje? Mislim, jesu, sigurno neke stvari, ali vrlo malo nažalost. Neodgovorni smo kako prema sadašnjosti i samima sebi tako i prema budućnosti.
Mnogo sarađujete sa suprugom Igorom, dugogodišnjim muzičarem, kompozitorom i dizajnerom zvuka, šta je lijepo u braku kad u njemu imate partnera, prijatelja i saradnika?
– Film je vrlo specifičan posao i drugačije je ako se bavite poslom koji na neki način reflektuje vas kao ličnosti, pa onda to nije tako daleko od toga što jeste i kod kuće. Nisam ja neko drugi u „pro.bi”, neko drugi na Akademiji, neko drugo kući. Ipak sam ja ona ista osoba s istim željama, ciljevima, istim problemima, istim mahanama…
Šta bi Vam bio izazov još u poslu?
– Voljela bih jako da radim televizijske serije, tj. savremenu, modernu dramu u nastavcima. Nadam se da ću u narednim godinama imati priliku da tako nešto isproduciram.