Dr. sci. Vahida Djedović, psihoterapeutkinja
Burnout, odnosno sindrom sagorijevanja je bolest današnjice, a predstavlja stanje duboke emocionalne, mentalne i fizičke iscrpljenosti koje nastaje kao posljedica dugotrajnog stresa i preopterećenja, najčešće u profesionalnom okruženju. Sindrom sagorijevanja je ozbiljan problem koji može značajno utjecati na kvalitet života i rada. Važno je prepoznati rane simptome, poduzeti preventivne mjere i potražiti stručnu pomoć kada je to potrebno.
Stvaranje zdravog radnog okruženja i briga o mentalnom zdravlju ključni su za prevenciju burnouta, ističe za “Azru Premium” dr. sci. Vahida Djedović, psihoterapeutkinja s kojom smo razgovarali o ovoj bolesti.
Simptomi i uzroci
Koji su najčešći simptomi burnouta koje prepoznajete kod pacijenata?
– Emocionalna iscrpljenost – stalni umor, osjećaj praznine, gubitak motivacije, jeste najčešći simptom na koji mi se pacijenti žale. Također je tu i depersonalizacija, odnosno distanciranost od posla, kolega, samoga sebe, osjećaj otuđenosti. Sindrom sagorijevanja dovodi i do smanjene profesionalne efikasnosti, kada imamo osjećaj da nismo kompetentni i produktivni.
Šta najviše uzokuje pojavu burnouta?
– Glavi uzroci burnouta su hronični stres i preopterećenje na radnom mjestu, posebno u profesijama u kojima moramo emocionalno da se angažujemo, poput zdravstvenih radnika, nastavnika, socijalnih radnika… Faktori koji doprinose burnoutu su: nerealna očekivanja i preveliki radni zahtjevi, te nedostatak kontrole nad radnim zadacima. Ali i loša organizacija posla i loša komunikacija, kao i nedostatak podrške od nadređenih i/ili radnih kolega uveliko doprinose pojavi sindroma sagorijevanja.
Razvoj i prevencija
Kako se razvija burnout i kad predstavlja opasnost za zdravlje ljudi?
– Burnout se razvija, uglavnom, postepeno, najčešće kroz četiri faze. Prva je faza entuzijazma – konačno smo dobili priliku da se pokažemo, imamo visoku motivaciju i očekivanja. Potom dolazi faza stagnacije u kojoj počinjemo da sumnjamo u sebe i smisao onoga što radimo. Nemamo povratne informacije. Podrazumijevamo se. Treća je faza frustracije, odnosno konstantnog osjećaja nezadovoljstva, što prati i povećanje stresa. Na kraju, kao četvrta, jeste faza apatije u kojoj smo emocionalno iscrpljeni i pravimo distanciranost od posla. Ako se na vrijeme ne prepozna i ne liječi, burnout može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema, uključujući depresiju, anksioznost, kardiovaskularne bolesti i oslabljen imunitet.
Na koji način Vi liječite pacijente kojima dijagnosticirate burnout?
– U radu s ljudima koji pate od burnouta uglavnom primjenjujem integrativni psihoterapijski pristup koji podrazumijeva individualne seanse fokusirane na identifikaciju i modifikaciju negativnih obrazaca mišljenja i ponašanja, te se fokusiramo na visoke standarde i očekivanja. Zatim, radim psihoedukacuju, odnosno klijenti se informišu o burnoutu i strategijama očuvanja mentalnog zdravlja. Potom zajedno planiramo aktivnosti, odnosno uspostavljamo ravnotežu između posla i privatnog života. Cilj je osnažiti pacijenta da prepozna svoja uvjerenja, svoje granice, da razvije zdrave mehanizme suočavanja i obnovi osjećaj kontrole nad vlastitim životom.
Prepoznata bolest
Koliko je oboljelih od burnouta u Bosni i Hercegovini? Postoji li mogućnost da se to bar približno procijeni i kako?
– Nema mnogo statistike, ali, prema istraživanjima objavljenim u “Global Voicesu”, sindrom sagorijevanja na radnom mjestu je od 1. januara 2022. godine prepoznat kao bolest u BiH. Studija objavljena u “Journal of Healh Sciencesu” pokazuje da je manje od trećine ispitanika iz bankarskog sektora BiH u visokom riziku od burnout sindroma. Također, istraživanja među zdravstvenim radnicima u Federaciji BiH pokazuju da većina njih ima umjereni ili visoki nivo burnouta.
Važnost prevencije
Kako zaštititi mentalno zdravlje na vrijeme?
– Na ličnom nivou: zauzeti se za sebe, postaviti granice, planirati odmor, brinuti o tijelu, emocijama, duhu i tijelu, provoditi vrijeme u prirodi, čitati, šetati… Na organizacionom nivou, napraviti jasne uloge i očekivanja, izbjegavati dvostruke zahtjeve, pružiti podršku s vrha, imati sigurno okruženje u kojem je dozvoljeno govoriti o opterećenju, raditi na prevenciji kroz edukaciju u smislu radionica, treninga o stresu, granicama i emocionalnoj pismenosti. Mi, kao društvo, treba da normalizujemo razgovore o mentalnom zdravlju, da govorimo o anksioznosti kao što govorimo o gripi. Medijska edukacija treba više da promoviše psihoterapiju.
Burnout se ne dešava odjednom. On šapuće, prije nego što viče. Ako ga čujemo na vrijeme, možemo spriječiti da nas ušutka.