Kada se sedamdesetih godina uputio u daleku Ameriku, Sarajlija Džemaludin Harba nije ni slutio da će u ovoj dalekoj zemlji ostati duže od četrdeset godina. Osim što je osnovao porodicu, Harba je u Americi i vrlo cijenjen stomatolog.
Sreli smo ga prošle sedmice u Sarajevu, sretan je, jer koliko god da je uspješan u bijelom svijetu, njemu, kaže, njegov rodni grad uvijek nedostaje.
– Kad dođem u Sarajevo i kada se sretnem sa svojim prijateljima, imam osjećaj kao da sam došao u pozorište. Tu sam rođen, išao u srednju školu, stvorio veliki krug prijatelja i igrao prve utakmice. Nastojim da sam što više povezan sa Sarajevom uz pomoć ovih društvenih mreža i smart telefona, a i u isto vrijeme gledam našu televiziju, tako da nisam bez informacija o svom gradu – kaže nam na početku razgovora. Dok promatramo Sarajevo, koje je još obuzimala festivalska groznica, s našim sagovornikom krećemo u zanimljiv vremeplov. Toliko je njegovo životno i radno iskustvo bogato, da bi prije moglo stati u debelu knjigu, nego u jedan novinski članak. Harba, koji je kao fudbaler igrao u tri sarajevska kluba, 1973. godine dobija poziv i priliku da ode u Ameriku i potpiše profesionalni ugovor s klubom iz Hartforda, Connecticut. Odlazak je, priča nam, bio prava avantura, koju ne zaboravlja ni danas.
– Kada sam se vratio iz Italije, shvatio sam da moram naučiti jedan strani jezik, moraš znati barem jedan. Odluka je pala na engleski, koji je bio internacionalni. Vratio sam se starim obavezama i poslu u Hitnoj pomoći, tada sam, naime, još bio medicinski tehničar, međutim, došla je ta sudbonosna ponuda iz SAD-a, da odigram jednu probnu utakmicu, jer su me već dugo vremena pratili. Godine 1973. otišao sam iz Sarajeva i ostao živjeti tamo – počinje svoju priču Harba.
IGRATI SA ZVIJEZDAMA
U Americi je naš sagovornik imao priliku igrati s najvećim imenima svjetskog nogometa. Legendarni Pele je bio među njima.
– Dok sam još živio u Sarajevu, gledao sam utakmicu između Santosa i Željezničara na stadionu Koševo. Među posljednjima na teren je izašao i legendarni Pele, jer je to bio njegov stil. Narod na stadionu mu je aplaudirao. Bio sam na tribinama i posmatrao ga. Ježila mi se koža pri pomisli da tu igra veliki Pele, da bismo samo nekoliko godina kasnije igrali u istom timu. U to nisam mogao vjerovati ni u najluđim snovima. Međutim, valjda je to tako, kada čovjek ne pravi neke velike planove, obično mora da uspije – kaže Harba i dodaje kako je, potpisavši svoj prvi pofesionalni ugovor u SAD-u, doživio i potpunu zrelost kao igrač.
– Tada sam tek vidio šta znači igrati s velikim zvijezdama i biti u njihovom društvu. Odnos prema igri tamo je u potpunosti drugačiji nego ovdje. Tamo čovjek istovremeno mora da misli i da igra. I to je ono što pravi profesionalci prenose na mlađe generacije. Bio sam jedan od tih mlađih i sve njihove savjete sam upijao kao spužva. Nakon utakmice uvijek sam se pitao da li sam napravio dobru stvar i analizirao sam svoju igru. Njihovi igrači govore pokretom i kada se utakmica završi više nema razgovora. Sve ono što želiš reći, izađi na stadion i govori pokretom tijela. Dokaži da pripadaš njima – kaže Harba i dodaje da nije bilo lako igrati protiv Eusebia, Simonea i Carlosa Alberta.
– Nisam mogao iznevjeriti ljude koji su me tu doveli. Nogomet sam igrao iz ljubavi. Htio sam da postignem nešto, da otkrijem sve tajne tog sporta. Za mene je nogomet umjetnost – govori doktor Harba o svojoj velikoj ljubavi.
