U toj kultnoj emisiji, koja je na programu bila cijelih 18 godina, nastupala su najveća imena jugoslavenske muzike; Oliver Dragojević, Vajta, Balašević, Bora Čorba, Bajaga. Kompozicije koje su izvodila djeca pisali su i stvarali najveći pjesnici i kompozitori Jugoslavije, od Duška Trifunovića, preko Kemala Montena do Kornelija Kovača. Skoro dvadeset godina nakon što se prestao emitirati, „Muzički tobogan” i dalje ima kultni status kod generacija srednje životne dobi. Jednako slavan, vitalan i zanimljiv je i Milan Minja Subota (79), autor i voditelj „Muzičkog tobogana”. Publika ga pamti najviše upravo po ovoj voditeljskoj ulozi, koju je maestralno igrao, no karijera Minje Subote je mnogo šira i traje duže od 50 godina. Producent, kompozitor, pjevač, vrstan fotograf, TV voditelj i još mnogo toga, Minja Subota, inače rođeni Sarajlija, odličan je poznavatelj regionalne televizijske produkcije, muzike i medijske scene. Jedan od onih sagovornika s kojima ćete pričati nekoliko sati, i bit će vam malo. Muzički tobogan se prestao snimati 1998. godina, mnogi žale i danas za njim, kako on objašnjava kultni status, pitam ga?
– Mnogi danas žale za onakvim programima kakvi su bili „Nedeljni zabavnik” TVSA, ali najviše se spominje „Muzički tobogan” i nekako je on ostavio jedan dubok trag, stvorio neke mostove među generacijama. On je imao taj šarm, jer je bio svijet muzike, svijet poezije, svijet igre i svijet muzičkih takmičenja, dakle, sve ono što je plemenito i što može da oplemeni djecu, a ta takmičenja, ona su bila jedna divna zabava, kojoj su davali jedan sjajan tempo, tako da je taj program prelazio televizijski ekran, što je, kada je riječ o televizijskom programu, najveća vrijednost. Iskreno govoreći, ja sam scenarist i autor i želio sam da stvorim jedan program koji će da ima komunikaciju, koji će djeca da prihvate, ali nismo očekivali da će on kroz te godine ostaviti ovoliki trag. Mi smo zbog toga svi sretni – kaže Subota za “Azru”.
„Muzički tobogan” Vaš je zaštitni znak, no Vi ste radili još mnogo toga.
– Ne pamti se moj rad na televiziji u ranijem periodu kad sam bio mlađi, mislim mlad sam i danas (smijeh). Radio sam s ljudima koji su utemeljivači Televizija Zagreb i Ljubljana, ali sam radio velike, jako gledane zabavne programe na TV Beograd, naprimjer „Od glave do pete”, Mića Minimaks i ja, to mlađe generacije ne pamte. To je možda bio najgledaniji TV program svih vremena, jer su ulice bile prazne. Emisija „Od glave do pete” je bila prva zabavna emisija u Jugoslaviji i prvi talk show koji je emitiran direktno. Dakle, Tito i Jovanka su bili živi i Mića Minimaks, koji je nekad znao da kaže nešto što ne treba. Sve je bilo vrlo rizično i zbog te neizvjesnosti ono je imalo šarm.
Volimo uspoređivati ranija i današnje vrijeme. Ima li razlike između djece iz vremena kad ste radili Tobogan i djece danas?
– Svi znamo da su preopterećeni, previše su uz kompjuter, previše uz internet, ne druže se mnogo, ali to njima daje jednu veliku informaciju. Djeca su danas jako informisana i to jeste ta dimenzija koju imaju, a s druge strane, oni su izgubili društveni život, jer smo mi svi ušli u Evropu, a roditelji rade od devet do uvečer i djeca sjede uz računare, da ne spominjem telefone, oni su uzeli djeci sat-dva dnevno života i pažnje. To su današnja djeca, ali ono što je danas urgentno jeste da djeci moramo omogućiti da društveno žive dobro, a to je ono što smo mi nekad imali. Imali smo vanškolske aktivnosti, mi smo u školama imali sekcije, literarnu, sportsku, likovnu… Iz tih sekcija su izašla djeca koja su odabrala pravo zanimanje, iz tih sekcija su izašli veliki slikari, akademici. To bi djeci trebalo vratiti. Djeca trebaju da se bave sportom, ne samo u školi.
Rođeni ste u Sarajevu, kakvu ulogu u stvaralaštvu je imao rodni grad?
