Kažu samo se u Bosni ganjaju papiri. Bilo bi normalno da se više ne „vade“ i ne „prilažu“. Da su u jednom kompjuteru i da ti se sve mejlom pošalje. Ali da je tako, onda bi sva ta „frtutma“ s „papirima“ bila dječija igra, međutim, nije tako. Ta se „frtutma“ s razlogom u narodu zove „ganjanje papira“, jer „ganjanje“ je prezent, vječito trpno stanje, i onaj koji „ganja“ nikad ne staje.
Pošto smo mi u Bosni vazda bili trpeći, ovo „ganjanje papira“ može da preraste u nešto što se seksualnim rječnikom zove „mazohizam“, a ima tu i bogda barem „samozadovoljavanja“. Ha jedan papir izganjaš, od žrtve se pretvoriš u napaljenika.
Uzdaš se u adrenalin i ganjaš li ganjaš… Ustvari, ovdje bi bilo bolje upotrijebit onaj prosti seljački glagol „gonjati“, jer te svako sljedeće „vađenje papira“ goni u onaj organ gdje si bio prije nego što su te otamo neka luda babica i neki korumpirani doktor izvadili na svijet gdje se cijeli život „gonjaju papiri“.
Ako ovdje izgubiš nešto, izgubit ćeš se tek u proceduri „gonjanja“ ko moj komšija Sake. Priča počinje tako što je u nedjelju ujutro krenuo s ženom i djecom na Trebević i kad se približio svojoj crnoj limuzini imo je šta i vidjet. Neko mu od svog auta mahno samo registarsku tablicu. I to prednju. Iznerviro se naravno, al ga žena smirila:
– Hajde šta ima veze, ići ćemo žičarom, ionako me šest znojeva oblije dok se uz ono brdo popnemo. Gore se dva auta ne mogu mimoić.
– Pa nije, bona ne bila, zbog toga, nego kako ću vozit sad bez tablica?! Ko da gledam, valja mi ganjat papire čitavu heftu.
– Nemaš šta ganjat, samo prijaviš, jer se to mora oglasit, i dobiješ novu tablicu, a dotad voziš ovako. Znam ja, moja mi Lela pričala, isto joj se desilo i to po baksuzluku ha je kupila onog svog audija što govori deset jezika – samouvjereno će gospođa supruga.
Vidi on da bi se mogo s rođenom ženom pokačit pa ih je potrpo u auto i bez tablice se uspeo Kod dva šumara. Bilo je gunđanja, on je i to istrpio, a već sutra ga je čekao Sudnji dan.
„Čim sam se pomolio u onom MUP-u, nakav me je narezilio šta sam čeko ponedjeljak, kad sam mogo u nedjelju prijavit, eto oni imaju dežurnog. Kako ću ja to znat, usprotivim mu se, eto ko da mi svake hefte kradu tablice! Nakon što mi je inspektor uzeo izjavu tutno mi nekakav formular i reko piši. Šta da pišem. Pa kaže što si došao. I napišem izjavu da mi trebaju poništiti tablice i rekoše mi da zovem sutra u 11 da vidim je li gotova potvrda. Nazovem sutradan, nije, ali kažu zovi opet sutra iza 11. Nazovem ja sad već prekosutra i dobijem naku uzdihanu gospođu iz sedamdeset osmoga puta, ali tek u pola četiri!!! Reče mi žena da je potvrda gotova i da je mogu podići kad god, ali od sutra, jer im je kraj radnog vremena. Odem, a to je sad već nakosutra od prve prijave, i na šalteru me dočeka policajka lijepa ko Senidah. Kažem gdje trebam a ona ti se prodera ko ona prikaza iz „Đekne“ što stalno doziva Milijanu, prema sobi na kraju hodnika:“Asime gdje se ‘no dižu potvrde?“ Asim jako arlauknu ko da mu je dobro poznato kako se dovikuje s brda na brdo. „U sobi 12“.