Život u bijelom svijetu, daleko od rodnog grada, roditelja i prijatelja, prvih godina za Džemaludina je bio težak, ali s vremenom se navikavao na novi jezik, kulturu i ljude.
– Bilo mi je jako teško. Kada dođete u zemlju čiji jezik ne govorite, sve ide mnogo teže. Kada si gladan, teško ti je da pitaš i tražiš. Moj jedini način da se adaptiram bio je da naučim jezik. Tako da sam počeo ići u večernju školu s ljudima iz raznih dijelova svijeta, kako bih savladao engleski jezik. Nakon toga sam upisao koledž, a potom i stomatološki fakultet. Poslije dvije godine specijalizacije otvorio sam i svoju stomatološku ordinaciju.
POVRATAK STOMATOLOGIJI
Kraj profesionalne nogometne karijere značio je i njegov povratak prvoj ljubavi, stomatologiji. Još kao osmogodišnji dječak zavolio je ovu profesiju i njome se želio baviti cijeloga života, a sada je napokon imao priliku za to.
– Sa osam godina sam nosio ogroman flaster ispod vilice, jer mi u tom periodu niko nije mogao pomoći s problemom koji sam imao sa zubom. Budući da sam oduvijek volio igrati nogomet, nisam mogao, jer mi je taj flaster stalno smetao, pa dok su druga djeca trčala, ja nisam mogao. Onda me je otac odveo svom nekom prijatelju, zubaru, koji u to vrijeme nije bio politički pogodan u sistemu u kojem smo živjeli, i rekao mi je da ne govorim gdje sam bio. Odveo me je u svoj stan, gdje je imao sve stomatološke intrumente i izvadio mi zub. Isti dan, više nisam imao flaster i počeo sam da igram i trčim s drugom djecom. Pomislio sam kako je život lijep, bez flastera, bez problema sa zubima i odlučio sam istog momenta da budem kao onaj čovjek koji mi je izvadio zub – prisjeća se dr. Harba i navodi da ovu priču uvijek ispriča svojim pacijentima.
– Govorim im ne iz razloga što trebaju znati nešto iz mog privatnog života, već da shvate da sam i ja bio taj koji je imao iste probleme kao i oni i da ih ja u potpunosti razumijem. I onda mi pacijenti više i vjeruju i otvore se, sarađuju, non-stop dolaze, a njihova oralna higijena se u potpunosti promijeni, nabolje naravno, i u tom slučaju ja postajem vrlo sretan, jer sam uspješno obradio pacijenta.
Upis na Stomatologiju za mladog Harbu bila je velika želja koju je uspio ostvariti, međutim, novca nije imao. Na prvoj godini studija bio je zadužen 360.000 dolara. Tada je prvi put bio zabrinut da li će uspjeti završiti studij i da li će vratiti dug banci.
– Prvog dana na fakultetu su nas pitali da li je neko od nas zubni tehničar. Niko se nije javio. Naš prvi zadatak je bio da u vosak poredamo dva zuba, ja sam poredao šest. Sve to je posmatrao profesor sa strane i kada je vidio, rekao mi je da dođem kod njega u ured. Navodno je bio ljut na mene i pitao me je zašto im nisam rekao da sam zubni tehničar. Rekao sam da nisam. Tražili su da provjere moj dosje. I tamo su shvatili da sam, zapravo, medicinski tehničar. Bili su iznenađeni mojim umijećem. Profesor mi je tada rekao da sam od tog dana, a to je bio moj prvi dan na fakultetu, zaposlen kao asistent, jer imam predispozicije veće nego što su potrebne, te da ću raditi s instruktorima i laboratorijskim tehničarima, te da ću biti jedini student koji će za to biti plaćen. To su bili prvi mometni kada nisam ništa očekivao, a mnogo sam dobio – govori Harba, koji je danas jedan od najčuvenijih stomatologa u Americi, poznat i po primjeni naparedne stomatološke implantolgije „All on Four”, koja omogućava ugrađivnje gornje i donje zubne proteze koja stoji na po četiri implanta.
