U Sarajevu je ne tako davno živjela cura kao nebeska hurija. Kad joj je dragi umro, ona je dobrovoljno izašla s ovog svijeta. Živjela i smijala se, ali više nije bila svoja. Zvali su je Luda Rabi
Samo u narodnim baladama umire se za voljenim. Praksa to ne bilježi. Kad ti umre neko blizak, ti bi da umreš za njim odmah, da te Azrail dohvati svojim kvrgavim kažiprsom i otpudi tamo gdje je njega. Ali, ne ide to tako. Umire se na rate.
Il se poludi. Pa ko Luda Rabija patiš otvoreno, da svi u te upiru prstom.
I poslije ihahaj godina nema tog šmrka što može zalit i oživjet taj davno ugasli cvjetak.
Bila je Luda Rabija najljepši cvijet u očevoj đul-bašči.
Svijetle puti, krupnih smaragdnih očiju, bujne crne kose i razgranatog osmijeha koji se njihao pred svakim baš kao grana od behara.
„Lijepo ju je brate bilo vidjet“, kružili su komentari.
A ona ustreptala i plaha, baš kao da je izašla iz onih renesansnih pastoralnih romana, letjela u zagrljaj svome Braci.
A Braco je bio od onih momaka u kojega su krišom bile zaljubljene sve curice. Jer se takvi momci primijete na prvu, nema tu potrebe za upoznavanjem. Sijaju kao Ford Mustang i na čelu im piše: „Neuhvatljiv kao vjetar“.
I bio je. Volio je miris benzina, adrenalina, mozak u havi i lud život na javi.
Bio je kao neka naša replika Džejmsa Dina. Buntovan, moderan i svoj. I mahnit na motoru.
Ti frajeri što vole motore, ne hodaju nego jure u nepovrat. Za većinu četverotočkaša oni su samoubice i vjetropiri.
Braco je, ispostavit će se, samo samoubica. Nije bio vjetropir. Barem ne u ljubavi.
Voljeli su se Rabija i Braco kao u filmovima. Kao što se može voljeti kad pljušte zabrane sa svih strana. Njoj je najveća prepreka bio prijeki otac. Zavjetovo se on njezinoj majci na samrti da će obje kćerke udati za čestite, radene, smjerne momke, kakvi se, razumije se, nalaze samo kod koljenovića.
Nije ovo priča od prije sto godina. Friška je još. Taman tolko kolko treba da se duhovi smire.
Otac ne da svoju mezimicu „onom klošaru“, majke nema da se pita, a sestra uvijek tu uz nju. Branila je, lagala, podmetala se za nju kad bi ova pobjegni sa svojim mahnitovom na Hondi.
Ljubovalo se, voljelo, žudilo, čekalo, strepilo, krilo. Kacigu na glavu, ruke preko pojasa i u njihov tajni svijet.
Jednog dana, stiže vijest, on je ostavio srce na vrućem asfaltu.
I Rabija od neizmjerne tuge presta sa životom.
Nema šta otac i sestra nisu pokušavali. Vodali je od hodža do hećima, nisu bježali ni od psihijatara i svake medicine, ali uzalud.
Rabija je ostala u svom svijetu.
Izobličila se totalno, pretvorila samu sebe u nakazu. Rekli psihijatri ocu: „Ona je u drugoj hemisferi. Preuzela je tuđi identitet, jer se ne može s tugom nosit“.
I zaista. Ona se od glave do pete oblačila u ljubačisto. Cipelice, bluzice, kompletići, šeširi – sve je bilo ultravioletno. Tako je i zračila. Bilesi je i kosu ofarbenisala u skarletno-lila, osjenjavala očne kapke do obrva napadnom ljubičastom, a usta obrubljivala istom nijansom milimetar preko usana. Ostao joj je osmijeh iz sretnih dana, ali bio je to osmijeh koji se ruga ovom vidljivom svijetu.
Za one koji su šaputali za njom: „Ide luda Rabija“, bio je to više frikovski kez koji je razbijao distancu među svjetovima kao opomena da se pamet samo jednom gubi.
Još su je zvali i Lilika. Skockana kao iz modnog ateljea, ali kreacije vrhunske kvalitete kvarila je njena ishaviještenost, neuredna kosa, gegav hod i zacakljeni pogled u nebo.
Priča se da je umrla prije smrti. Kad je čula da je Braco poginuo, pala je od šoka na koljena, ali nije iz sebe mogla pustiti glas. Nijema je vriskala.
I od tada je izgubila kontakt s ovim svijetom.
Živjela je s tim razvučenim osmijehom, bez brige i snage, u svijetu kojem ne pripada.
Toliko je ušla u biće Čaršije da se i danas kad se neko smije bez kontrole kaže: „Eno se smije ko Luda Rabija“.
A koju je bol ona nosila u sebi to samo Bog dragi zna.