U naše kratke živote utisnu se neki ljudi s kojima nemamo ama baš ništa, nit smo kafe pili nit u svatovima bili, ali smo se negdje ovlaš taknuli i dušom se zraknuli. I to je više nego dovoljno. E takav jedan čovjek je Lulo. Čovjek iz nekog starinskog filma
Nekad mislim da je dovoljno samo izustiti „Lulo“ i da vascijeli dunjaluk zna da je to baš On.
Čuven po svom imenu. I njemu je ono zvonilo kao zvončići na praporcima, pa nije ni čudno što mi Lulo u misli dolazi nekako baš s ovim zimskim radostima kad se sve bijeli dok jeleni u kočiji Djeda Mraza klize u još jednu novogodišnju avanturu.
I kad bih ga oslovio sa „Lulo“, on bi raširio svoje tanke usne u širok i nezaboravan osmijeh. Ne, nije taj osmijeh bio blistav pošto nije koristio, to pouzdano znam, „white“ koladont, nego je bio djetinjasti nevin i dobroćudan. A zubi su mu i bili kao u djeteta, sitni i razuđeni kao jadranska obala.
– Hej, Lulo, đe si ba šta mai kod bete?
-Aaaaaa, evo Lule iz Luledžine krenuo materi na pijacu – smješko se ko lola pred ženidbu.
Nije on bio iz Luledžine, ali jest mu mater tu rođena, a i daidža mu samac, po zanimanju kazandžija, u toj ulici živio, u toj ulici i preselio.
Rođen je na memli strani Sarajeva, gdje se sve zbivalo sa zakašnjenjem i išlo kilavo. Međutim, kad bi jednom proferceralo, nikad se više nije zaustavljalo. Bilo da je riječ o tehnici ili o ljudima.
Tako je i kad grije Sunce i kad pada kiša. Kad progrije na memu i vlazi ne treba ti parno kupatilo. A kad sastave oblaci i kiša, iz zemlje se isparava ta neka čarala-barala alhemija još heftu.
I djeca. Ako se rodi pametno, bezbeli je pametno; kad je glupo, dibidus je glupo.
A ako je dobro i fino, onda je komelek, ko naš Lulo.
Treba se prisjećati dobrih ljudi, njihove sjenke još kruže ovom čaršijom.
Ali, Lulo, ne samo da je bio dobar on je bio unikat. Čovjek iz filma.
Rođen je pred onaj rat u oskudici i neimaštini, bio jedinac. Nije mogo ni dočekat braću i sestre, jer mu je otac poginuo kada su Švabe bombardovale Sarajevo. I od nekoliko tih pancirki koje su bacali, baš jedna padne ublizu njihove kuće. I otac na avlijskim vratima skonča. Njemu bilo šest mjeseci. On i majka ostanu sami, i kako tad, tako dok mu majka nije umrla od starosti. Da, da…. Od starosti. Može se i od toga umrijeti ako ko nije znao.
Lulo je mnogo volio filmove. Gledao je klasike, a najdraži su mu bili mjuzikli, gdje se mnogo pjeva i pleše. Išao je u kino svakog dana. Jedan te isti film je znao gledati po desetak puta. Vježbao je plesne korake s Fredom Astaireom i Ginger Rogers.
Sam se učio i svještio sve od valcera do stepovanja, salse, tvista i tanga. I folklor je igrao kao da mu noge laviraju u zraku. Zapravo je bio rođeni baletan, ali mu to nije niko rekao.
Poslije kina on sa cekerima kući, a tamo majka čami i samo njega čeka.
Lulo upali stari radio-aparat, onaj žuti kosmoki što nije ništa manji od onih prvih Rade Končar televizora, majku ispod ruke, nakloni se i pita: – Da li je dama za ples?
A onda njih dvoje zatancaju kao da nikakve brige nemaju.
A imaju kako nemaju, žive od očeve penzijice koju su jedva iskamčili poslije rata na ime neke gidice civilnim žrtvama rata. Kuća trošna, sve se kruni, krov prokišnjava, podovi truhnu, prozori ispali iz štokova, ali Lulo i majka plešu.
Kao da ih vidim, on u bijeloj parhetnoj košulji, tanak baš kao Astaire, a hlaće sive na pruge, čiste i popeglane, pridržvaju hozen tregeri. Mama tek izvadila vruće viklere i ispale joj kovrđe ko kod Ginger, a ona ti u onu prednju loknu utakla klipsu da joj se ne raspadne i okreću li se okreću na zvuke Straussa mlađeg koji dopiru iz te magične zvučne kutije.
Koliko je Lulo volio film, najbolje govori to da je, mada nije bio od nekih škola, odlučio završiti kurs za kinooperatera.
Niko nije bio sretniji od njega kad je dobio dozvolu da pušta filmove u domu kulture na Širokači.
Oko njega sve sami posteri najvećih holivudskih klasika, a on car velike iluzije.
Dobio bi i koju paru za to, ali nije bilo prostora da se i zaposli. A tad ti je roditelj bio miran samo ako radiš neki pošten posao. Kakav film, kakav ples, kakvi bakrači! A svako mu je crijevo na mjestu samo ako se i oženiš, tj. udaš.
Lulo nit je imo poso nit se oženio. Računica je jasna, stara majka nije bila mirna i crijevo joj je išlo nalijevo.
-Da mi se negdje skrasit, poso nać, samo da mati vidi da ne zjakam. Prišila mi je nadimak umjetnik, što u prevodu znači jebivjetar! – jado se raji iz mahale.
A s curama sreće nije imo baš nikako. U koju god bi se zagledo, onako čiste duše i praznih džepova, sreća nije dugo trajala. Ili bi neko drugi uletio ili bi se žensko okrenulo jer ne navaljuje. On je, ustvari, živio u svijetu filma, ali nije imo svoj film.
I tako jednog dana dođe materi i prvi put joj slaže.
Kaže: – Majko, ja sam našo poso.
-E sad ću ti se sva od sreće raspast. A gdje, Lulo moj?
-U divnom preduzeću, baš sve potaman. Pomažem direktoru, pomoćnik za sve.
Majka procvjetala. I dođe prvi sljedećeg mjeseca, Lulo ne donosi platu.
Pita ga mater: – Sine Lulo, jesi li dobio platu?
-Nisam majko, umro nam kolega, nikome nije ni do čega. Morali smo njegovu familiju zbrinut.
-Ako, sine, ako.
Dođe drugi mjesec, a majka opet: – Sine Lulo, jel ti bila plata?
– Nije majko, belaj opet. Umro nam računovođa. Srce, na mjestu đanteslin.
– Aaaa, teško vam se, moj sinko.
Naredni mjesec opet isto pitanje a isti i odgovor, samo ovoga puta umro šef.
Majka koluta očima i sve u sebi uči, kaže mu treba vidjet da nije zgrada na mezarju napravljena.
Mjesec po mjesec kod Lule sve preduzeće pomrije.
Kad je reko deveti mjesec da nije primio plaću jer je umro i generalni direktor, mati će: – De ti, sine Lulo, bježi odatle. Smrt je prelazna bolest!
xxx
Dan po dan i mati umre. Lulo ostao sam. Puštao filmove, plesao na kiši i pravio lule za duhan.
Bio mu je san da se zavali u stolicu za ljuljanje, napuni lulu duhanom, zapali benzinskim upaljačem i sa kaubojcem na glavi pljucka jezikom nakon što povuče prvi dim.
E, to je bio njegov film.