Uspjeh na profesionalnom, porodičnom i akademskom planu upotpunjen je ulaskom u Kuću slavnih. Godine 2015. je, zbog svog doprinosa američkom nogometu, kao jedini čovjek s Balkana i jedan od rijetkih Evropljana kojima je to uspjelo, ušao u Kuću slavnih.
– Ovo priznanje dobio sam nakon 40 godina bavljenja nogometom. Ono je za mene velika čast. Nikada neću zaboraviti dan kada sam dobio obavještenje o tom priznanju. Bio sam u svojoj ordinaciji i skretarica mi je rekla da sam dobio poštu od Fudbalske federacije Amerike. Otvorio sam kovertu, počeo da čitam i sjeo. Nisam mogao vjerovati da je to istina. Moja supruga je bila oduševljena, budući da je Amerikanka, to je za nju bila velika čast. Oni gaje tu tradiciju prepoznavanja i kontribucije.
Na večeri njemu u čast, bilo je pozvano 600 zvanica. Svaki od Harbinih saigrača držao je mali govor o njemu. A kada je došao red na njega, on je govorio o svojoj supruzi s kojom je više od trideset godina u sretnom braku.
– Kada je došao red na mene, nisam mogao a da ne kažem ko mi je sve pomogao. Na prvom mjestu bila je moja supruga Carmen, koja me je sve vrijeme podržavala u namjeri da napredujem. Ona mi nikada nije postavljala pitanja kada negdje trebam da odigram utakmicu. Moja supruga je bila glava porodice, jer dok sam ja radio i postizao rezultate, ona je vodila računa i brigu o djeci. Zato sam posebno u svom govoru istakao zahvalnost prema njenoj podršci i zamolio sam je da ustane pred 600 ljudi, da bi svi vidjeli tu osobu koja je meni pomogla da sve postignem.
Džemaludin Harba ostvaren je čovjek i u akademskom i na poslovnom planu, ali mu je najbitnije to što je ostvaran kao suprug i roditelj dvoje sada već odraslih ljudi. Djeci je dao bosanska imena i, kako tvrdi, nikada mu se nije dogodilo da oni zbog toga imaju bilo kakav problem.
Imam kćerku, sina i suprugu. Moja supruga je medicinska sestra, vrlo obrazovana i u svom poslu je dostigla sve što se dostići moglo. Kćerka Murisa, koja sada ima 32 godine, završila je glumu i produkciju. Udata je i živi u Los Angelesu. Tamo ima svoja dva biznisa, jedan je Škola glume, gdje uči mlade polaznike glumačkom poslu, i ima svoju plesnu školu. Jako je uspješna. Sin Kurt je završio File investigation. Bitno mi je što djeca vole doći u Sarajevo. Sa suprugom sam bio u aprilu i iznenadio sam se kakav nas je snijeg dočekao. Što se tiče našeg jezika, moj mali (Kurt Harba) je dobar s Halidom Bešlićem, kako oni govore na engleskom jeziku, ja ne znam, ali kćerka kao glumica ima afinitet da jezike uči jako brzo, tako da ona govori naš jezik.
Humanost je nešto zbog čega je Džemaludin više puta nagrađivan. Jedne prilike dobio je Zahvalnicu za jačanje BiH, ali i priznanje Američke vlade Purple Heart – heroja koji nije bio u borbi, a koje mu je dodijeljeno za humanitarni rad za BiH.
– Veliko mi je zadovoljstvo ići gradom i sretati ljude koji me prepoznaju i kada mi kažu da sam im pomogao i slao lijekove. To je zaista divan osjećaj, znati da si nekad nekom, u teškom trenutku pomogao i da vam oni to još pamte.
Koliko Harba misli o drugima, govori i podatak da može otići u penziju, ali zbog svojih zaposlenih još to ne želi učiniti.
– Imam nekoliko djevojaka koje rade kod mene, iako bih mogao da odem u penziju, jednostavno ne mogu, jer moje sestre i asistenti imaju svoje porodice. I oni su meni pomogli i imam obavezu da im to vratim na neki način, a to je da radim koliko mogu, da bi i one svojoj djeci mogle obezbijediti novac za školovanje – kaže Harba.
Foto: Fuad Fočo