Mika Antić: Tatina pjesma

Piše: Redakcija

Uzalud preturaš prašnjave slike
i tražiš mamine oči na njima,
Nađeš ih,
ali to nije mama
iako hartija na nju liči.
Mama je za tebe nešto drugo:
to izmišljeno što se ima
tek sad kad živimo ovako bez nje
u ovoj muškoj samačkoj priči.

Ne znam da li ćeš moći da shvatiš:
ljudi se rode
žive
i sretnu,
i čini im se našli su sreću
i neku zvijezdu istovjetnu.
A poslije – zvijezda počne da rđa.
I počnu prepirke ko je kriv.
I mama tati odjednom – tuđa.
I tata mami – jadan i siv.

I tonu brakovi ko trošne lađe
i trunu na dnu tuđih mora.
I mama drukčije nebo nađe,
a živjeti se dalje mora
(mada sve na nju čudno –sjeća:
kud god se okreneš – njen dah,
i sanjaš:
tu je,
na tvom uzglavlju
i nježna i brižna u isti mah.

Vjeruj mi, bilo je u početku
divnog u meni i u mami.
Zato prećutkujem sve što je ružno.
Ni ti mi ništa ne govori.
Mi ćemo uporno
ko dva drugara,
živjeti makar zauvijek sami.
Nećemo tražiti lažne mame,
jer pravu ne umije druga da stvori.

I nemoj da mi tunjavo šmrkaš
dok tražiš između prašnjavih slika.
Mama – to nije parče papira
na kom se zabijeli ljepote trag.
Provjeri malo u ogledalo:
poznaćeš nešto od njenog lika
kao što i ja često prepoznam
u sebi nekoga ko mi je drag.

Ako se sretnete u životu,
ti, koji o njoj sad bajku stvaraš,
obriši bore sa njenog lica
i nemoj da se razočaraš.
Znaj:
sve se mjenja – pa i mame.
Zgaze ih godine.
Sjaj im pokradu.
Al’ ti je,
da bi postao čovjek
u sebi zbog sebe čuvati moraš
izmišljenu
i vječno mladu.

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti