Ipak, šta reći kada vam u kuću, istina ne baš urednu, s ispucalim zidovima, praznu, hladnu i opljačkanu, no ipak vašu, upadne nepozvan i ne baš prijatan komšija/susjed, onaj koji ima istu takvu kuću koju nikako ne može očistiti. I taj uljez počne zavoditi red. Da stvar bude još gora, nakon jednog u kuću vam se nepozvan uvuče još jedan isti takav, onaj koji vam uporno pokušava prodati priču o vječitom prijateljstvu. Ček bez pokrića ne primate dva puta. Šta reći obojici nego sljedeće:
– Marš kući – jasno i nedvosmisleno je rediteljica Jasmila Žbanić prošle sedmice poručila, najprije Zoranu Milanoviću, a zatim isto i drugom nezvanom gostu, Ahmetu Davutogluu, turskom ministru vanjskih poslova.
Retorika Angeline Jolie
Zoran Milanović premijer je jedne od najzaduženijih evropskih zemalja, s gotovo 50 milijardi eura vanjskog duga, slabom ekonomijom, onom koju Hrvatsku stavlja na posljednje mjesto u EU. Ona ista EU koja je Hrvatskoj zabranila riječ marmelada i naredila da je zove džem. Premijer Milanović, onaj koji je u najgorem mogućem trenutku došao gdje nije trebao doći i počeo pričati, a da to od njega niko nije tražio.
Odlično je to poentirao kolumnist Jurica Pavičić u “Jutarnjem listu”, kada je rekao da “…kada Milovanović posjećuje Mostar s retorikom Angeline Jolie kada obilazi Afriku, zaboravlja da BiH nije postala jadna po Duhu svetome. Hrvatska je podosta pomogla da je BiH danas jadna. Hrvatska je prvo Bosni pomogla vojskom, a onda pomoć izvrgnula pomaganjem hrvatskom valutom, domovnicama, hrvatskim školskim programima, hrvatskim glasačkim listićima i hrvatskom kulturnom pomoći, koja je gradila crkve tamo gdje su džamije srušene. Ta ‘pomoć’ etnički je očistila pola Hrvata u BiH, drugu polovinu zgurala u mikroentitete bez žice, a uz granicu s Hrvatskom stvorila neproglašenu, virtualnu Abhaziju uz kojoj je biti nehrvat jednako poražavajuće kao biti nesrbin u Trebinju.”
Isto kao i ministar vanjskih poslova Turske, zemlje koja u prijateljskoj Srbiji otvara fabrike a u BiH kulturne centre, države koja sistemski ugnjetava manjine, cenzurira internet, hapsi novinare, ne priznaje genocid nad Armenima i ima cvatuću ekonomiju zasnovanu na jeftinoj radnoj snazi, onoj koja stenje od jeda, a ne smije to da kaže naglas.
Ima ljudi koji će reći ono što misle, bez obzira koliko ih koštalo i koliko može da boli. Jasmila Žbanić je svjesno preuzela rizik i izvukla najbolju moguću kartu. Čist obraz pred budućim generacijama, koje će jednog dana iz nekih novih udžbenika historije učiti lekcije o jednom vremenu zla kada su glupost, neznanje i slijepa odanost stranačkim vođama bili na cijeni. Tokom žestokih protesta početkom februara Jasmila Žbanić je bila među rijetkim javnim ličnostima, ne samo intelektualcima, koja je jasno, glasno i nedvosmisleno stvari nazvala pravim imenom. Kako drugačije nazvati većinu medija, onih s kojih je konačno spala maska „nezavisnosti”, nego reakcionarnim. Spomenuti izraz u ovoj zemlji se nije čuo skoro 70 godina, otkako smo pomislili da je fašizam zauvijek nestao. Pitali smo Jasmilu kako komentira kritike koje dobila iz Hrvatske, a sad najsvježije i iz BiH.
– Mnogo više me zanima podrška ljudi koju sam dobila iz Hrvatske i BIH. To su ljudi koji shvataju suštinu problema koji leži u beskrupuloznoj pljački javnog dobra, obespravljenosti mase na račun 1 % ljudi kojima ovaj sistem odgovara. Moramo biti dovoljno pametni i staloženi da znamo da promjene neće doći sutra i da 20 godina očajnog sistema ne može biti samo lako zamjenjeno novim. Svi trebamo mijenjati način na koji mislimo. A sloboda misli je prva stvar koju moramo usvojiti.
Došla je nova generacija
Onim što je rekla i što je učinila, dok su se njene kolege intelektualci, naročito oni muškog roda krili po mišijim rupama i čekali novac iz budžeta, Jasmila Žbanić je dokazala da vrijedi mnogo više od 1.904.655,20 KM, koliko je ovaj pokušaj od države izdvojio za njene filmove. Oni kojoj joj to spočitavaju, njeguju kulturu korupcije prema kojoj kad dobiješ novac iz bilo kog razloga – treba da šutiš. Onih „tri i pol milijuna kuna” kojima sada maše Zoran Milanović, nećemo ni spominjati. Hrvatska kuna, bezvrijedna je i precijenjena valuta, kao i premijer te prezadužene zemlje. Hrvatska zaslužuje boljeg premijera, onog koji će rješavati problema u vlastitoj kući, a mi trebamo još poneku Jasmilu. Dobre filmove već imamo, treba nam ljudi koji se ne boje reći istinu, bez obzira koliko to koštalo u konvertibilnim markama ili kunama.
Na kraju smo je pitali da li bi ponovila sve što je uradila proteklih dana.
– Bosna i Hercegovina više nikada neće biti ista. Došla je nova generacija koja je naučila da misli svojom glavom, koje je shvatila da su laži o patriotizmu i strahu od drugog pokriće za pljačku. Ujedinjeni sa radnicima, penzionerima, nezaposlenima i svim poniženim građanima traže pravednije društvo. Ovo je posljednja šansa da se uspostavi socijalana pravda i zato bih, naravno, uradila što sam uradila.
Za svaku dobivenu marku, u BiH smo unijeli tri
U jeku protesta, neki su se bavili i pitanjem, koliko je Žbanić dobila novaca od Hrvatske i BiH za snimanje filmova.
– Za svaku marku koju je Deblokada dobila za proizvodnju filmova u BiH , unijeli smo u BiH tri marke stranih investicija. Dakle na 1.000.000 maraka Fondacije u našoj zemlji smo potrošili 6.000.000 maraka, kojiima smo platili filmske radnike, proizvodnju i platili poreze. Zato se zalažemo za povećanje budžeta fondacije, jer bismo kao i moje kolege koji rade odlične svjetske filmove, BiH mogli donijeti višestruku korist. Što se Hrvatske tiče do sada smo od od HAVC-a dobili 2,945.000 kuna, a hrvatskim filmskim radnicima, firmama, hotelima, statistima, uz plaćanje svih davanja državi isplaćeno je 6, 000.000 kn. I to nije kraj jer će Hrvatska zaraditi još više obzirom da film još uvijek nije završen.