Mogu vam reći da me još raduje jedna lijepa melodija, krasan tekst, uživanje u sviranju i pjevanju. To je divota, onda pronalazim mir na moru i kad sve to spojim, to je ravnoteža koja me još drži normalnim.
Istinski autoriteti na muzičkoj sceni ovih prostora Oliver Dragojević i Zlatan Stipišić Gibonni su, povodom Dana žena, održali veliki koncert u sarajevskoj „Zetri”. Tim povodom smo razgovarali s Oliverom. Ovdašnju scenu je obogatio muzičkim čarolijama koje nikada nisu završile. Pedeset godina karijere, u okviru koje je otpjevao brojne, sada već kultne pjesme: „Trag u beskraju”, „Šta to bješe ljubav”, „Moj lipi anđele” „Nije htjela”, „Cesarica”…, koncertne turneje na nekoliko kontinenata…, ne mogu stati u jednu novinsku priču. Načeli smo tek poneko poglavlje. S Oliverom možete pričati o svemu: muzici, dugogodišnjem braku, čovjek bogatog životnog i radnog iskustva dat će vam i neki zlata vrijedan savjet, svojim unucima, slobodnom vremenu. Jedio što ne voli, jeste da ga zovete legendom, a pojasnio nam je i zašto.
– Odmah to uporedim sa slikarstvom. Slikar dok slika, to se, malo ružno zvuči, ali odmah ne razumije. Mora proći vrijeme da ta vrijednost izađe na vidjelo. Tako isto mislim i za muziku, da legende ne postoje dok žive – kaže Oliver za „Azru” uoči svog sarajevskog koncerta, gdje će proslaviti dva važna datuma.
– Dan prije toga mi je godišnjica braka. Dva veoma važna dana će se proslaviti u „Zetri”. Sarajevo je iskreno. Ako se njima to ne sviđa, sigurno će to pokazati. Doduše, nisam nikad primijetio da im se ne sviđa, pa mi je teško govoriti da su loši. Uvijek su dobri – kaže vlasnik neprolaznih hitova.
Posljednji put u Sarajevu ste nastupali s Kemalom Montenom. Kako njegujete uspomene na njega?
– Bio je moj veliki prijatelj. Toliko smo zajedničkih dana imali. Više od 40 dana smo u bivšoj bili Jugoslaviji zajedno u istoj sobi. Dobro smo se poznavali i bili smo prijatelji. Bio je čovjek dobrog srca.
Kažu da su Split i Sarajevo gradovi koji su jako slični po svojoj energiji, mentalitetu… U čemu se po Vama najviše ogleda sličnost ovih dvaju gradova?
– Prije svega, imaju dobar humor, onda su veseljaci po rođenju valjda, i to su krajevi gdje se gaji starinski osjećaj prijateljstva, druženja. Sarajevo i Split imaju sve to. Mogu povezati i muziku. Kada se sve to poveže, mnogo toga imamo zajedničko.
Biste li mogli bez Splita i mora?
-Teško, jer je meni more veoma važno, daje mi mirnoću, a i u Splitu sam se navikao, pa mi je tu najbolje.
Znamo da Vas veže dugogodišnje prijateljstvo s Gibonnijem. Zajedno ste snimili i album „Familija”. Ali, ima jedna pjesma na koju će se svi oni koji žele čuti kvalitetnu melodiju, i tekst, referirati i koju će pamtiti generacije koje dolaze, jer je već sada evergreen. To je „Cesarica”. Kako ste je dobili , da li ste uopće mogli pretpostaviti da će imati ovako uspješan život?
– Teško je to pretpostaviti kada dobiješ neku pjesmu. Ali, to je bio Festival Melodije hrvatskog Jadrana. Gibonni je pjesmu dao Zdenku Runjiću. Bio je planiran neko drugi da to pjeva, a s obzirom na to da smo Zdenko i ja bili prijatelji, stanovali smo u istoj zgradi, donio je pjesmu, ja sam vidio „Cesaricu” i rekao sam da bih ja to pjevao, na što je on pristao. Sada je to već pjesma koja se obavezno pjeva svugdje. To je veliki uspjeh i za autora, pjevača, ali i samu pjesmu.
U decembru ste proslavili 69. rođendan. Jesu li ove godine za Vas samo broj na papiru?
– Mogu vam reći da nisu. Malo teže podnosim putovanja, slabije spavam, nerviram se ponekad bez razloga. To sve nosi svoje vrijeme. Sad nisam, ali očito je da je promjena nastupila prije nekoliko godina. To vam je ono vrijeme kada se trebate nositi i hrabro reći: „Ok, starim.” Svjestan sam da je to periodni proces gdje moraš tako prihvatiti, s tim se nositi i pomagati sam sebi da ti bude lakše.
U braku ste 43 godine, i ta dugovječnost prkosi svim aktuelnim statistikama o razvodu. Šta biste iz iskustva nekoga ko zna očuvati bračnu zajednicu rekli mladom čovjeku koji danas uglavnom ne vjeruje u brak i mahom na prvu svađu i prepreku pakuje kofere i odlazi iz bračne zajednice?
– Očito se ne poznaju dovoljno, očito je drugačije vrijeme došlo, i neki drugi interesi su važniji. To su druga vremena. Ja ih ne odobravam, ali razumijem, jer je život prebrz. Drugačije se živi. Svako za sebe je kreator svog života i onda smatra da je ta odluka važnija, nego da se živi u svađi. Nedavno sam na televiziji rekao, s malom dozom humora, da, što se manje viđaš, sve ti je veća želja biti s nekim. S obzirom na to da se bavim poslom u kojem se mnogo putuje, da nisam stalno kod kuće, onda kad se vratim to je kao nova veza. Svaki put bude sve intenzivnije. To je tajna uspješnog braka.
Koliko Vam je u svemu bila važna suprugina podrška?
– Ona mi ne daje podršku u sviranju i pjevanju, ali radi neke druge stvari. Daje mi sigurnost, povjerenje, vjeru u nešto. Nekako smo prešutno složni u svemu. A ovo ostalo je posao, to se ne dira, tu mi ne mora mnogo pomagati.
U čemu danas, nakon 50 godina tako velike karijere, nakon tako bogatog životnog iskustva, najviše pronalazite lično zadovoljstvo?
– Mogu vam reći da me još raduje jedna lijepa melodija, krasan tekst, uživanje u sviranju i pjevanju. To je divota, onda pronalazim mir na moru i kad sve to spojim, to je ravnoteža koja me još drži normalnim.
Koliko Vas ispunjava druženje s unucima, kakav ste djed?
– Djed sam dobar, ali sam kratkog fitilja. Pola sata mogu s njima provesti, igrati se, ali nakon toga više ne mogu. Oni su prebrzi i prebučni i onda to meni malo dosadi, pa se ja malo maknem, ali onda ponovo nakon nekoliko sati dođem i sve tako.
I za kraj, počeli smo s osmim martom, pa da završimo s ovim datumom. Kako se u Vašem domu slavi 08. mart, jedni poštuju ovaj datum, drugi ne, kako Vi gledate na njega?
– Odemo negdje vani, ženu izvedem na večeru. S obzirom na to da sam ja stalno vani, onda meni to malo teže pada, ali pošto je supruga ta koja stalno čeka, odemo vani i napravimo to kako treba. Ona bira poklon. Ona izabere, ja to platim. Moram priznati da nemam neki ukus za poklone. Ona najbolje zna šta joj se najviše sviđa, pa je bolje da to ona izabere.