Tuzlanka Barbara Pavljašević, poznato TV lice: Copy paste tehnika nije i nikada neće biti novinarstvo

Piše: Mirela Kukan

Svakodnevno istraživanje, pripremanje, kreiranje, uz veliko predznanje kao rezultat daje novinarski proizvod kojem se vjeruje. U moru istih ili sličnih, kvalitet mora isplivati i zauzeti mjesto koje zaslužuje. I svakog dana misliti na odgovornost prema napisanoj ili izgovorenoj riječi u mediju, kaže Barbara koju su mnogi željeli vidjeti uz klavir na nekoj od muzičkih pozornica, ali ona se, ipak, bolje osjećala ispred kamera i mikrofona. Najznačajnijim životnim postignućem smatra uspjehe i odgoj svoje djece

 

Iz izazova i prilika koje je dobijala tokom života pokušala je uvijek izvući maksimum. Prateći svoje porodično stablo, odrastala je uz muziku. Mnogi su je željeli vidjeti uz klavir na nekoj od muzičkih pozornica, ali ona se, ipak, bolje osjećala ispred kamera i mikrofona. Na muzičkoj pozornici danas s radošću gleda kćerku Katarinu, uspješnu studenticu violine na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, ali i sina Nikolu, koji uz klavir uspješno gradi i svoju sportsku karijeru. Barbara Pavljašević skoro dvadeset godina je prepoznatljivo lice RTV Tuzlanskog kantona, novinarka, voditeljica i muzička urednica. Ipak, najznačajnijim životnim postignućem smatra uspjehe i odgoj svoje djece.

Iako ste odrasli u poznatoj tuzlanskoj muzičkoj porodici Stuhli, kao životni poziv ste odabrali novinarstvo. Šta je presudilo da odete ispred mikrofona i TV kamera, a ne ostanete uz klavir za koji ste se školovali?

– U svijet novinarstva profesionalno sam ušla sa 18 godina, postavši dio tima „Kameleon radija“, u to vrijeme jedne od najslušanijih radijskih stanica u BiH. Ali, ako se osvrnem još dalje, moji novinarski počeci sežu u djetinjstvo, kada sam pisala za časopise namijenjene učenicima osnovnih škola. U momentu odabira – šta dalje i čime želim da se bavim u životu, nisam imala nijednu dilemu. Željela sam biti novinar i svim srcem i znanjem istraživati sve tajne tog sjajnog, ali vrlo zahtjevnog posla. Bila sam student prve generacije Odsjeka za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli i jedan od prvih diplomanata. Od tada do danas sam u svijetu novinarstva. Nakon „Kameleona“, 2001. godine postala sam dio Radio-televizije Tuzlanskog kantona, danas na mjestu muzičke urednice i autorice nekoliko TV emisija.

Barbara Pavljašević sporodicom: Kćerka Katarina, sin Nikola i suprug Zoran

Zagovornik ste cjeloživotnog učenja, što se može zaključiti prema Vašoj biografiji, vrlo      bogatoj različitim usavršavanjima širom svijeta.

– Mislim da je za kvalitetno bavljenje bilo kojim pozivom ključna ambicija i želja za konstantnim sticanjem novih znanja i iskustava. Trudila sam se da iskoristim sve prilike koje sam do sada imala i da iz tih iskustava izvučem najbolje za sebe. Godine 2005. bila sam dio tima novinara s prostora bivše Jugoslavije, koji su pod pokroviteljstvom Vlade Njemačke i Fondacije „Konrad Adenauer“ bili dio veoma važnog praktičnog seminara o aktuelnom izvještavanju. Nakon tog seminara ostala sam na šestomjesečnoj praksi u bosanskoj redakciji Radija „Deutsche Welle“. Po povratku u BiH, nastavila sam dopisničku saradnju s ovom medijskom kućom, a iz tog perioda do danas datira i moja saradnja s radijem WDR i njihovim programom „Funkhauseuropa“. Deset godina kasnije bila sam najbolji polaznik desetosedmičnog seminara u organizaciji State Departmenta i Američke Ambasade u BiH i bila predstavnik Bosne i Hercegovine na stručnom usavršavanju u programu „Glasa Amerike“ (VOA) u Washingtonu, zajedno s predstavnicima više evropskih zemalja. Iako imam dvadeset godina radnog iskustva, i dalje planiram da pronalazim i koristim prilike za dalje učenje i usavršavanje, jer zaista vjerujem u onu narodnu „čovjek se uči dok je živ“.

Najveći dio dosadašnje karijere pripada svijetu televizijskog novinarstva. Na RTV Tuzlanskog kantona ste muzička urednica, a tokom godina okušali ste se u gotovo svim televizijskim formatima. Zašto baš televizija?

– Televizija je vrlo privlačan medij za mlade novinare, ali svu težinu posla čovjek otkrije tek kad uplovi u taj svijet. Moj televizijski put krenuo je, kao i kod većine, iz informativnog programa i to je ogromno iskustvo. Najprije kao reporter, kasnije kao urednik i voditelj dnevnika, naučila sam mnogo. Nastavak puta u novinarstvu logično je vodio ka muzici, mojoj velikoj ljubavi za koju sam se i školovala. Zvanje stručnog učitelja klavira čak sam i praktikovala neko vrijeme po završetku Srednje muzičke škole u Tuzli, ali novinarstvo je, ipak, moj primarni cilj.