Pod maskom se penjem na prvi sprat i onako sav zadihan skontam da samo ja masku nosim. Kucam, iza vrata koja se otvaraju na unutra, sjede trojica hrmpalija, drvosječe po karakteru na prvu se vidi, al se uhljebilo fino. Kažem da sam trebao potvrdu.
„Jeste li zvali?“
„Jesam“.
„Ime i prezime?“
„Sakib Sušić“.
„Ducić?“
„S kao Safet, a Sakib mi je ime, a drugo S kao Sušić, to mi je i prezime. „Malo glasnije ne čuješ se od maske!“ – prodera se najširi.
Spustim masku da budem razgovjetniji za ove drekavce, ali samo što se nisam skljoko. Njih trojica puše ko smukovi, i to one motane cigare, taj dim ubija sve što gamiže u kancelariji. Njima DEDEDE ne treba. Navučem masku, da me ne bi na Podhrastovima tražili. Pokupim dozvolu i pitam šta dalje. Šef mi odgovori da idem u CIPS, oni će mi sve dalje reći. U CIPS-u kažu da to nije kod njih nego tamo gdje se rade registracije. Tamo me pošalju u osiguranje, a ovi iz osiguranja u Službeni list da objavim krađu. Ali moram prvo sačekat kod njih da mi izdaju karton auta. Hajde i to obavim, e sad valja nać Službeni list. Rekoše mi kod zgrade Capital Tower. „Tu je neđe“ – dobio sam precizno uputstvo.
Dođem u zgradu na info pult i ljubazna gospođica mi fino objasni:“E nisu ti oni kod nas, ali zapravo i jesu. Izađeš sad ispred, skreni lijevo pa skroz okolo do garaže pa na lijevo ima mali ulaz tu su ti oni“.
Uđem u prostoriju mračniju od zatvora po Afganistanu. I vidim šalter šubu. Jedino po tome sam prepoznao da je to info pult. Na info pultu sjedi deda. Starac Fočo od stotinu ljeta. Rekoh:“Izvinite trebam Službeni list gdje se nalazi“. Neko mi odgovori da je na trećem spratu ali dedi se usne ne pomjeriše. U onom bunilu kontam da deda nije trbuhozborac ili sam ja skroz puko. Pitam:“Izvinite, a ima li neki broj da ne lutam?“. „Samo su jedna vrata“ – reče glas, a opet se dedi usne ne miču. Kako skrenuh glavu prema stepenicama tada u odrazu ugledam lice mladića koji se sakrio iza dede, a njega nacalio u prvi plan da glumi portira, a on ga nahluje. Trljam oči, ni cirkus nam nije ravan!
U novinama sam tek izgorio. Žena za šalterom tiha kao noć. Mislio sam možda je grlo boli dok ne uđe neki lik a ona se iz petnih žila izdera na njega:“Amire, reci im da meni ne pada na pamet da to radim!“ Okrenu se meni i prošaputa: Tri marke. Dao sam deset, vratila mi sedam, po tom sam skonto kolko je taksa jer je opet nisam dobro čuo. Šta ću sad – pitam je izhavješten. Opet mi promumlja: MUP nazad dole predati.
Oj, Sake dragi, gdje si ograjiso?! Bože, opet MUP, pa šalter pa ona drekavica policajka koja opet Asima pita gdje sada da idem. Čuo sam Asima soba 25. Popnem se kad ono pauza. Poslije sat i po – tatatatiraaaa završila pauza! Uđem slobodno. Dobijem formular koji je tamo neka teta tražila 25 minuta pa me posla da kupim 8 KM takse. Ženu što prodaje sam čeko pola sata, bila na pijaci. Popunim formular, kupim taksu, i nazad u sobu 25. Popnem se gore, ova zaprimi papire i reče mi ono što sam predosjećo: „To je to, dođite za sedam dana po potvrdu“. Sedam dana – u šoku promucah. „Šta hoćete, nema ko da radi, vidite da je korona!!!“
xxx
E haj ti sad pa ne odi u Njemačku.