– Sarajevo je bio grad rocka, grad muzike, Sarajevo je stvorilo jedan ogroman opus pop muzike. Beograd je imao sve to, ali Sarajevo je bilo posebno. Danas djeca znaju opus cijelog “Bijelog dugmeta”, ima li stvari koju ne znaju? Znaju tu muziku zato što je to OK. Pogledajte koncert Čole, od prve do posljednje pjesme svi znaju sve. Postoji li neka Čolina pjesma koju oni ne znaju? Ne postoji. Oni znaju i pjesme grupe „Zana”, kao što je „Dodirni mi kolena”. Ja ne kažem, i danas se stvara, ali danas se snimaju singlovi, nema se para. Kaže: „Snimio sam singl”, to je priča za široku javnu raspravu. Kakav, čovječe, singl? Snimalo se nekada osam ili 12 pjesama, danas se snimaju singlovi. Drugo, koliko je od stvaralaštva pop muzike posljednjih decenija ostalo? Možemo na prste te pjesme da izbrojimo. Ali, pogledajte danas kada uključite radiostanice koje emituju muziku osamdesetih i devedesetih: “Crvena jabuka”, “Parni valjak”, da ne pričamo o Dini Merlinu… Je li ima neko koga djeca ne znaju? To je jedan interesantan pogled na stvaralaštvo pop muzike. Gdje smo danas, a gdje smo onda bili?
Sarajevo je nekada imalo i značajno muzičko stvaralaštvo za djecu.
– Sada smo na 15. Linofestu, koji organizuje gospodin Mario Pejić. Ja sam bio na prvom i kao da je bilo jučer. U Sarajevu se 15. put dešava festival muzike za djecu. Ovo je divno, 15 godina to je 15 praznika muzike, s jedne strane. S druge strane, pogledajmo odakle su ljudi ovdje. Iz svih gradova su: Zagreba, Beograda, Goražda, Mrkonjić Grada, Podgorice, iz cijele Regije su kompozitori i pjevači. Pazite, to je jedan skup stvaralaca koji se okuplja 15 godina. Ovakav festival je jedan dječiji praznik. Sarajevo je imalo jedan „Mali šlager”, to je bio odličan festival. Oni su krenuli poslije „Beogradskog proljeća”, ali Sarajevo je uvijek imalo odlične pjesme, pop muzika, ali dječija muzika. Sada ga više nema. Kada se ovako nešto održi, treba skinuti kapu.
Uspješno ste se bavili pjevanjem, ali i fotografijom. Otkud ljubav prema ovom
drugom?
– Volim fotografiju.Ona je za mene, jednostavno, nešto lijepo. Znate kako već, iz kuće to ide, od oca. Moj otac je bio sjajan inžinjer, upoznao me je s raznim stvarima, volio je muziku, ja sam zavšio elektroniku, zato što je on inžinjer. Ja i dalje tvrdim da su elektroničari jako kreativni ljudi. Odmalena me je učio raznih stvarima, naprimjer, slikanju.
Od djece koja su nastupala u „Muzičkom toboganu” mnogi su danas uspješni i poznati umjetnici i izvođači. Sarađujete li danas i s jednim od njih?
– Sarađujem s Leontinom, ona je dijete „Tobogana”, završila je i Akademiju i postala kompozitor. Iz „Tobogana” su izašli mnogi koji su sada veliki muzičari ozbiljne muzike, mnoge javne ličnosti, kompozitori, dirigenti… Dženan Lončarević, čovjek koji ima rasprodate koncerte, došao je iz „Tobogana”, gdje je svirao gitaru i pjevao „Crvenu jabuku”, našao sam snimak, ne možeš da vjeruješ. Nisam ni znao da je to bio on. Došao je jednom i kaže: „Čika Joco, ja sam učestvovao u Toboganu.” On nije samo narodnjak, on je tu negdje. Sve rasprodaje uglavnom.
Šta je za djecu značilo pojaviti su „Muzičkom Toboganu”? Jesu li imala tremu?
– Nisu imala tremu, ni slučajno. To je bila takva atmosfera za pamćenje. Ja i dalje tvrdim, a Leontina ponekad nije saglasna: Djeca treba da nastupaju i da se takmiče u svom ambijentu. Ne tamo da ih izvode pred one koji se na stolicama dižu i spuštaju. Pazite kada dijete otpjeva, oni njega kritikuju: „Ti si mogao ovako ili onako”… Stani čovječe, pred milionski auditorij ti izvedeš dijete u takmičenju, to je nepedagoški, to ne bi smjelo da se radi. Ti treba da budeš njihov ambijent, da pjevaju pred svojim drugarima, iz razreda i škole. U „Toboganu” oni su pjevali sa zadovoljstvom i malom tremom, naravno. Drugo, mi nikada nismo instistirali da tražimo vunderkinde. Ne, mi smo tražili djecu koja pjevaju da budu inspiracija za drugu djecu koja mogu isto tako da pjevaju. Imali smo male orkestre tamburaša koji sviraju lijepo. I zato je Tobogan imao veliki uspjeh jer su svi pokazali svoje umijeće na pravi način u pravom ambijentu.
Možete li se zamisliti da ste u jednom današnjem žiriju?
– Ja ne bih. Znaju to oni. Ne mogu.
Prepoznaju li Vas ljudi na ulici?
– Fotografišemo se, pričamo. Ja mogu samo reći da sam sretan čovjek. Nema mjesta, nema grada gdje me ljudi ne prepoznaju. Kao da sam član porodice.
Foto: Admir Kuburović