Veoma sam ponosna na serijal „Svjetla pozornice“, čiji sam autor i idejni tvorac. Ova emisija je već 13 sezona sastavni dio svih programskih shema moje matične kuće, a posljednjih godina putem TV razmjene i drugih televizijskih kuća u Bosni i Hercegovini. Serijal je u više od dvije stotine izdanja portretirao gotovo sve najznačajnije umjetnike s prostora bivše Jugoslavije. S druge strane, ono što smatram velikim bogatstvom ovog serijala jeste kontinuirano predstavljanje bosanskohercegovačkih umjetnika svih generacija. U poprilično narušenom sistemu kvalitativnih vrijednosti mislim da je veoma važno medijski prostor ustupiti kvalitetnim ljudima, koje ova zemlja već decenijama školuje. Mnogo je divnih, vrijednih pregalaca u kulturi i ovaj serijal je, jednim velikim dijelom, posvećen njima. Meni je ovaj posao donio brojna prijateljstva za cijeli život, a neka od njih započeta su upravo snimanjem intervjua za potrebe emisije „Svjetla pozornice“.

Barbarin pokojni otac Zdravko Stuhli

Koliko se u posljednjih dvedeset godina novinarstvo promijenilo, transformiralo od novinarstva za koje ste se Vi školovali?

– Ovaj posao vas jednostavno tjera da se svakodnevno prilagođavate i idete ukorak s vremenom u kojem živite. Ekspanzijom tehnologije, stvoren je privid da je najjednostavnije biti novinar. Uz minimalna sredstva kreirate portal i imate medij pred sobom. Tu se vraćam na odgovornost, jer mislim da su ovaj element mnoge kolege danas, nažalost, potpuno zapostavile. Copy paste tehnika nije i nikada neće biti novinarstvo. Svakodnevno istraživanje, pripremanje, kreiranje, uz veliko predznanje kao rezultat daje novinarski proizvod kojem se vjeruje. U moru istih ili sličnih, kvalitet mora isplivati i zauzeti mjesto koje zaslužuje. I svakog dana misliti na odgovornost prema napisanoj ili izgovorenoj riječi na mediju. Možda nam je ova 2020. godina, ali i nagla ekspanzija društvenih mreža, na najslikovitiji način pokazala koliko je važno imati medij kojem vjerujete.

Pavljašević sa Đuletom Van Gogh, Giletom iz Električnog orgazma i Kikijem Lesandrićem iz Pilota

Muzika i umjetnost su velikim dijelom protkani i kroz Vaš privatni život. Vaš otac Zdravko Stuhli bio je poznati trombonist i jedan od osnivača glasovitog „Jazz Big Benda“.

– Odrastala sam u porodici u kojoj je muzika bila ideja vodilja, a muzičko obrazovanje se smatralo dijelom opšte kulture. Upravo zbog toga, završila sam osnovnu i srednju muzičku školu. Nikada me moji roditelji nisu prisiljavali na to, muziku sam jednostavno voljela i to sam prenijela na svoju prodicu. Moja kćerka Katarina je muziku odabrala za svoj životni poziv i danas je student Odsjeka za violinu Akademije umjetnosti u Novom Sadu, a već 15 godina je jedna od najuspješnijih mladih bosanskohercegovačkih violinistica. Sin Nikola također svira klavir, ali se i vrlo uspješno bavi atletikom i tenisom. Suprug Zoran je docent na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli i autor više nagrađivanih dokumentarnih filmova. Umjetnost je zaista vrlo važna spona u životu naše porodice.

Pavljašević s Bajagom

Slobodno vrijeme je u svijetu novinarstva vrlo dragocjena kategorija. Ipak, kako Vi provodite svoje i šta je to što Vas opušta?

– Veliki sam ljubitelj čitanja svjetskih književnih klasika, posebno opusa Gabriela Garsije Marquesa. Muzika je, također, veoma važna za opuštanje u mom životu. Dio svog slobodnog vremena posvećujem projektima Agencije „Zeus“ iz Tuzle, koja se bavi produkcijom muzičkih događaja. Volim i da pišem, i na tom polju zabilježen je poneki uspjeh. Prije petnaestak godina bila sam jedan od dvadeset nagrađenih autora iz regije na konkursu „Najbolje priče iz reda za vize“. Među pet odabranih autora prisustvovala sam promocijama ove knjige u Amsterdamu i u Evropskom parlamentu u Bruxellesu, a moja priča je prevedena na engleski i holandski jezik te objavljena u dva izdanja. Pisanje je veoma dobro za održavanje intelektualne kondicije i  korisno za posao kojim se bavim.

No, najdragocjeniji trenuci slobodnog vremena su oni provedeni u porodičnom okruženju uz zadovoljstva koja su dio našeg mikrokosmosa i koje ljubomorno čuvamo za sebe.

Pročitajte još